Autor teksta: Jusuf Trbić
Nakon mostarske, usvojena je i banjalučka Muslimanska rezolucija, 12. novembra 1941. godine, i ona je do kraja razgolitila zločinačku politiku ustaškog režima. Njeni autori nisu se ustručavali da zločine nazovu pravim imenom, a tekst su odmah umnožili, i u obliku letka razaslali po cijeloj Jugoslaviji.
U Rezoluciji se osuđuju ustaška ubijanja, pljačke i deportacije Srba i ostalih građana, traži se zaštita za progonjene i zastupa ideja dobrosusjedstva i ljudskih prava. Potpisnici se ograđuju od onih pojedinaca iz bošnjačkog naroda koji su učestvovali u zločinima i osuđuju te ljude, istovremeno protestujući protiv pokušaja da se ljaga baci na cio narod. Uz to se iznose i podaci o progonima Bošnjaka. U zaključku Rezolucije piše :
“Sa najvećom rezignacijom odbijamo od časti i imena muslimanskog sve ono što nam se od nekih pojedinaca zlonamjerno podmeće s namjerom da sa sebe prebace odgovornost na nas i zahtijevamo da se prilikom vršenja raznih akcija zabrani nemuslimanima nošenje fesa, kao simbola islamske pripadnosti, dozivanje muslimansjmim imenima i sl., što se opetovano čini.”
Kao primjeri se navode slučajevi u nekoliko gradova u kojima su ustaše napravile pokolj nad Srbima noseći fesove na glavama i dozivajući se muslimanskim imenima. U Bosanskom Novom su četiri kolone ustaša došle s fesovima na glavama i izvršili klanje hrišćana « u masama». Za jedan dan su u Bosanskoj Kostajnici zaklali 862 Srbina, a u Kulen Vakufu, nešto kasnije, 950, pa su se četnici osvetili tako što su 6. septembra zapalili Kulen Vakuf i pobili 1.365 Bošnjaka, među njima i mnogo žena i djece. Istaknuto je da su ustaše vršile zločine i nad Bošnjacima, pa je u Banjaluci, usred dana, ubijen Edhem ef. Hodžić, ubica je bio ustaša Josip Babić, ali on nije ni za šta odgovarao.
U Banjalučkoj rezoluciji piše i ovo ( na početku) :
Još od osnivanja Nezavisne Države Hrvatske gledamo mi muslimani s najvećom zabrinutošću kako ustaše i drugi odgovorni i neodgovorni faktori čine najgrublje greške i zločine. Najelementarnija prava čovjeka gažena su bez ikakvih skrupula. Sigurnost života i imetka, sloboda vjere i savjesti, prestali su da važe za veliki dio naroda ovih krajeva.Ubijanje svećenika i drugih prvaka bez suda i presude, strijeljanje i mrcvarenje u gomilama,često posve nevinih ljudi, žena pa i djece, gonjenja u masama od kuće i iz postelja čitavih porodica s rokom od jedan do dva časa za spremanje, te njihovo deportiranje u nepoznate krajeve, prisvajanje i pljačkanje njihove imovine, rušenje bogomolja njihovim vlastitim rukama, silenje na prelazak u rimokatoličku vjeru – sve su to činjenice koje su zaprepastile svakog čestitog čovjeka i koje su na nas, muslimane ovih krajeva, djelovale najneugodnije. Mi nismo nikada očekivali, a kamo li želili ovakve metode rada i upravljanja u našim krajevima. U našoj burnoj prošlosti mi se nismo ni pod najtežim prilikama služili ovakvim sredstvima. Mi smatramo da se ovakva nasilja ne bi smjela vršiti ni nad najgorim neprijateljima. Jer, ovo što se kod nas radi, sumnjamo da bi mu mogli naći primjera u povijesti bilo kog naroda.
U Rezoluciji su istaknuti i zahtjevi :
« 1. da se što prije zavede stvarna sigurnost života, imetka i slobode vjere za sve stanovnike ove zemlje,
- da se nevini svijet zaštiti jakom vojnom odbranom,
- da se pozovu na sudsku odgovornost svi krivci koji počine bilo kakvo nasilje ili zlodjelo, bez razlike na položaj i vjeru, kao i oni koji su takva djela naređivali ili pomagali,
- da se onemogući svaka vjerska netrpeljivost,
- da se što prije zavede i pruži dovoljna materijalna pomoć onima koji su nevino stradali u ovim neredima.»
Na kraju su se nalazila imena 75 potpisnika, uglednih Banjalučana, među kojima su bila dvojica bivših gradonačelnika, nekoliko imama, muftija, muderisa, šerijatskih sudija, inžinjera, profesora, trgovaca, veleposjednika…
Sloga iznad svega
Ubrzo su svjetlo dana ugledale i bijeljinska i tuzlanska rezolucija, kao neposredna reakcija na četnički pokolj Bošnjaka Koraja, njih tri stotine, ali i kao žestoka osuda progona Srba. Bijeljinska rezolucija je zadivljujući primjer brige i žrtvovanja za druge, snažan poziv na slogu i zaštitu sugrađana Srba, iako je objavljena 2. decembra, samo četiri dana nakon strašnog četničkog zločina u Koraju ( 28. novembra). Autori tog dokumenta ne libe se da traže prestanak progona komšija Srba, nazivajući ih braćom.
Rezolucija pod nazivom « Riječ muslimana grada i kotara Bijeljina» počinje ovako :
«Zemlja u kojoj živimo je Bosna,u kojoj su živili i žive Bosanci bez razlike na vjeru i pleme.U ovim krajevima je bilo isto toliko srpskoga koliko i hrvatskog uticaja. Govori se istim jezikom, isti su običaji i jednaka je ljubav prema rođenoj grudi. Govorimo u prvom redu kao Bosanci, jer se veliki dio nesreće sadašnjice sručio baš na našu Bosnu i Bosance.»
Dalje se ističe da su «sinovi naših krajeva» zaveli naš maternji bosanski jezik kao drugi službeni i diplomatski jezik na osmanskom dvoru i da su kroz stoljeća vršili « časnu ulogu spone između braće raznih vjera».
Stotinama godina bosanski muslimani su živili u slozi i bratskoj ljubavi sa svim Bosancima bez razlike na vjeru, kao što im to uzvišeni Islam naređuje, a kada su imali svu vlast u svojim rukama, ni tada prema građanima drugih vjera nisu nedjela činili niti vjersku i plemensku mržnju sijali.
Slijede redovi koji i danas izazivaju divljenje.
Kao što su muslimani do sada u ovim krajevima uživali sva prava koja i Srbi i Hrvati,tako i sada traže da svi budemo jednakopravni pred zakonom, da nam svima bude obezbijeđen i siguran i miran porodični i vjerski život kao i privatna imovina.
Bijeljinski Bošnjaci se ograđuju od svih nedjela koja im zlonamjerni pripisuju i traže da vlasti najstrožije kazne počinioce, ma koje vjere bili, i traže da se razoružaju sva civilna lica i da vlast vrši isključivo vojska. Potpisnici zahtijevaju da se pruži zaštita života i imetka svim građanima, i da se postradalima što hitnije pruži neophodna pomoć, jer se pokazalo da su nedovoljno zaštićeni pripadnici svih naroda i vjera, bez razlike.
U nastavku traže « da u ovim krajevima, umjesto posijane mržnje, krvne zavade i bezdušnog klanja zavlada ljubav, sloga i sigurnost kao što je bilo u prošlosti», i da se svaki građanin «cijeni ne prema vjeri nego prema radu, čestitosti i čovječnosti koje pokazuje u svome životu prema bližnjima.»
Upozoravajući da se mora prestati sa osvetom i istrebljenjem drugih, potpisnici rezolucije zaključuju (ispisujući to veliki slovima) :
SPAS BOSNE LEŽI U BRATSTVU A NE U KRVNOJ ZAVADI I MRŽNJI.
Vjera neka nas ne razdvaja već neka nas ujedinjuje blagotvorno djelujući na sve nas, da budemo na prvom mjestu ljudi koji ne dozvoljavaju da njima vladaju probuđeni životinjski nagoni ubijanja i pljačkanja, palenja i zlostavljanja koja kulturan čovjek treba obuzdavati».
Slijede potpisi 74 najviđenija građanina kotara Bijeljine, a među njima i svih osam imama.
Muslimanske rezolucije (I dio)