Mjesto i vrijeme nastanka strašnog snimka su potpuno nebitni u širenju genocidne misije i u kontekstu deskripcije iste.

Piše: Dragan Bursać

Društvenim mrežama ponovo se kao pošast širi zastrašujući videosnimak na kome sjajno raspoloženi gosti na nekom veselju igraju kolo, uz užasavajuće stihove:

„Srebrenice tako si mi mila,
Dabogda se tri put ponovila…“,

„Oj Sjenice nova Srebrenice,
Oj Pazaru novi Vukovaru…“,

„Oj Fatima đe su ti dimije,
u četnika oko Ledenika…“

Video je kažu, nastao prije šest ili sedam godina na nekakvom seoskom derneku u Srbiji. No, mjesto i vrijeme su potpuno nebitni u širenju genocidne misije i u kontekstu deskripcije iste.

https://i.postimg.cc/FKtdG2PY/Srebrenica-Sremska-Mitrovica.png

Ili su zapravo baš bitni?

Slobodni mrzitelji i nanovo ubijene žrtve

Nije li baš jako, jako važno što se u današnjem diskursu javnom, događaj od prije sedam godina izrazito štuje od srpskih ultranacionalista i što je postao mejnstrim mjesto vrijeđanja cijelog jednog naroda, u ovom slučaju Bošnjačkog?

Do prije samo sedam godina, ovaj snimak se mogao vidjeti jedino u mutnim dubinama „dubokog weba“, a danas je viralan i što je još strašnije, ne izaziva gotovo nikakvu jezu i empatiju. O da, negiranje genocida, na žalost, nije posljednja faza u afirmaciji istog.

Ne! Nova afirmacija genocida je nešto što nam slijedi. Ako ste imali živaca i želuca i ako ste pogledali video od početka do kraja, možda ne znate kad i gdje je sniman, ali znate da je vjerodostojan i još nešto znate posve sigurno:

Akteri videa – od pjevača do sitnopletih u kolu – su svi od reda slobodni ljudi, koji nikada u svom životu nisu snosili bilo kakave sankcije za iznesene verbalne gnusobe. A kako bi i mogli snostiti sankcije, kad baš Srbija i entitet Republika Srpska, negiraju genocid i po vertikalnoj političkoj ravni i po horizontalnoj neempatiji u plebsa. Pa je zazivanje nove Srebrenice p(o)stala stvar „dobrog“ nacionalističkog manira, kojim se utemeljuju i cementiraju porodične svetkovine poput ove sa početka priče.

Možemo mi sad do besvijesti mantrati da li su ljudi u kolu uopšte svjesni šta izgovaraju, da li njihov IQ dozvoljava da ih tretiramo kao razumska bića i da li im uopšte vrijedi ljudski suditi, ali bi tako svi zajedno upali u zamku relativizacije. Da treba im suditi, jer su punopravni članovi zajednice, jer su punoljetni i jer su dolaskom na svetkovinu pokazali i da su mobilna bića sklona socijalnim interakcijama.

Samo.

Samo, ko da im sudi u zemlji, ili preciznije zemljama u kojima ne postoji Zakon o zabrani negiranja zločina i genocida i u kojima je, velim, afirmacija istog stvar kućnog odgoja. Dabome, riječ je o opasnoj psihopatologiji, njegovanoj u zemlji ili zemljama u kojima se sa bilborda poput superheroja smiješe ratni zločinci, direktno odgovorni za srebernički Genocid.

Svjetina u kolu, divlje raspomamljena samo verbalno projektuje one ciljeve i politike koje su ozakonjene, pa logistički pripremane i na kraju realizovane, a nakon svega ostao je samo Memorijalni kompleks u Potočarima i lešinari oko njega koji negiraju genocid na sve strane.

Poruke upućene Bošnjacima u Srbiji

Pozabavimo se malo nastavkom morbidnih napijeva u kojima se kaže: “Oj Sjenice nova Srebrenice, oj Pazaru novi Vukovaru…”

Vidite, u svakoj iole normalnoj zemlji, sve bi se dalo pripisati psihopatologiji mase ili masa, preciznije, ali na Balkanu i u zemlji Srbiji, koja je nakon Memoranduma SANU-a, porodila čitavu menažeriju turbo-folk elita, koje su bile logistička podrška zločincima, moramo zastati.

Projektovanje većinski bošnjačkih toponima u Sandžaku, koji pripada Srbiji, uz najavu novih genocida, nije niša drugo do projektovanje buduće, a uvijek iste politike Srbije na svojoj teritoriji, teritoriji koja nije unisono čista. Rekli bi, etničko čišćenje se vraća kući i ne bi puno pogriješili.

Jer svi mi, svaki dan naših života, svaki sekund življenja vidimo kako srbijanska supremacija na Balkanu djeluje-od Slovenije, do Crne Gore, od Bosne do Sandžaka u pjesmi. Pa bi bilo zanimljivo, hoće li baš država Srbija kazniti ljude na video spotu za izazivanje i širenje međunacionalne mržnje na svojoj teritoriji? Odgovor je kratak i jasan, neće.

Jer ustrojstvo srbijanskog državnog aparata, u uncu je isto, kao i ono iz 1991. godine, a nedostatak sukoba isključivo se može opravdati prisustvom NATO pakta na Balkanu. Jer da nije toga, ljudi u kolu i njihovi istomišljenici, odavno bi krenulo i utjerivanje srBstva po regiji, a za Sandžak i Bošnjake na njemu, niti danas nije jasno šta će biti.

Proslava silovanja kao ratne doktrine

Naravno, kao i sam genocid, tako je i afirmacija istog višedimenzionalna. Pa nastrani pjevač kaže: “”Oj Fatima đe su ti dimije, u četnika oko Ledenika”…, čime se samo potvrđuje masovno silovanje, kao gotovo patentiranu ratnu taktiku VRS-a i njenih satelita u posljednjem ratu.

Silovane žrtve rata u Bosni i Hercegovini prije svega i dan danas predstavljaju ogromnu, a ranjivu i nikad dovoljno zaštićenu grupaciju ljudi, kojoj se svaka nacionalistička šuša smije i ruga. I to se ruga tako što je javnosti izloženo ime silovane osobe, u ovom slučaju Fatime, dok je silovatelj na slobodi, daleko od svega sve sa rtanim trofejom u vidu dimija. Anoniman naravno.

Ovo nije niti može biti izmišljena “nadripjesnička sloboda”, ovo je pusti fakt i konačni rezultat genocidnog projekta, kojim je u konačnici i nastala Republika Srpska i koji potpuno zakonski funkcioniše, čak toliko zakonski funkcioniše da bi pred zakonom svako odgovrao, ko ospori njegovu entitetsku opstojnost.

Sa druge strane, nakaradno sa one strane zakona su žrtve genocida, o njima se govori jedino kao o opetovanom mesu za iživljavanje, a ljudi koji se sprdaju sa genocidom su izvan i, čini se, iznad zakona.

Sa vlastima, prije svega u entitetu Republika Srpska i u državi Srbiji, gotovo su nikakve šanse da se donese Zakon o zabrani negiranja zločina i genocida. I to ne samo zato što su te strane direktni učesnici u kreiranju genocida, nego, a to je mnogo ozbiljnije, i zato što ovakvi „ekscesi“ poput nastranog kola, zajedno sa ratnim zločincima na bilbordima, NAJDIREKTNIJE utiču da politički akteri u RS-u i Srbiji ostaju na vlasti.

Dakle, afirmacija genocida je i žeton-čip-ulog, kojim ove političke elite vladaju, a snimci koje vidimo s vremena na vrijeme, samo su tek uzorak koji pokazuje da direktno međ’ plebsom, dakle u izbornoj bazi živi, življe nego ikad genocidni projekat.

Neko ga zove Republika Srpska, neko ga nikako ne zove, neko uz njega zapijeva stihove sa videa, ali on postoji tu oko nas, stvarniji nego ikada i opasniji nego što to možete i zamisliti.

Izvor: Al Jazeera