Crkva suzama ne vjeruje

236

Piše: Jusuf Trbić

Danas je teško biti musliman. Ako živiš među ljudima svoje vjere, moraš dokazivati da si musliman. Ako živiš u drugačijem okruženju, prije svega u zapadnom svijetu, moraš se pravdati što si musliman, i dokazivati da nisi ni za šta kriv.

Islam je vjera koja zabranjuje ubijanje, pa čak i pravljenje bilo kakve razlike među ljudima različitih vjerovanja i nalaže da se pomaže svima, bez obzira na razlike, a ne dozvoljava pomaganje nasilnicima. “Ni jednom vjerniku koji vjeruje u Boga i Sudnji dan nije dozvoljeno pomagati ubicama, niti im pružati utočište i zaštitu”, govorio je Muhammed a.s.

Otuda i sasvim utemeljene tvrdnje da teroristički akti – ubijanje nevinih ljudi, masakri, poput onih u Nigeriji ili na teritoriji koju kontroliše ISIL, akcije bombaša-samoubica, rušenje džamija i spomenika svjetske kulture, određivanje ko je kakav vjernik i koga zbog toga treba ubiti – jesu uperene najviše protiv muslimana i islama kao vjere. Opšti nemir i haos u muslimanskim zemljama pokazuju da u tom ludilu ima sistema, i da nazadovanje tih zemalja itekako ide u korist nekih drugih. Islamofobija, koja je planski razvijana u zapadnom svijetu, koristi svaki teriristički akt da ojača crnu sliku svih muslimana. Kako kaže mudri Mustafa Spahić, “kad jedan musliman učini kakvo dobro ili postigne kakav uspjeh, to se veže samo za njega lično”, ali se svaka slabost, bilo šta loše vezano za jednog muslimana, nasilje, nepravda, zločin – “”vezuju i prenose na sve muslimane svijeta, bez provjere i mogućnosti demantija.” Pa navodi da je od 1980. do 2015. godine u svijetu ubijeno blizu pet miliona ljudi, od kojih su devet desetina muslimani, ili, na svakih deset ubijenih devet su muslimani. Pa ipak se, iz zapadnih medija, stiče utisak da samo muslimani sprovode teror i prijete cijelom svijetu.

Zato se svaki zločin koji neki musliman počini naziva muslimanskim ili islamskim, a bezbroj puta smo čuli i sintagme: islamski fundamentalizam i terorizam, a nikada nismo čuli za katolički ili pravoslavni terorizam. Kad sam prije dvije godine dobio poziv da učestvujem na naučnom skupu o međuetničkim odnosima (održanom u Banjoj Luci), u pripremnom materijalu sam pročitao poveliki dio o islamskom terorizmu kao velikoj opasnosti za BiH. Izašao sam za govornicu i rekao: ako već govorimo na taj način, onda treba reći da mnogo veću pažnju zaslužuje pravoslavni terorizam, koji je u Bosni ostavio krvave tragove i počinio nebrojene zločine. Čitav fašistički projekat Velike Srbije, rekao sam, odvijao se pod duhovnim vođstvom Srpske pravoslavne crkve, koja taj posao nastavlja i danas, samo na drugi način.

Kad sam završio, u sali je bila tišina. I ta tišina i danas prati sve ono što su pravoslavni duhovnici radili i rade i danas.

U knjizi “Genocid u Bosni”, poznati američki autor Norman Cigar kaže da je “ crkvena hijerarhija oblikovala rat kao religiozno pitanje.” Ona je pozvala Srbe u sveti rat, blagoslovila sve zločine i dala oprost za njih. Zato je bila moguća masovna homogenzicija Srba na zadatku stvaranja Velike Srbije. Sveštenici se nisu libili da pripadnost islamu okarakterišu kao neku vrstu zarazne bolesti ( list “Pravoslavlje od 15. novembra 1991.godine), a da Srbe prikažu kao žrtve surovih džihadista ( “Glas crkve” 1991.). Orijentalista Miroljub Jeftić je muslimane nazvao “Alahovom vojskom”, i to još 1989. godine (časopis “Duga”), za njim nisu zaostajali ni drugi branitelji velikosrpske ideje, a Vuk Drašković je svoje najžešće tekstove protiv muslimana objavljivao u crkvenim glasilima. U pripremi rata, sa crkvenih govornica odjekivali su otvoreni pozivi na protjerivanje muslimana, a sve je rezultiralo neviđenim etničkim čišćenjem, zločinima, progonima i rušenjem svih muslimanskih vjerskih objekata na teritoriji koju su okupirale Karadžićeve snage. U to vrijeme Karadžić je govorio da je “ u ovom mandatu i Bog Srbin”, a Arkan da je patrijarh Pavle njegov “ vrhovni komandant.” A patrijarh Pavle je, u to vrijeme, išao da osvješta srpske crkve podignute na temeljima srušenih džamija ili katoličkih crkava, a ni on, niti bilo koji drugi ckveni velikodostojnik, nikada nisu iskazali ni trunku kajanja zbog uništavanja tuđih bogomolja.

Krajem 1993. godine, u intervjuu austrijskim novinama, patrijarh Pavle je izjavio da su Srbi domaće stanovništvo u BiH, a da su Muslimani stigli sa Turcima. Oni, kako je rekao patrijarh, žele dovesti Srbe u položaj “bez ikakvih prava”, jer tako traži njihova vjera, a sam Kur’an “propoveda sveti rat kao sredstvo za proširenje vere. Taj koncept se stran kršćanstvu.” Nešto slično je svojevremeno izjavio i vladika Kačavenda: “ Mi Srbi vrlo dobro znamo da za jedan određeni dio Muslimana vrijedi pravilo: što više ubiju nevjernika, bliži su nebesima.” (“Evropske novosti, 4, mart 1992.g.). U intervjuu za Vanity Fair (juni 1994.g.) patrijarh Pavle, kandidat za novog sveca, rekao je, pored ostalog : …” jer ja verujem da se Srbi moraju boriti sada kao nikad ranije, da bi sačuvali ne samo svoju crkvu nego i same sebe.”

Poznato je da su sveštenici učestvovali u svim ratnim pohodima, blagosiljajući srpske borce, a ponekad su i sami učestvovali u akcijama etničkog čišćenja. Zapamćena je fotografija vladike Filareta s mitraljezom, pored tenka, ali i otvoreno Kačavendino huškanje da se počini genocid u Srebrenici, kao osveta “Turcima”. Ubijanje Bošnjaka crkva je nastojala prikazati kao zaštitu Evrope od muslimanske opasnosti, a muslimane kao rođene fanatike, teroriste i fundamentaliste, koje treba eliminisati po svaku cijenu. Oni su, kako su govorili tada, a govore i danas, nekada bili Srbi, pa su promijenili vjeru i postali “defektan genetski material”, kako je isticala i Biljana Plavšić.

Nedavno je i novi srpski patrijarh Irinej rekao o Bošnjacima: “Nećemo ulaziti u to kako su i zašto oni postali to što jesu, sigurno ne od vrućih kolača. Samo njihovi preci znaju šta ih je uslovljavalo da promene veru…Svi su oni potomci Svetog Save i to treba da znaju.” Uz to je podržao i ideju referenduma o odvajanju Republike Srpske od BiH. “To ne bi bilo nikakvo čudo”, rekao je. “Taj proces je već krenuo. Ako može Kosovo da se odvoji od Srbije, zašto se RS ne bi odvojila od Federacije BiH i pripojila Srbiji? Za tako nešto ima mnogo više razloga, jer se oduzimanjem Kosova prave dve albanske države, a Srbija s RS bi bila jedna srpska država kao što je bilo vekovima.”

Dakle, Srpska crkva ne mijenja ni dlaku ni ćud. Novi vladika zvorničko-tuzlanski Hrizostom Jević, koji je na to mjesto došao umjesto Kačavende, osvještao je temelje i zvona nove crkve Vaznesenja Gospodnjeg na Budaku kod Srebrenice, na korak-dva od masovne grobnice u koju je bačeno više od 200 leševa bošnjačkih civila. Crkva se nalazi u neposrednoj blizini spomen-mezarja u Potočarima, i sagrađena je na tom mjestu sa samo jednim zadatkom: da pokaže kakvu je ulogu imala SPC u genocidu u Srebrenici i da podrži zločince. Krst iznad Sarajeva, crkva u Fatinoj avliji u Konjević Polju, otimanje biošnjačkih kuća u Bijeljini za gradnju Kačavendinog dvorca, šutnja pred Tomašicom i drugim masovnim jamama na kojima počiva srpski entitet, i ni jedna jedina riječ izvinjenja ili makar žaljenja zbog tolikih žrtava ili zbog rušenja džamija, pretvaranje Republike Srpske u pravoslavnu kvazi državu u kojoj krsne slave imaju svi, od entiteta i opština do dječijih vrtića, blagosiljanje srpskih zločinaca, crkvena promocija knjige o sadističkom ubici Milanu Lukiću, koji je, uz brojne druge zločine, zapalio žive više od stotinu žena i djece u Višegradu, mržnja prema Bošnjacima koja ne jenjava – to je slika djelovanja Srpske pravoslavne crkve na ovim prostorima. Zato je gorko zazvučalo zvanično saopštenje SPC-a nakon terorističkog čina u Parizu. U njemu se kaže:

– …”zapažamo da su neki naši elektronski i štampani mediji preneli karikaturalne prikaze islamskog proroka Muhameda, ne vodeći računa o tome da na taj način najgrublje vređaju verska osećanja i ubeđenja naših sugrađana islamske vere i da – nehotice ili iz neznanja, što ih ne oslobađa odgovornosti – podstiču netrpeljivost, pa i otvoreno neprijateljstvo prema podanicima muslimanske vere, odnosno Islamske zajednice.” U saopštenju koje je potpisao episkop bački Irinej, portparol Srpske pravoslavne crkve, i u kojem se Bošnjaci nazivaju “braćom muslimanima”, kaže se i ovo: “Pozivamo poslenike naših medija da odmah prestanu sa ovakvim duhovnim nasiljem i da poštuju verska osećanja svih građana.”

Čovjeku, nakon ovoga, dođe da zaplače. Zbog njih ili zbog sebe, svejedno.