Autor teksta: Jusuf Trbić

Istorija je čudna stvar. Akademski istoričari kažu da je to nauka, koja ima svoja pravila, a poštovanje činjenica, to jest istina, na prvom je mjestu. Ali, ne moramo ići dalje od Balkana da bismo vidjeli kako i naučnici različito shvataju tu istinu, o političarima i sljedbenicima različitih politika da i ne govorimo. Prošlost je već dugo postala poprište novih borbi, pa svako piše istinu iz svog ugla, prepravlja, dopisuje, mijenja kako mu se prohtije, pa se više ne zna ni šta je bilo, ni kako je bilo, ni da li je baš tako bilo. Uz to, neki događaji su, jednostavno, uklonjeni, pa se za njih ne zna ili se dozna kasno i nepotpuno, jer nisu bili po volji državnim ideolozima i krojačima javnog mnenja. Takav je slučaj bio i sa Muslimanskim rezolucijama iz 1941. godine, o kojima se, iz nejasnih razloga, do nedavno nije govorilo. A bili su to herojski akti komšijske sloge, heroizma i žrtvovanja za druge, kakvi su rijetko zabilježeni u Evropi toga doba. Zašto je to prećutano – može se pretpostavljati. Ali, u ovom vremenu mržnje, odvajanja i zla, podsjećanje na takve događaje može pomoći da ovaj naš komplikovani i teški život vidimo i iz jednog drugog, ljerpšeg  ugla. Na kraju krajeva, treba saznati istinu, i to je ponekad dovoljno.

Zato ponovo govorimo o Muslimanskim rezolucijama, da se ne zaboravi.


 

Burna prošlost  na nesretnim balkanskim prostorima u posljednjih se stotinjak godina najsurovije poigrala s «dobrim Bošnjanima», bacajući ih od nemila do nedraga, od jednog ponora do drugog, od jedne tragedije do druge. S odlaskom Turaka s ovih prostora nerijetko su ih smatrali ostacima okupatorske sile, pa su se njihovi susjedi tako i ponašali prema njima. Protjerani su listom iz Srbije i Crne Gore, njihove džamije srušene, čitava njihova prošlost pretvorena u prah i pepeo, a oni stiješnjeni u bosanskiim gudurama, s krvavim mačem nad glavom, kao stalnom prijetnjom njihovog daljeg pogroma. Neki su hroničari prebrojali deset genocida nad bošnjačkim narodom, do ovog posljednjeg, i najvećeg, u kojem su Miloševićevi i Karadžićevi jurišnici, sprovodeći plan stvaranja Velike Srbije, etnički očistili polovicu Bosne, ubijajući, paleći, progoneći, silujući, zatvarajući civile u koncentracione logore, rušeći džamije i sve što na Bošnjake podsjeća, kako bi stvorili srpski entitet na teritoriji na kojoj su Srbi, uglavnom, bili u manjini.

Ali, sve to nije moglo uništiti dobrotu u Bošnjacima. Svedoče o tome i dokumenti pod nazivom Muslimanske rezolucije iz 1941. godine, o kojima se nije učilo u školama, o kojima se čak nije ni govorilo, mada su neobičan primjer humanosti, dobrote i žrtvovanja za druge.

Slični primeri postojali su i prije ovih događaja.

Nakon atentata na Franca Ferdinanda, austrijske vlasti su, spremajući se za rat, počele s progonom Srba, posebno u pojasu na granici prema Srbiji i Crnoj Gori. Protiv takve politike prvi je javno ustao, 4. jula 1914. godine,  reisul-ulema Mustafa ef. Čaušević, uputivši apel koji je dvadeset dana kasnije objavljen u sarajevskom alhamijado časopisu «Jeni Mishab» (Nova baklja), pod naslovom «Proglas muslimanima». U isto vrijeme se, protiv progona Srba i uništavanja njihove imovine, oglasio i veliki broj bošnjačkih vjerskih, političkih i kulturnih prvaka, ali i vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler. Zahvaljujući tome, već 26. jula 1914. godine ukinut je u Sarajevu prijeki vojni sud, koji je general Potiorek prolasio 29. juna.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata i stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, počeo je neprekinuti pritisak na Bošnjake, otimanje njihove imovine i svih građanskih prava, kao tihi vid osvete za sve što je bilo u prošlosti. Pa ipak, dobrota Bošnjaka je i to preživjela.

Početak nove svjetske klanice razbudio je stare netrpeljivosti između Srba i Hrvata, a Bošnjaci su se tu našli kao žrtveno jagnje, jer su i jedni i drugi pretendovali da zauzmu Bosnu. Pavelićeva Nezavisna država Hrvatska ubrzo nakon formiranja (10. aprila 1941. godine) počela je progoniti i ubijati Srbe, a prvi koji su se protiv toga pobunili bili su Bošnjaci.

 

Složni u osudi zločina

    Već 14. avgusta 1941. godine Skupština Udruženja ilmije (muslimanski vjerski službenici)  «El Hidaje» u Sarajevu usvojila je rezoluciju u kojoj se konstatuje teško stanje i progon srpskog stanovništva, što su potvrdile i dvije konferencije bošnjačkih kulturnih društava i javnih radnika. Tekst rezolucije napisao je vodeći bošnjački intelektualac Mehmed ef. Handžić, u saradnji sa Kasim ef. Dobračom. Tekst se sastoji od tri tačke :

1.konstatuje se teško stanje Bošnjaka u BiH zbog politike NDH, koja je svjesno izazivala sukobe između Srba i Bošnjaka

  1. negira se odgovornost svih Bošnjaka za zločine koje su počinili pojedinci u ustaškim uniformama i osuđuje se takvo ponašanje, i
  2. konstatuje se netrpeljivost nekih katolika koji se trude da muslimane učine građanima drugog reda.

Zatim slijedi spisak od sedam zahtjeva : da se uspostave mir i sigurnost života i imovine svih građana, da se spriječi izazivanje međinacionalnih sukoba, da se sudi odgovornima za zločine i da se obezbijedi pomoć žrtvama dotadašnjih sukoba.

Oglasili su se mnogi viđeniji Bošnjaci u cijeloj državi. U Prijedoru je 23. septembra potpisana Muslimanska rezolucija, kao apel protiv progona Srba i ostalih građana. Za taj dan je prijedorski imam Bibić zakazao konferenciju Vakufskog povjerenstva, koja je imala samo jednu tačku dnevnog reda . osudu ustaških zlodjela. Osuđeni su zločini i progomi, kao i   formiranje vojnog logora u Prijedoru, gdje su ustaše «skupile ološ i naoružale ga», a ističe se i loš položaj Bošnjaka, koji ne mogu da se zaposle niti da se školuju. Rezoluciju je potpisalo svih stotinu prisutnih.

Odmah zatim, u Sarajevu je, 12. oktobra, održan veliki narodni skup, koji je usvojio rezoluciju, po sadržaju sličnoj onoj udruženja ilmije. Tu je rezoluciju potpisalo 108 najviđenijih građana Sarajeva, među kojima i predstavnici svih tijela Islamske vjerske zajednice, «El Hidaje», Narodne uzdanice, Zanatlijskog udruženja «Hurijet», Muslimanskog dobrotvornog društva«Merhamet», Muslimanskog društva «El Kamer», Muslimanskog društva «Bratstvo», Udruženja bivših veleposjednika i Imamsko-mualimaskog društva. Rezolucija je predata ministru dr Josi Dumandžiću, koji se tada zatekao u Sarajevu, a zatim je umnožena, podijeljena narodu i odaslana širom Jugoslavije.

Reakcije ustaške vlasti bile su žestoke. Dr Joso Dumandžić je pokušao prijetnjama da zastraši potpisnike, ali nije u tome uspio. Pavelić je zaprijetio da će prije poteći krv sarajevskim ulicama, nego što će se ustaška vlada odreći svog programa. Intervenisao je i Pavelićev povjerenik Džafer Kulenović, kao i Jure Francetić, ustaški povjerenik za Sarajevo, koji je zaprijetio da će sve potpisnike poslati u logor. Sve je to bilo bezuspješno. Bojeći se da se Bošnjaci ne okrenu protiv njih, ustaše su se zadovoljile blažim mjerama – otpuštanjem s posla, zatvaranjem, maltretiranjem i tome slično.

Slijedila je Rezolucija muslimana grada Mostara, 21. oktobra 1941. godine. Zanimljivo je da je ona donijeta u saradnji sa komunistima, po direktivi Džemala Bijedića, a tekst je umnožila patrijska tehnika ( aktiv muslimana).

 

( Nastaviće se)