Piše: Jusuf Trbić
Velika se buka digla u Sarajevu oko javnog prozivanja ljudi koji kritički misle. Na udaru je ovoga puta bio urednik portala Prometej.ba Franjo Šarčević, izvanredni mladi intelektualac, profesor sarajevskog univerziteta, zbog riječi kritike upućenih gradonačelnici Benjamini Karić. Ona se za Dan nezavisnosti BiH slikala s dječakom koji na glavi nosi zelenu beretku s grbom Armije BiH, a Šarčević je upozorio da radi o zloupotrebi djeteta u političke svrhe, i dodao kako se proslavi toga praznika daje dimenzija samo jedne etničke grupe. I jedno i drugo je tačno. Djeca se ne smiju koristiti u promovisanju sopstvene političke pozicije, kakva god ona bila, i nije ovdje u pitanju beretka, već dijete, kojim se gradonačelnica služi da objavi svima svoje patriotsko opredjeljenje. Što je, dakako, najjeftinija varijanta populizma. Mogu li navodne patriote u Sarajevu zamisliti nekog srpskog političara koji se slika s djetetom, a to dijete nosi na glavi šubaru i kokardu? Mnogi će reći da se ne smije veličati četništvo i da se to ne može porediti, ali ne treba zaboraviti da su četnici još davno registrovali svoja udruženja u tom istom Sarajevu, a politički stavovi su lična stvar svakog građanina. Ali, njima ne smeta to šta rade „oni tamo“, na svojoj tetiroriji, jer oni su taj dio odavno otpisali. Njima smeta kad se u Sarajevu čuje glas razuma, jer, kako je znao reći bivši reis Mustafa Cerić: „Kome, ba, mi da se prilagođavamo!“ A da li Dan nezavisnosti BiH pripada samo Bošnjacima, pa da ga oni mogu proslavljati isključivo u religijskom obličju i obilježjima samo jednog naroda? Ne smije se zaboraviti da Bosna pripada svim njenim građanima, ma kakvi da su oni, i da isticanje dominacije jednih na račun drugih samo ruši ideju jedinstvene države. I time ruši i naše živote.
Poduga je lista ljudi kojima je sarajevska čaršija najprije aplaudirala, kad kritikuju „one tamo“, pa ih onda popljuvala, jer diraju nacionalističke svetinje novokomponovanih vjernika i patriota. Od Jovana Divjaka, Marka Vešovića, Miljenka Jergovića, Bosrisa Dežuilovića, do Bošnjaka koji ne misle kao nacionalistički fanatici.
„I ne postoji nijedna bosanskohercegovačka iole eksponirana javna ličnost koja je bila pošteđena mrziteljskog i psovačkog linča sarajevske čaršije (napose ona kaurske krvi), ako se samo usudila neku od dominantnih bošnjačkih mitomanskih ili nacionalističkih paradigmi podvrgnuti kritici ili, ne daj bože, dovesti u pitanje. A ako zafali Srba i Hrvata, onda su za takvo što, za progon, dobri i „domaći izdajnici“, napisao je Željko Ivanković. A potvrdio izvjesni Nihad Aličković, već poznat na društvenim mrežama kao vođa neformalne grupe “Antidejton”, koji je napravio spisak javnih ličnosti, (među kojima je i Senad Hadžifejzović), koje proglašava “državnim štetočinama” i, praktično, poziva na njihovo uklanjanje. Podržao ga je javno ratni komandant mudžahedina Nezim Halilović Muderis, i čitava ova javna prozivka dobila je zlokobni prizvuk poziva na linč.
Postaviti kao mete ljude koji iznose svoje kritičko mišljenje – to je fašistički model mišljenja. Civilizaciju nisu stvorili poslušnici, već oni koji su mislili svojom glavom. U Bosni je danas rak rana ova naša etno-religijska podjela, homogenizacija tri stada i totalitaristička vladavina, koja guši pamet, ideju, slobodu i nezavisno mišljenje. Glupost, neznanje, poslušnički mentalitet – to su konstante tri vladajuće ideologije, koje nas, sve zajedno, vuku u mrak dalekih vremena. Bošnjaci su najbrojniji, oni nemaju rezervnu domovinu i zato su najodgovorniji za stanje u državi. Predugo je bošnjačka dominantna politika slijedila dogovor o etničkoj podjeli Bosne i stvaranju nekakve male muslimanske džamahirije, što bi bila propast i za Bosnu i za Bošnjake. Danas, kad smo pred vratima Evrope, mi ne smijemo više sebi dozvoliti robovanje lažnim autoritetima, vladavinu površne religijske misli i jednoumlje koje ne dozvoljava mogućnost izbora, ne smijemo dozvoliti da nas u mrak vuku primitivci željni moći, oni koji bi skidali glave, metaforički ili stvarno, svakome ko se ne slaže s njima.
U široki raspon prostakluka koji je zavladao našim javnim prostorom spadaju i ovakve prozivke, jer taj prostakluk ne trpi istinu o sebi, pa čini otvoreno nasilje nad kritičkom sviješću. A to je svijest koja nam je u ovim močvarnim vremenima danas potrebnija od hljeba. Politika, u savezu s religijskim zajednicama, čini sve da od građana napravi stado, a prvi korak je sveopšta kontrola nad mišljenjem, koja se ostvaruje sistemski, djelovanjem škola, medija, kulturnog sistema, intelektualnih krugova i političkih organizacija. Takvom sistemu neophodni su disidenti, heretici, ili, kako se to danas kaže, izdajnici, to su pripadnici tuđeg ili svog plemena koji ne žele da se odreknu sopstvenog mišljenja i ne uklapaju se u model apsolutne poslušnosti lažnim političkim i vjerskim autoritetima. Oni remete obavezu da svi misle kao jedan, to jest da ne misli niko osim onih na vrhu, remete palanački duh jedno-obraznosti, kako bi to rekao Radomir Konstantinović, i kvare ogromni posao koji su do sad napravile elite ekstremnog nacionalizma na prostorima bivše Jugoslavije. One su socijalističko jedoumlje pretvorile u više rigidnijih i gorih jednoumnih etno-konfesionalnih zajednica, pa sad neograničeno vladaju mašući zastavom gluposti i primitivizma kao našom sudbinom. Primitivizam ne želi da zna, on vjeruje i misli da je uvijek u pravu, on traži glave onih koji se ne slažu i vuče za sobom masu sljedbenika koji misle da svijet postoji samo zbog njih. Primitivizam vjeruje samo u silu, u liste za odstrel, u linč neistomišljenika, njegovi su alati neznanje, poslušnost, zatvoreni um, strah i mržnja prema svim drugim i drugačijim. On bi da zatre, da zabrani da skrati za glavu sve koji ne misle isto, sve koji pokušavaju otvoriti vrata prema nekom drugom, svjetlijem, udobnijem svijetu. Oni uporno i snažno grade za sve nas tamnicu neslobode, carstvo mraka, državu podjela, zidova i rovova i nude nam strašnu mitsku prošlost umjesto budućnosti.
Izaći iz tog zatvora jednoobraznog mišljenja, početi misliti svojom glavom, postati „izdajnik“ u očima primitivnih, vlastoljubivih i štetočinskih čuvara mračnih nacinalističkih snova, to je u današnje vrijeme najpreči zadatak svakog časnog čovjeka.
Bez obzira na cijenu.