Loše strane tradicije

Piše: Ozren Kebo

Prema podacima Unije za održivi povratak BiH, Bosnu i Hercegovinu u posljednjih je pet godina napustilo 200.000 ljudi. Ne odlaze samo mladi, nego i kompletne porodice. Stoga se čini zanimljivom kampanja „Neću da idem“ Instituta za razvoj mladih KULT, kojom se pokušava, ako već ne preokrenuti, onda makar zaustaviti taj trend odlaska. Kampanja je imala izvjesnog medijskog odjeka čak i u Crnoj Gori, gdje je situacija također alarmantna. Ali izvještaji iz ove prijateljske zemlje kažu da je teško pronaći studente koji su voljni podržati inicijativu zato što „praktično svi planiraju da u nekom trenutku napuste Crnu Goru“.

I taj podatak više kazuje o društvima u kojima nakon raspada Jugoslavije živimo nego o samoj kampanji. Institut za razvoj mladih KULT agilna je organizacija koja se bavi problemima mladih ljudi, njihove su namjere najbolje, a i kampanja o kojoj govorimo zaslužuje pohvale. Međutim, unaprijed je jasno da je ta plemenita inicijativa osuđena na neuspjeh. Prije svega na društveni neuspjeh. Iz nje se može izroditi nekoliko uspješnih mladih pojedinaca, ali oni sami ne mogu promijeniti okoštalu mentalno-moralnu atmosferu koja je duboko usađena u ovdašnju kolektivnu svijest. Tu su i brojne političke strukture, raspoređene i horizontalno i vertikalno, koje iz takve atmosfere crpe svoju političku, finansijsku i svaku drugu moć. I onda, posljedično, tu nikakva kampanja ne može pomoći. Živimo u društvu koje vapi za radikalnim i temeljnim reformama, a koje je organizirano tako da nikakve reforme u dogledno vrijeme nisu moguće.

Udario Dino na Savez komunista

Pogledajmo to na primjeru tri bosanskohercegovačke političke zajednice. Način na koji funkcioniraju objašnjava zašto ljudi, i ne samo mladi, masovno i panično odlaze iz zemlje. Sarajevo sa svojim kantonom trebalo bi biti najrazvijenija sredina u svakom pogledu. Tu nekakvih novaca i nekakvog života i dalje ima, ali situacija nije obećavajuća. Glavna politička bitka više se ne vodi između okoštale i mastodontske SDA (koja je u brojnim aspektima naslijedila bivši Savez komunista), s jedne strane, i ljevice, s druge. Nažalost, glavna politička bitka u ovom trenutku je ona između dvije ideološki sestrinske stranke – SDA i Naroda i pravde. Prvo su se posvađali oko novca, a potom su se razišli ideološki, tako nekako glasi slavna izreka Abdulaha Sidrana koja se bez većih adaptacija može primijeniti na raskol između Dine Konakovića i njegovih bivših kolega. Nakon što je otišao iz SDA, Konaković je postao najglasniji i najzamjetniji kritičar vodeće bošnjačke partije, njenih koruptivnih i nepotističkih praksi. Problem je što je i sam involviran u slične prakse. Još veći problem je što je Konaković politički teritorij za sebe i svoju stranku našao – desnije od SDA, čime se kvalificirao za status ozbiljne društvene i političke prijetnje. O njegovom angažmanu povodom Povorke ponosa već je mnogo rečeno, a najnoviji skandal, kad je iz budžeta dao 60.000 maraka za nešto što se deklarira kao BANU, Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti, pokazuje da nije daleko odbrodio od stranke koju kritizira. Glavno je pitanje – kako se moglo desiti da u Kantonu Sarajevo Konaković postane najistaknutija opoziciona figura? Pa tako što je uletio u prazan opozicioni prostor koji su trebali da pokrivaju ljevica i stranke centra. Taj je prostor očigledno bio ispražnjen od akcije i istinskog opozicionog djelovanja, što zbog mlakog angažmana nadležnih stranaka, što zbog korupcije u njihovim redovima, koja im ne dozvoljava da kritikuju kod vlasti ono što i sami rade. To međutim nije smetalo živahnom Konakoviću i tako smo u glavnom gradu Bosne i Hercegovine dobili atmosferu koja je bliža prijetnji nego obećanju.

Na teritoriji pod kontrolom Dragana Čovića stanje je – redovno. Nekoliko usamljenih i prokazanih pojedinaca usuđuje se pisati i govoriti protiv apsolutnog gospodara zapadne Hercegovine. Tamo vladaju ekonomska propast i najcrnji političko-ideološki mrak, bez ijednog medija koji bi se usudio aktivno udariti na počasnog doktora nauka iz Ilića.

Crno da ne može crnje

U Republici Srpskoj stanje iz mjeseca u mjesec postaje sve gore. Ekonomski na koljenima već godinama, u ideološkom pogledu ovaj je entitet razbucan kao nikada ranije. Nedavna anketa povodom Povorke ponosa u Sarajevu pokazala je da je ideološko-intelektualno stanje u ovom političkom prostoru ispod svake razine pristojnosti i opstojnosti. Upitani šta misle o mogućnosti da Povorka sad bude organizirana i u Banjoj Luci, niko se nije usudio podržati takvu inicijativu. Čak ni Draško Stanivuković i Nebojša Vukanović. Za Dodika se odavno zna da je stari, ohrndani homofob, on se zauvijek proslavio izjavom da neće njemu razni pederi ulaziti u kabinet. Ali ako dva najhrabrija političara u RS-u nemaju petlje podržati Povorku, nego dijele stavove Milorada Dodika, Željke Cvijanović, Bakira Izetbegovića i Dine Konakovića, trabunjajući o tradicionalnoj porodici i njenim vrijednostima, onda je perspektiva manjeg entiteta mračnija nego što iko može naslutiti. Pa tradicija nas je sve zajedno i dovela tačno tu gdje smo sad. Nema ni jednog belaja u koji je potonula RS, s njom i BiH, a da on nije rezultat ovdašnjih tradicionalnih vrijednosti: zločina, mučenja, rušenja, krađe, korupcije, nepoštenja, siromaštva, nepotizma, zavisti, bijede… Nažalost, to nam je stvarnost. Naša tradicija nisu ljubav, toplina, razumijevanje, uvažavanje, opća tolerancija, kreativnost, inovativnost, modernost, poslovni fanatizam…

Tek sada, s nimalo laskavim zakašnjenjem od deset godina u odnosu na regiju i više decenija ako se kompariramo s razvijenim svijetom, vidimo šta je Povorka ponosa. Najmanje je to – kako bi rekli ovdašnji tradicionalisti – pitanje pedera. U stvarnosti govorimo o krucijalnom testu za svako društvo. O testu poštovanja tuđih prava, podnošenja razlika, spremnosti na obračun sa zaostalim običajima i shvatanjima, o spremnosti da se budućnost kreira u skladu s njenim parametrima i najmodernijim globalnim trendovima, a ne u suglasju s deseteračkim etičkim vrijednostima koje su propale ima 150 godina. Bosna i Hercegovina je, nažalost, zaostalo društvo koje se grčevito bori za svoju zaostalost, i tu – zajedno s geostrateškim silnicama koje nas nikada ne puštaju na miru – valja tražiti uzroke aktuelnog grandioznog nazadovanja.

Opozicija nam je nedovoljno radikalna u uspostavljanju, promoviranju i poštivanju potpuno novih društvenih i političkih parametara. Ovdje niko nema hrabrosti da kaže: jedini spas za BiH i njene građane, za stare i mlade, za Srbe, Bošnjake i Hrvate – je raskid s tradicijom. Hrabar, radikalan i sveobuhvatan. Jasno nam je što vlasti insistiraju na tradiciji, ona im omogućava trajnu i ničim ugroženu moć. Ali, zašto na tu nesnosnu i pogibeljnu žvaku nasjedaju opozicija, mediji i ponad svega mladi ljudi, e to je već pitanje za temu o lošem obrazovanju, suženim vidicima i prokletoj avliji od koje ništa slađe ni pogubnije.