Evlija Čelebija o Bošnjaima (XVIII dio)

253

Piše: Jusuf Džafić

Sultanović (Sultanzade). Kliška porodica. Bili su ugledna (ajanska) porodica u Klisu do njegovog pada 1648. godine. Imali su i svoje posjede i kulu u jednom selu kod Sinja, tada zvanom Sultanovića Čifluk, a danas poznatom samo kao Čitluk (iskvareno od Čifluk). Čifluk je porušen na početku Kandijskog rata, tako da kada je Evlija 1660. godine prošao tuda, zatekao je samo ruševine. Kasnije je obnovljen, ali je pao u mletačke ruke 1686. godine kada i Sinj. Dodijeljen je franjevcima na upravu 1691. godine. Mustafa-paša Daltaban, tadašnji bosanski namjesnik, uspio je oktobra 1698. godine nakratko uzeti Sultanovića Čifluk iz ruku franjevaca, ali se morao ubrzo povući.

Prema Hazimu Šabanoviću, Sultanovići su najvjerovatnije  potomci Mustafa-paše Sultanovića (Pijalepašića), dugogodišnjeg kliškog sandžakbega (1584-1596), za koga se greškom smatra da je učestvovao i poginuo u bici pod Siskom 1593. godine. Mustafa-paša Sultanović je sin sultanije Dževhere, kćerke Selima II i sestre Murata III , i Pijale Mehmed-paše, Bošnjaka i višegodišnjeg kapudan-paše (1553-1567).

Dakle, kliški Sultanovići vode indirektno porijeklo od Osmanlija. Danas postoji prezime Sultanović u selu Sultanovići kod Zvornika i u selu Sultanovići kod Bugojna. Postoji mogućnost da su bugojanski Sultanovići potomci kliških. Danas bugojanski Sultanovići žive osim u Sultanovićima, i u Donjem Vakufu, Gornjem Vakufu, Bugojnu, Sarajevu i dr. Zanimljivo je spomenuti da je u starom mezarju na Kovačinam u Sarajevu ukopan

izvjesni Mehmed-beg Sultanović, sin Mehmed-bega, preminuo 1283. godine po Hidžri (1866/67). Nije nam poznato da li su spomenuti beg i njegov otac srodstvu sa Mustafa-pašom Sultanovićem. (152, 177)

– Šestokrilović (Šestokrillu). Stara plemićka porodica. Najvjerovatnije su porijeklom iz Perasta. Miloš Šestkokrilović se spominje kao vođa 150 Peraštana u borbi na strani Kotorana, Ulcinjana i Dubrovčana protiv bana bosanskog Borića (1154-1167). U doba kralja Tvrtka bosanskog (1377-1391) dio Šestokrilovića se naselio u Herceg Novi. Najvjetovatnije je dolaskom Osmanlija hercegnovski ogranak primio islam, dok je ostatak ostao u katoličkoj vjeri. Evlija spominje džamiju Mehmed-bega Šestokrilovića u Ulogu kod Nevesinja. Povijest bilježi i Šestokriloviće u Pritoci kod Bihaća. U Perastu je do danas opstala palata Šestokrilovića iz 1691. godine. Inače, porodica Šestokrilović je opjevana u narodnim pjesmama. (409)

Šitić (Šitzade). Beogradska porodica. Rijetko prezime. Moguće da je Šit-efendija, imam džamije Mehmed-paše Jahjapašića u Evlijino doba, rodonačelnik obitelji. Danas ovo prezime postoji među katolicima u Splitu (postojbina Šitića u Hrvatskoj) i Zagrebu. (89)

Vaizović (Vaizzade). Jajačka porodica. Evlija govori o Hurem Čelebiji Vaizoviću. Njegov kabur se nalazio u Jajcu. Evlija naglašava da je Vaizović tek bio preselio kada je on posjetio Jajce 1660. godine. Prezime Vaizović danas imamo u Sanskom Mostu, Bihaću, Maglaju, Doboju, Sloveniji, Njemačkoj. Vaizovići su nekad živjeli i u Rogatici. Tako je Suljaga Vaizović bio ugledni političar i član Bosanskog sabora (1910-1915). Teško da je iko od današnjih Vaizovića u srodstvu sa Evlijinim Vaizovićem. (208)

– Zulfikarić (Zulfikarzade). Novopazarska porodica. Evlija spominje Mahmud-agu Zulfikarića. Po njemu je nazvana jedna novopazarska mahala. Imao je i značajan saraj u istom gradu. Danas ovo prezime imamo samo kod Bošnjaka i to u Beogradu, Strumici u Makedoniji,  (263, 264)

Ovim smo završili smo kratak prikaz 50 bošnjačkih porodica jugoslovenskih prostora koje Evlija na direktan ili indirektan način spominje u svojoj Sejahatnami.

 

 

Evlija o bošnjačkom narodu i bosanskom jeziku

 

Evlija Čelebija je, kako smo već ranije kazali, Bošnjacima posvetio pozamašne dijelove svoje Sejahtaname, tako da nema nijedne knjige od deset njenih knjiga u kojoj se ne govori o Bošnjacima, posebno u 5, 6. i 7. knjizi u kojima se nalaze opisi njegovih putovanja po Ugarskoj i južnoslavenskim zemljama. Budući da je Evlija veliku pažnju posvetio životu običnih ljudi, u Sejahatnami nalazimo i zapise o religiji, nacionalnosti i jeziku ljudi kroz čije je krajeve opisao, čime je Evlija prvenstveno doprinio proučavanju ionako nejasne demografske historije Osmanskog carstva za period sredine XVII stoljeća. Tako u dijelovim svezaka u kojima govori o svojim putovanjima kroz južnoslavenske prostore i Ugarsku, nalazimo nama izuzetno važne demografske podatke o vjerskoj, etničkoj i jezičkoj strukturi stanovništa Bosne, Srbije, Crne Gore, Makedonije, osmanske Hrvatske, Unđurovine (osmanska Ugarska i Slovačka), posebno za razdoblje polovice XVII stoljeća.

Evlija je do svojih podataka za demografiju južnoslavenskih prostora i Ugarske dolazio prvenstveno na osnovu svojih ličnih zapažanja i informacija koje je prikupio na terenu, raspitujući se među prvacima onih gradova, tvrđava, kasaba, sela, palanki kroz koje je prošao i o kojima je pisao. Takođe, dobar dio demografske građe prikupio je iz raznih kanunama (posebno onih sultanskih) i fermana, te regionalnih i lokalnih dokumenata – kadijskih sidžila, finansijskih, katastarskih i drugih deftera, raznih vakufnama, fermana i sl.

Pitanje vjerodostojnosti Evlijinih izvješća vezanih za demografiju naših prostora i dan-danas je pitanje na koje ne postoji jednoglasan odgovor. Određeni autori, poput Jovana Radonića (Jovan Radonić, Putovanja Evlije Čelebije po srpskim i hrvatskim zemljama, Godišnjica Nikole Čupića, 29/1910, str. 33-101, 30/1910, str. 259-291, 31/1912, str. 233-297) su doveli u pitanje njihovu vjerodostojnost, neki su ih prihvatili bez kritičkog ostvrta, kao što je to učinio Sejfuddin Kemura (Sejfuddin Kemura, Iz Sejahtname Evlije Čelebije, Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 20/1908, knj. 2, str. 183-202, knj. 3, str. 289-342), dok velika većina autora smatra da su Evlijini podaci jedni od najpouzdanijih i najdragocjenijih, budući da su uzeti sa lica mjesta i iz administrativnih dokumenata, ali da, kao i ostali slični izvori nisu neprogješivi. Takav stav imaju, između ostalih, sljedeći autori: Hazim Šabanović (Evlija Čelebi, Putopis.odlomci o jugoslavenskim zemljama, Svjetlost, Sarajevo, 1957, preveo, uvod i komentar napisao Hazim Šabanović), Hamdija Kreševljaković (Vidi o njegovim djelima u kojima se poziva na Evliju u poglavlju Sejahatnama kao izvor za proučavanje bošnjačke historije sredine XVII stoljeća), Hivzija Hasandedić (Hivzija Hasandedić Muslimanska baština Bošnjaka II, Islamski kulturni centar, Mostar, 1999; Ibid., Muslimanska baština Bošnjaka u Južnoj (Srednjoj) Hercegovini, Islamski centar, Mostar, 1997; Ibid., Muslimanska baština Istočne Hercegovine, El-Kalem, Sarajevo, 1990; Ibid., Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, Islamski kulturni centar, Mostar, 2005), Fehim Nametak (Fehim Nametak, Bošnjaci u Hrvatskoj u vrijeme osmanske vlasti, Behar, br. 71-72), Adem Handžić (Adem Handžić, O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću, Prilozi za orijentalnu filologiju, 25/1975, str. 133-168), Alija Bejtić (Alija Bejtić, Povijest i umjetnost Foče na Drini, Naše starine, 3/1956, str. 23-74; Ibid., Banja Luka pod turskom vladavinom, Naše starine, 1/1953, str. 91-116), Marta Andrić (Marta Andrić, Simpozij o Evliji Čelebiji, Scrinia slavonica, 12/2012, str. 377-380), Martin van Bruinessen i Hendrik Boeschoten (Martin van Bruinessen, Kurdistan in the 16th and 17th centuries, as reflected in Evliya Çelebis Seyahatname, The Journal of Kurdish Studies, 3/2000, str. 1-11; Martin Van Bruinessen-Hendrik Boeschoten, Evliya Çelebi in Diyarbekir, Brill, Leiden, 1988), Robert Dankoff i Sooyong Kim (Robert Dankoff, Ottoman Mentality. The World of Evliya Çelebi, Brill, Leiden-Boston, 2006; Robert Dankoff-Sooyong Kim, An Ottoman Traveller, Eland, London, 2010), Joseph von Hammer (Joseph von Hammer, Narrative of Travels in Europe, Asia and Africa in The seventeenth Century by Evliya Efendi, Oriental Translation Fund for Great Britain and Ireland, London, sv. 1 u dva dijela 1834, 1848, sv. 2, 1850), Franz Taeschner (Franz Taeschner, Das anatolische Wegenetz nach osmanischen Quellen, Mayer und Müller, Leipzig, 1924-1926) i dr.

Takođe, treba naglasiti da su Evlijini demografski podaci za naše prostore počesto znali biti i zloupotrebljavani, pogotovo u hrvatskim ultranacionalističkim krugovima (Vidi: Ante Starčević, Izabrani spisi, priredio dr. Blaž Jurišić, HIBZ, Zagreb, 1945; Fehim Spaho, Evlija Čelebija kod Zrinskog, Napredak, kalendar za 1932, str. 58-66; Ibid., Hrvati u Evlija Čelebijinu putopisu, Hrvatsko Kolo, 13/1932, str. 41-50).

Mi ovdje nećemo zalaziti u podrobniju raspravu glede vjerodstojnosti Evlijinih demografskih podataka. Inače, već smo u poglavlju Sejahatnama kao izvor za proučavanje bošnjačke historije sredine XVII stoljeća pozitivno odgovorili na pitanje generalne validnosti Evlijinih podataka, pa zainteresovane upućujemo na odgovoreno pitanje. Stoga, u nastavku pojašnjavamo Evlijinu terminologiju kojom se služio prilikom govora o jeziku i etnicitetu naroda južnoslavenskih krajeva:

– Evlija ne pravi razliku između makedonskog i bugarskog jezika, kao ni između Makedonaca i Bugara, što je i razumljivo, budući da makedonska nacija i makedonski jezik nisu dobili svoje ime sve do 1940­-ih. Stoga, Evlija Makedonce i Bugare naziva jednostavno Bugarima, a a njihov jezik jedinstvenim imenom – bugarski. (Vidi primjer: “bugarska” sela Nagoričane kod Kumanova i nekadašnje Muradovo Selo kod Krive Palanke, Putopis, 293; Prilep, 303)

– Evlija obično pravi razliku između Srba i Bugara, srpskog i bugarskog jezika, i to samo u slučaju kada detaljno govori i opisuje neko mjesto. Međutim, kada govori općenito o slavenskoj pravoslavnoj raji Bosne, Srbije i Makedonije, onda rabi sintagmu: Srbi i Bugari, odnosno srpski i bugarski jezik. Stoga, Evlijine Bugare i Srbe u Srbiji treba smatrati Srbima, Evlijine Srbe i Bugare u Makedoniji Makedoncima, Evlijine Srbe i Bugare u pograničnim dijelovima Srbije prema Bugarskoj Bugarima, a Evlijine Srbe i Bugare u Bosni Bošnjacima. (Vidi primjer: Beograd, 91; Srebrenica, 99; Prilep, 303; Štip, 343; Požega u Srbiji, 377)

– Kada Evlija spominje bugarski jezik u krajevima gdje su današnji Bugari, prema historijskim izvorima, tada bili većinsko stanovništvo, onda nema nikakve dileme da se tu radi upravo o Bugarima, a ne Makedoncima ili čak Srbima. Kao primjer, dovoljno je navesti slučaj Pirota. (Vidi Pirot, 61)

– Evlija spominje Srbe i srpski jezik i pod tim imenima uglavnom označava pravoslavni živalj u današnjoj Srbiji. Zanimljivo da nijednom nije spomenuo Srbe na prostoru današnje Hrvatske, dok ih u Bosni spominje samo kao raju u Srebrenici. (Vidi primjer: Beograd, 84; Srebrenica, 99; Kruševac, 308; selo Kojnica kod Srem. Mitrovice, 350; selo Gojna Gora kod Gornjeg Milanovca 379)

– Evlija piše o latinskom jeziku i Latinima. No, Evlija pod Latinima podrazumijeva katoličkog življa u Bosni, Hrvatskoj, Srbiji, Ugarskoj i dr. Dotični katolički živalj skoro uvijek naziva Latinima, a njihov jezik latinskim jezikom. (Vidi primjer: Sarajevo, 118; Nadin kod Zadra, 160; Prijepolje, 391; Dubrovnik, 420; Herceg-Novi, 433)

– Evlija spominje hrvatski jezik i Hrvate. Međutim, budući da obično katolički živalj Hrvatske i Srbije naziva Latinima, a njihovih jezik latinskim, nemamo mnogo izvješča u Sejahtnami o Hrvatima, a poglavito o hrvatskom jeziku. Zanimljivo je da u granicama današnje Bosne nikako ne spominje Hrvate. Jedino spominje da stanovnici Sarajeva, pored bosanskog, turskog i još tri druga jezika, govore i hrvatskim jezikom. (Vidi primjer: Bosanski ejalet, 116; Drniš kod Knina, 189-190)

– Evlija spominje kako u Beogradu nema franačke mahale. U osmanskom društvu Franak je bilo ime za zapadnoevropske narode. Skoro u potpunosti odgovara terminu Latin. Mislim da se ovdje prvenstveno odnosi na Njemce. (Vidi Beograd, 84)

– Evlija spominje Grke i grčki jezik samo na tri mjesta: tri grčke mahale u Beogradu (cca. 1500 st.); da se u Strugi priča bugarski (tj. makedonski) i grčki jezik; da se u Ohridu govori, pored turskog i bugarskog (makedonski), i grčki jezik. Očito je da beogradski Grci nisu starosjedioci, već doseljeni trgovci, dok je u Ohridu i Struzi po svoj prilici riječ o domaćim Grcima, te grčkom sveštenstvu koje je dominiralo u Makedoniji do sredidne XIX stoljeća. (Vidi: Beograd, 84; Struga, 550; Ohrid, 561)

– Evlija spominje Jermence u kontekstu Beograda, tačnije spominje jednu jermensku mahalu u Beogradu (cca. 500 st.). Očito je da je tu riječ o jermenskim trgovcima i njihovoj trgovačkoj koloniji. Inače, jermenski trgovci, koristeći se pogodnostima Pax Ottomana (relativni mir unutar Osmanske države u XVI i XVII st.) uspostavili su svoje trgovačke kolonije širom Osmanske carevine. (Vidi Beograd, 84)

– Evlija spominje Jevreje u Beogradu, Sarajevu (2 mahale – cca. 1000 st.) i Užicu (1 mahala – cca. 500 st.). Radi se o sefardskim Jevrejima koji su, bježeći pred španskom inkvizicijom, pronašli utočište u Osmanskom sultanatu, pa samim tim i na Balkanu. Čudno je što Evlija šuti o jevrejskoj zajednici u Skoplju koja je bila veća i od sarajevske i od beogradske. (Vidi: Beograd, 84; Sarajevo, 105; Užice, 382).

– Evlija spominje Juruke i juručki jezik. Juruci su Turci, doseljeni iz Anadolije na područje Rumelijskog ejaleta, pa samim tim i u makedonske krajeve. (Vidi primjer: nekadašnje juručko selo Kapudžioglu između Kratova i Velesa, 338; Štip, 343; Strumica 576)