Piše: Jusuf Trbić
Nije kriv! Tako je odlučio bijeljinski Okružni sud u presudi od 14. aprila 2022. godine (broj 12 0 K 008568 21 K). Policajac Nebojša Narančić nije kriv što je 2. aprila odveo iz kuće Redžu Delića (1940) i njegova tri sina, Sulejmana (1958), Berzada (1961) i Beriza (1964), jer treba da ih sasluša, pa će ih vratiti, tako je rekao pred majkom Živanom i njenim kćerkama. Svi su ubijeni. Uprkos tome što nije umio objasniti zašto ih je odveo, po čijem naređenju i s kojim ciljem, sudsko vijeće, na čelu s Milenom Zorić, smatralo je da tu njegove krivice nema. Šta više, sud je rekao da nije dokazano da je u Bijeljini tih dana bio oružani sukob, dakle, nije bilo rata, pa samim tim ni ratnog zločina. A mogli su pozvati bijeljinsku boračku organizaciju, koja svake godine slavi Dan odbrane i oslobođenja grada, da ih pita šta to slave. Ili da pozovu neku od preživjelih žrtava da im objasni da nije rat samo kad dvije strane pucaju jedna na drugu, već i kad se organizovano i planski ubijaju bespomoćni ljudi. U Bijeljinu su 1. aprila došli pripadnici specijalne policijske jedinice iz Srbije, sa Željkom Ražnjatovićem Arkanom na čelu, sa zadatkom da započnu etničko čišćenje, što su oni i učinili, uz pomoć domaćih snaga, među kojima je policija imala važno mjesto. Oni su samo početkom aprila ubili više desetina civila, ali do danas zbog toga, ali zbog drugih zločina, niko nije odgovarao. Sudeći po ovoj presudi, tako će ostati i ubuduće.
Na suđenju se pojavilo nekoliko svjedoka, a posebno je interesantno svjedočenje Predraga Ješurića, tadašnjeg načelnika Stanice javne bezbjednosti Bijeljina, koji je bio siva eminencija SDS-a u to vrijeme i najuticajniji njegov član. Prema zapisniku sa suđenja, on je izjavio da je odmah, 1. aprila, izdao naredbu da policajci moraju ostati u zgradi policije i da je „zabranjeno svakome da izlazi i uključuje se u sukobe koji su narednih dana eskalirali“ i da „policija u Bijeljini nikada nije učestvovala u ratnim dejstvima“. Dakle, po Ješuriću, policija NIKAD nije učestvovala u ratnim dejstvima. A mene su ujutro 3. aprila dva njegova policajca, po Arkanovoj naredbi, odvela iz zgrade Radio Bijeljine, gdje sam doveden nakon maltretiranja koje je trajalo cijelu noć, i ostavila me u blizini kuće. Sam Predrag Ješurić je svoju ulogu i ulogu policije na čijem je čelu bio, objasnio u intervjuu SIM novinama u decembarskom broju 1993. godine. Povod je bilo visoko odlikovanje koje je Ješurić, zajedno sa još trojicom najzaslužnijih policajaca (Vasilije Vajo Andrić, Drago Vuković i Radenko Vuksić) dobio povodom Aranđelovdana – krsne slave i Dana službi bezbjednosti RS. Uredniku Peri Simiću on govori o važnoj ulozi koju je policija, pod njegovim vođstvom, imala u pripremi i početku rata. “ Mnogi naši poslovi su odrađeni pod velom tajni”, kaže on, “nije se tada moglo eksponirati, ali mnogim pripadnicima službi je poznato šta smo radili i odrađivali. Veliko učešće u odbrani srpskog naroda je sasvim sigurno odrađeno, naročito u njegovoj pripremi, jer sam u takvoj poziciji bio.”
U dvije knjige “Majstora mraka” opisao sam više slučajeva kad je policija odvodila civile koji se više nikad nisu vratili. Jedan od njih je Muhamed Sahačić (1964), koga je policija odvela iz njegove kuće 18. aprila 1992. godine. Policajci su Fadila Podruga (1943) ubili istog dana na vratima njegove vikendice, pred ženom Zinetom i troje djece. Bez objašnjenja, bez razloga. I bez posljedica, naravno. Begu Bukvića iz Janje odveli su janjarski policajci, navodno na ispitivanje. Treći dan pozvali su ukućane da odu u Zvornik, da identifikuju mrtvog Begu. Fata Bukvić je jedva prepoznala muža, toliko je bio izubijan.
Fadil Sinanović je imao 37 godina, kad ga je policija odvela 26. juna 1992. godine, usred dana, iz kafane u centru Janje, pred mnoštvom ljudi, i posljednji put je viđen ispred Policijske stanice, u vrijeme kad je komandir bio Mićo Đokić. Nakon toga prebačen je u zgradu MUP-a u Bijeljini, i od tada mu se gubi svaki trag. Njegovi posmrtni ostaci nađeni su 15 godina kasnije na groblju u Sremskoj Mitrovici i sahranjeni su u Janji. Policija je odvela i Mensura Ajetovića (1957). Njegovi posmrtni ostaci nađeni su na groblju u Sremskoj Mitrovici. U ljekarskom nalazu piše: “Strijelno ozljeđivanje grudnog koša obostrano”. Dakle, ubijen je metkom. A u rješenju koje je izdala Skupština opštine Bijeljina piše da je umro 17. jula 1992. godine. Umro, valjda, sam od sebe.
Noć 28. jula 1992. Pripadnici specijalne policijske jedinice iz Banje Luke pokupili su na ulicama 16 ljudi i odvezli ih u Policijsku stanicu. Nakon užasne, neljudske torture, ubacili su ih, polumrtve, u kamion, istovarili ih na obali Drine u Balatunu i poklali ih, jednog po jednog. Jedan od njih je čudom preživio i svjedočio o ovom strašnom zločinu. Među ubijenima bili su i braća Sadik i Asmir Asko Omerović, a kasnije su identifikovani i Murat Merić (1951) i njegov brat Asim Merić Mrki (1965).
Salku Ljeskovicu su policajci odveli iz njegove kuće u Janji, a ubijen je u logoru Rtanj-Boljevac kod Zaječara u Srbiji. Trojicu mladića iz bijeljinske Tombak mahale – Himzu Ferhatbegovića (1963), Izeta Kastratija (1964) i Nusreta Brkića (1959) odvela je policija iz avlije. Nikad se nisu vratili. Himzini i Izetovi posmrtni ostaci nađeni su na groblju u Sremskoj Mitrovici.
U noći između 23. i 24. septembra 1992. izvršen je najveći pojedinačni zločin u Bijeljini. Pripadnici specijalne policijske jedinice “Pahuljice” iz Banje Luke, koja je bila pod direktnom komandom ministra policije Miće Stanišića i njegovog zamjenika Tome Kovača, uz asistenciju domaće policije, izveli su iz kuća 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, odveli ih na obalu Drine kod Balatuna i sve ih pobili. Među njima je bilo sedmoro djece (najmlađi Ado Sarajlić imao je samo 6 godina), i osam žena, od kojih su četiri bile starije od 60 godina. U knjizi “Majstori mraka” iz 2007. godine naveo sam imena nalogodavaca, ubica iz te policijske jedinice, policajaca koji su čuvali stražu i drugih učesnika u ovom strašnom zločinu. Uskoro konačno počinje suđenje u Sudu BiH.
Mirnog domaćina Jusufa Terzića iz Janje policajci su poveli, uz objašnjenje da im treba samo njegova izjava. Kad je drugog dana njegova žena Rabija došla da ga traži, pozvali su je da identifikuje tijelo. Glava mu je bila razbijena od udaraca, bio je potpuno unakažen. Dežurni policajac dao je Rabiji potvrdu da ga je policija odvela, dva ugledna bijeljinska ljekara, doktori Opalić i Spasojević, napisali su u otpusnici da je Jusuf Terzić umro od udaraca. Ali to nije bilo dovoljno Osnovnom javnom tužilaštvu u Bijeljini. Na zahtjev Rabije Terzić da Tužilaštvo podigne krivičnu prijavu zbog ubistva, osnovni javni tužilac Nadežda Milošević, u uvjerenju pod brojem KTS 66/93, napisala je : …ocijenili smo da nema mjesta pokretanju krivičnog postupka”.
Isto kao i slučaj oca i sinova Delić sudski je okončan slučaj ubistva dvojice mladića iz Bijeljine. Mladi bijeljinski policajac Dragan Čobić Čombe odveo je iz njihovih kuća Faruka Bilalića (koji je bio njegov školski drug) i Mustafu Salkovića, kojima se zatim izgubio svaki trag. U krivičnom postupku koji je pokrenuo Farukov otac, izjave su dali i potpisali i načelnik CJB, komandir policije, šef smjene, inspektori, policajci, pa i sam Dragan Čobić. Svi su potvrdili da nije bilo nikakve naredbe da se mladići privedu, niti su oni dovedeni u Stanicu. To je potvrdio i Čobić, uz opasku da ih je negdje pustio iz kombija, ali se ne sjeća gdje. Posmrtni ostaci Faruka Bilalića nađeni su u Srbiji, a roditelji Mustafe Salkovića su umrli čekajući da ukopaju svoje dijete. Policajac Čobić je oslobođen, dakle, nije kriv.
Ujutro 28. januara 1993. u Janji se pročula vijest da su prethodne noći, u svojoj kući, zaklani Izo (1950) i Suada Milkić (1958) i da su viđeni ljudi u vojnim uniformama kako ulaze u njihovo dvorište u kasnim noćnim satima. Strah je, kao zemljotres, zatresao mali grad na obali Drine. Nakon svih dana i noći neprekinutog terora, vrijeđanja, neizvjesnosti, suza i jada svakojakoga, ljudima je svega bilo preko glave. Izašli su spontano na ulicu, njih više od tri hiljade, da jauknu, da kažu da ovako više ne može. S druge strane okupile su se srpske izbjeglice, koje su, uz podršku policije, krenule da se obračunaju s domaćinima. Nastao je haos, gužva, policajci su tukli Janjarce redom, koga su stigli, a onda su policijskim kombijem krenuli po naselju, pucajući po kućama. Saznalo se da je u kombiju bio i Mićo Đokić, komandir. Očevici kažu kako je pravo čudo da nije bilo desetine mrtvih. Ipak, jedan metak je pogodio staru Đulzu Durgutović ( 1927), koja je sjedila pored prozora, i prosuo joj mozak po sobi. Nakon svega, porodica se obratila policiji i u Janji i u Bijeljini, ali nikakvo objašnjenje nisu dobili. Ni jedne jedine riječi. Komandir Mićo Đokić je poručio da dženaza mora da se obavi brzo i tiho, i da joj smiju prisustvovati samo članovi najuže porodice.
Đulza Durgutović je sahranjena zajedno s Milkićima, a slučaj janjarskih policajaca još je na Sudu BiH.
Policajci su iz kuća u Bijeljini odveli Hajrudina Limanija, Mevka Halimija i mnoge druge, desetine i stotine ljudi, sprovodili ih u logor, pratili i obezbjeđivali zločinačke poduhvate Vojkana Đurkovića, kontrolisali izlazak iz pakla, izbacivali ljude iz autobusa, zatvarali i premlaćivali nedužne, od koji su mnogi podlegli, među njima i Dževad Muslijević (4. aprila 1992) ili Zijah Brkić Đokica, koji je umro od batinjanja u decembru 1994. godine. Policija je obezbjeđivala rušenje džamija i svim silama davala svoj doprinos Karadžićevom režimu. I do dana današnjeg niko ih nije ozbiljno upitao šta su to radili i zbog čega, ko im je naređivao i organizovao zločine. I niko ni za šta nije odgovarao.
Kako se čini, tako će i ostati.