Zlatko Dizdarević: Sloboda izolacije i sjećanje na davna upozorenja
Da mi je neko prije samo nekoliko mjeseci kazao da može biti zaključanost od svijeta, zabrane izlazaka bilo gdje sem izvan sebe, natjerivanja da se kao vrlina prihvati što se ne smije iz kuće i države, kako nema susreta, raje, kafane, izleta…
Da mi je neko prije samo nekoliko mjeseci kazao da može biti zaključanost od svijeta, zabrane izlazaka bilo gdje sem izvan sebe, natjerivanja da se kao vrlina prihvati što se ne smije iz kuće i države, kako nema susreta, raje, kafane, izleta, promocija, knjižara i pijaca, planina i mora – rekao bih mu da je lud. Ali, otkako se, evo, baš to dešava, jedna mi se ranije nedostižna mogućnost, a sada zbilja, pojavila kao blagodet. Eto viška slobodnog vremena koliko ga nikad nije bilo da se zasuču rukavi i uroni u poslove koje smo sami sebi obećavali godinama, a nikada ih nismo uspjeli ni započeti, a kamoli dovršiti. Na red su došle police, kese, fascikle, kutije pod krevetom i na ormarima, ladice u koje se godinama trpalo ono što se “ne smije baciti, trebaće…”
Požutjela dokumenta iz drugog života, zahvaljujući karantinu čiji se dani više ne broje, vraćaju u sjećanja zaboravljene ljude, mjesta, činjenice, pokazujući kako je i puno toga što je nekada izgledalo nemoguće postalo moguće. I kako smo za mnogo šta što će doći imali signale koje smo ignorisali. Isplivavaju neupitni dokumenti u šta smo i kome vjerovali, a kome nismo. I gdje smo se, sada se vidi, strašno prevarili, a gdje nismo ni trena. Ko je “ostao”, a ko je nestao kao da ga nikad nije ni bilo. Nebrojeni su zapisi, sada zlata vrijedni dokumenti, onako lično, fotografije, primjerci novina koje smo onda sa ogromnim zadovoljstvom i srećom pravili. Kuljaju uspomene koje sada mame osmijeh, pa čuđenja, ponakad nevjericu, ali i i tugu. Nepobitno je danas da se život kotrljao kroz dvije različite državne i društvene realnosti, ma kako ih ko nazivao, volio i ne volio. I da je mnogo toga u bivšem svijetu bilo krojeno za ovu realnost.
Mimo “papira” koji ovih dana uzvitlavaju emocije povodom spoznaja ko smo i šta smo bili, a više nismo, ko nam je bio bitan, pa nije, koga nismo ni primjećivali, a postao nam je blizak, u šta su se neki oko nas kleli glasno i javno, a danas sjećanja na te kletve kriju…puno toga otkriva se i povodom svijeta mimo nas. O današnjoj realnosti na planeti koju su iza kulisa modelirali drugačije nego što smo mislili. O zlu koje se proširilo kao virus, donoseći, evo, i ovaj karantin što ga danas živimo i niko ne zna sa kakvim krajem. O raspadu takozvanog međunarodnog poretka koji traje dugo, a svijet to nije prepoznavao.
Sa jednog davnog, lijepog putovanja po Americi, gdje mi je kao mlađanom novinaru bilo omogućeno da vidim puno od onoga što vjerovatno nikada ne bih vidio, nakon cjelodnevnog kopanja po čudesnim arhivama Vašingtonske biblioteke, i dokumentima iz istorije “sile nebeske” – gdje su mi pokazali i najnoviji primjerak sarajevskog “Svijeta” u kojem sam tada radio – dopao mi je ruku i govor Džordža F. Kenana iz 1948. godine o planiranju vanjske politike SAD-a… Kenan, diplomata i istoričar, bio je jedan od stratega hladnog rata. Upamćen je kao otpravnik poslova ambasade SAD u Moskvi 1946. i autor dugog telegrama odatle u kojem je ustvrdio “ekspanzionistički karakter SSSR-a”, na što treba odgovoriti. Na toj je liniji i njegova teorija “zaustavljanja” ugrađena u Trumanovu doktrinu i hladni rat. Dobio sam tada u biblioteci kopiju tog govora sa ostalim što me interesovalo o istoriji vanjske politike Amerike. Sa mnogim drugim “sjećanjima” sa putovanja, pohranjenim pa potisnutim, i ovo je završilo u fascikli na kojoj je pisalo “Put po Americi '81”.
Ovih dana sam otvorio prašnjavu fasciklu i zaustavio se na pasusu iz Kenanovog papira:
“Posjedujemo oko 50 % svjetskoga bogatstva, no samo 6,3 % svjetskog stanovništva…Takav položaj nameće zavist i srdžbu drugih. Naš glavni budući zadatak jest – osmisliti sistem odnosa kojima bi smo zadržali takvu nejednakost. Da bismo u tome uspjeli, moramo se odreći sentimentalnosti i sanjarenja… Trebamo prestati govoriti o nejasnim i nestvarnim ciljevima poput ljudskih prava, poboljšanja životnih uslova i o demokratizaciji. Bliži se dan kada ćemo morati upotrijebiti i otvorene koncepte moći. Ako nas tada ne budu ograničavale idealističke krilatice, tim bolje”.
I bilo je što je bilo, Koreja, Vijetnam, Afganistan, Irak…ukupno 13 “njihovih” ratova, stotine hiljada mrtvih, milioni raseljenih, 14 biliona dolara za smrt kao biznis. Uz rezultat u kojem je otimačina cilj, sila pravo, a realnost sve ono što je Kenann kazao o ljudskim pravima, životnim uslovima tamo gdje im je noga došla, i o demokraciji generalno. Sve je to potvrdio 2017. godine u izuzetnom govoru od samo nekoliko minuta i Oliver Ston (ovih dana govor kao video kruži mobitelima u nas ) naglasivši: “Nije riječ o pojedincu ili partiji, već o sistemu…” I gle čuda, minulih dana uzimajući s razlogom ponovo u ruke knjigu Viliema Engdala “Uništite Kinu – Što Vašington čini da obuzda kineski utjecaj na svijetu” , napisanu 2013. (objavio “Profil” iz Zagreba 2014.), vidim da je baš onaj pasus Đorđa F. Kenana objavljen u uvodu kao svojevrsni moto knjige. Eto linije, 1948 – 2013 – 2020… Pedantno i konzistentno.
Šuškalo se u međuvremenu po svijetu i o raznim drugim paklenim planovima, zavjerama i prevarama ali bez efekta kod onih što su ovo u svijetu morali da prepoznaju, pa nisu. Čast istorijskim izuzecima koji su htjeli otvorenih očiju trećim putem. “Nova klasa” ih danas omalovažava glasno. U nas posebno.
Sila je grabila a tzv. neoliberalni kapitalizam cvjetao je onako kako je to njegovim tvorcima odgovaralo. Sedamdesetih na krilima nobelovca Miltona Fridmana i čileanske ekonomske laboratorije, napisane su himne globalizmu i liberalizmu tržišta. Sjajna Naomi Klein napisala je o tome kultnu knjigu “Doktrina šoka”. Sve što svojevremeno niste znali, a htjeli ste da znate o novcu, profitima, pljačkaškom tržištu neoliberalizma i lažnim snovima slobode, bilo je tu. Naomi, ne jedina, je na vrijeme rekla što treba ali svijet nije na vrijeme povjerovao. Kako reće ovih dana dr. Miroslav Radman, zatečen s razlogom što pitaju “nauku” šta nam se to dešava: …Uz sve to što povodom virusa “imaju po bolnicama Švicarska, Amerika, Njemačka, Engleska ili Francuska… stanje im je gore nego u Africi.” A Fridmanovi studenti, “Čikago bojsi”, bili su Pinočeovi savjetnici, a on je dobio 1976. Nobela za ekonomiju. Zapravo za sistem, od Trumana preko Regana do Buša i evo Trampa čiji je smisao samo uzeti, milom ili silom, i to legalizovati kroz “novi međunarodni poredak” kao prirodno pravo. To smo gledali i navikavali se, uz stvorene mitove o sili kao pravu pred kojima se davno savila kičma.
Povratak kutijama ispod kreveta dovodio je svakodnevno do novih otkrića od kojih je bezmalo svako potvrđivalo Radmanovu misao iz intervjua za “Spektar” : Pušteno je tržištu i tehnologiji da misle umjesto nas. Što one nikako ne mogu, jer nemaju ni mozga ni duše, ni razuma ni etike. To ionako više nije u modi…a tržište baš briga za nas…
Eto, dalje, iz zaboravljenih spisa i jednog, posebno danas, znakovitog citata moćnog Henri Kisindžera. Riječ je o govoru na Vijeću za eugeniku, 25. februara 2009. Dakle, pred ljudima koji se bave teorijama i praksom “poboljšavanja ljudske rase”, što se kroz noviju istoriju svodilo uglavnom na sterilizaciju građana iz raznih razloga “nepodobnih” najmoćnijima u vladajućim sistemima Zapada. U Americi, dinastija Rokfelera i moćnici poput nobelovca (?!) Kisindžera bili su, i danas su viđeniji u tom krugu “tragača za savršenim čovjekom”. Zapis o pomenutom Kisindžerovom govoru iz 2009. posebno je zanimljiv danas kada se poveže sa aktuelnom dramom i korijenima korona virusa.
Kisindžer je tada kazao:
“Jednom kada stado prihvati obaveznu prinudnu vakcinaciju, igra je završena! Tada će prihvatiti bilo šta, i prinudnu donaciju krvi ili organa – za opštu dobrobit. Kontrolišite um ovaca, i kontrolisaćete cijelo stado. Proizvođači vakcina će zarađivati milijarde, a mnogi od vas u ovoj prostoriji danas su investitori. To je ogromna pobjeda. Razrijedit ćemo stado, a pritom će nam oni sami platiti usluge istrebljenja…”
Zanimljivo, priča je nastavljena ovih dana. Bil Gejts se sa Kisindžerom, eto kao slučajno tragom ove istine iz govora 2009., a prema informacijama iz SAD-a, založio za masovnu vakcinaciju i globalnu vladavinu povodom korona virusa. U tekstu objavljenom prije deset dana, 3. aprila, dugovječni kreator temeljnih principa američke spoljne politike Kisindžer podvlači tri suštinske tačke za akciju: Prvo, poziva na vakcinaciju najširih slojeva stanovništva na svijetu. Drugo, Amerika posebno mora se “masovno” vakcinisati uz prelazak na digitalno finansijski sistem. Treće, svim ovim prigrlit će se svjetski liberalni poredak. Dakle, sve ono gdje su milijarderi i korporacije što vladaju svijetom dobitnici, dirigujući “politici” domaće zadatke. Uz “sterilizaciju” svega i svih što su izvan ovog sistema.
Nekako paralelno sa ovim, stižu i vijesti sa one strane Atlantika o objavi Bila Gejtsa da ostavlja po strani svoj kultni projekat Majkrosoft i ulazi direktno u poslove sa – vakcinom! Oni koji to znaju kažu da je od februara tržište vakcina šest puta veće nego prije 20 godina, danas je to više od 35 milijardi dolara i osigurava povrat od 44 dolara za svaki uloženi dolar i to u 94 države s najnižim primanjima na svijetu. Puno toga se o svemu ovome još otkriva tek danas, tragom informacija poznatih još prije deset, dvadeset pa i trideset godina. Uz ostalo, i koliko Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) direktno, bezmalo sudbinski zavisi, od Fondacije Gejts i “ogranaka” knjiženih na više članove porodice. Nije čudo što kažu mnogi da je on danas ne samo za WHO nego i za sve iz grupe G20 “kao šef moćne države”.
Eto, pa ti čitaj stara dokumenta i povezuj ih – samo zdravom logikom, nikakvim lokalnim političko – piljarskim interesima, sa našim mahalskim stranačkim kartelima i njihovim marifetlucima. A sve dođe na svoje. Zato je puno toga jasnije kada se može posmatrati sa neke realne distance. Ako se distanca preživi. Tako je i sa ovim, ko smo danas, šta smo, gdje smo i iz kojeg smo svijeta ovamo zabasali. U traženju odgovora na takva pitanja, mjera stvari nam je ova jutrošnja do podneva, kobajagi politička, a zapravo isključivo sitnosopstvenička. Zato nam i određuju sudbine oni što u teškoj aktuelnoj krizi kradu statistiku i narod u “nepodobnim” opštinama/općinama, dijeleći tuđe pare onima od kojih će se tražiti “povrat” za privatne interese sutra, uz izbore. Taj se lopovluk onda u javnosti zove “gaf” a otkrivenog lopovluka kao da nije ni bilo; “Država” se do mizerije dovodi ne htijući ciljano, opet sitno-lopovski, da se dogovori o kreditu MMF-a, sve dok oni nisu naredili kome koliko i kako. A morali su taj kredit utrpati i nama, kao što će sutra i svoj virusno-ekonomski razvaljenoj sirotinji. Svaki građanin će onda plaćati cijeli novi dug MMF-a od 330 miliona eura, a dobijat će novac utvrđeni miljenici uz uslov – koliko para, toliko glasova u oktobru. Mafija mora ostati na vlasti, prvo da uzima, drugo da se ništa ne promijeni jer promjena ih vodi u zatvor; Država je evo horor i sa “zdravstvenim sistemom” , civilnim štabovima, domovima zdravlja, spaljivanjem šatorskih karantina uz granicu. “Lideri” zdravsta su izbrukani, ali nema veze. Važno je samo ne dati da progovore oni koji znaju, a mogli bi da su tamo gdje nisu; “Država” su nam i ministarstva koja ne znaju kako omogućiti građanima vlastite zemlje da se sa legitimnim pasošima vrate svojoj kući… Zapravo, skockava se novi sistemi za sutra u kojem će sve nove-stare zabrane važiti i kad virus prođe, kao i one nove uz postojeći metalitet “mojom odlukom, nazad u izolaciju, ovu ili onu.” Sloboda je virus.
Kako će sve ovo izgledati nekom drugom ko za deceniju ili dvije bude čitao zapise iz današnjih dana. Dva su rješenja: Ili se potruditi da ti zapisi budu drugačiji, mada je pitanje da li se sa nama ovakvima to više može. Ili neće biti nikoga da čita, a svijetom će ispočetka hodati stvorenja koja ne znaju čitati. Pakosnici kažu da bi ova druga varijanta po prirodu bila bolja.
Sve skupa, neko se ipak preigrao sa ovom izolacijom u globalizaciji koju živimo, pa ostavio još uvijek koliko –toliko normalnim ljudima vremena da se vrate sebi, prisjete šta je i kako je bilo pa bi, možda, mogli na tim osavremenjenim čipovima opet na ljudski put. Greška je u tome što se mnogima omogućilo da u izolaciji ponovo razmišljaju o smislu života, o sebi, društvu i državi. Da čine ono što se ne smije u sretno proizvođenoj sistemskoj retardaciji. I da se u iznenadnoj slobodi izolacije prisjete zaboravljenih upozorenja. Baš kad je “vladarima” dobro krenulo. Uz one što su sve posmatrali šutke, na leđima, uz sve četiri uvis. I tako glasali opet i ponovo i opet.
Izvor: 6yka.com