Svi mi koji smo izašli na referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine smo obmanuti
Piše: Adnan Balta
Ja sam u osnovnoj školi na Skenderiji u završnom razredu imao predmet koji se nije ocjenjivao, a zvao se Socijalistički moral. Danas je taj moral izvrnut ruglu.
rošao je još jedan Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. U Federaciji BiH se slavio u kantonima sa bošnjačkom većinom, u onim sa hrvatskom većinom se ponegdje obilježavao, a ponegdje nije. U Republici Srpskoj, kao i svake godine do sada, nepriznat i ignorisan. U tom entitetu prvi mart vežu za ubistvo srpskog svata Nikole Gardovića u Sarajevu, kao i za činjenicu da je mali broj Srba izašao na glasanje o nezavisnosti. Muslimani su izašli masovno, a drugog dana glasanja (nedjelja) i Hrvati, koje je nakon mise nadbiskup Vinko Puljić putem radijskih i televizijskih postaja pozvao da obavezno izađu na glasovanje i daju svoj glas za nezavisnost.
Šta slavimo? Dvadeset sedam godina od nezavisnosti o bivšoj zajedničkoj državi Jugoslaviji. Državi u kojoj smo svi bili jednakopravni, ali su nas od 1990, dolaskom nacionalnih stranaka ubjeđivali da nismo. Odnosno, iz vrha stranaka sa nacionalnim predznakom tvrdili su da oni drugi možda i jesu bili ravnopravni u Jugoslaviji, ali eto, mi nismo. I sve su imale gotovo identičnu priču shodno narodu koji ih je birao. Starije generacije dobro znaju, ali nije zgoreg zbog onih do 40 godina starosti napomenuti – lijekovi koje sada skupo plaćate za svoje roditelje u Jugoslaviji su se, uglavnom, dobijali na recept i plaćali ekvivalentu sadašnjih pola konvertibilne marke. Stanovi za koje se sada kod banaka doživotno zadužujete ranije su se dobijali. Svaka firma imala je rang-listu za dodjelu stanova koju je usvajao zbor radnika (svih uposlenika). Pred rat je zaposlenost bila dva i po puta veća nego danas. Plate su bile redovne, kao i regres za godišnji odmor, a nerijetko se u januaru dijelila i trinaesta plata za proteklu godinu. Radno vrijeme je zaista trajalo osam sati. Tamo gdje nije bilo restorana društvene ishrane, dijelili su se bonovi koji su se mogli koristiti u određenim prodavnicama ili čak restoranima. Sindikat je obezbjeđivao zimnicu za uposlenike, ali i besplatno ljetovanje za djecu radnika lošijeg imovnog stanja. Velike firme su imale svoja radnička odmarališta diljem Jadrana. Kolektivna i lična sigurnost građana je bila mnogo veća. Jugoslavija je ulijevala sigurnost države od 23 miliona stanovnika sa armijom (JNA) koja je u svakom momentu imala 300.000 muškaraca na odsluženju vojnog roka i koja je zvanično bila četvrta vojna sila u Evropi. Proizvodili su se ratni brodovi, podmornice, avioni, tenkovi i topovi. O sitnijem naoružanju i municiji ne treba ni trošiti riječi. Od JNA izvoza Jugoslavija je dobijala više deviza nego od turizma. Red i mir je obezbjeđivala narodna milicija, koja nije bila ni nacionalna, ni stranačka. Njihova identična uniforma je ulijevala respekt od Ohrida do Bleda. Bratstvo i jedinstvo se, osim u kasarnama, širilo i na radnim akcijama. Studentski i omladinski servisi su služili da se zaradi novac za školovanje, a danas gotovo isključivo pojedinim firmama za pranje novca preko fiktivnih radnih naloga. Učili smo iz skripti koje su najčešće bile besplatne. Danas gotovo svaki profesor zahtijeva da se kupi njegova skupa stručna knjiga koju mora vidjeti kod studenta prilikom polaganja ispita. Ranije su omladinske grupe od pet i više lica imale ferijalni popust od 70 posto za sva putovanja u Jugoslaviji, izuzev brodovima i avionima. Nije bilo vjerske obuke u školama. Ja sam u osnovnoj školi na Skenderiji u završnom razredu imao predmet koji se nije ocjenjivao, a zvao se Socijalistički moral. Danas je taj moral izvrnut ruglu. U školama preovladava vjerski moral. Ne želim insinuirati, ali neka svako razmisli koje vrijeme je bilo moralnije i kada je bilo više kriminala – od haustorskog i uličnog, pa do državnog. Ko je prije rata imao blindirana vrata na stanu? Ima li neko da ih danas nema? Multietničnost smo u svojim nacionalnim oborima zamijenili monoetničnošću. U BiH je svaki peti ili šesti brak bio tzv. mješoviti, a u Sarajevu, Banjaluci i Mostaru čak svaki četvrti. A kako danas stvari stoje? Rijaset Islamske zajednice u BiH je štampao knjigu o mješovitim brakovima 1996. Treba li uopšte i napominjati sa kakvog stajališta i sa kakvim uputama?
Zašto je naslov ovog teksta Laža i paralaža? Zato što smo svi koji smo izašli na referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine obmanuti. Pošteno rečeno – žestoko slagani. Ponovo ću čitaocima predočiti referendumsko pitanje: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine, Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda?” Sada se pitamo – koji građani? Koji drugi narodi? Koja ravnopravnost? Ako niste pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda, vrata su vam svugdje zatvorena. Čak i ako se izjasnite da ste Bosanac, ne pije vode. Država kojoj u nazivu stoji Bosna, ne prizna Bosanca da je konstitutivan?! Dakle, svi smo slagani. A zašto paralaža, viši stepen laži? Jednostavno je za objasniti – izjava Alije Izetbegovića da će podobni (čitati nacionalno-stranački) imati prednost u odnosu na sposobne nije ugašena njegovim odlaskom. Sin Bakir je javno rekao da Alijina ideja još živi. Sa ovakvim stavom i Islamskom deklaracijom na istaknutom mjestu u njegovom kabinetu. Pročitajte još jednom referendumsko pitanje. E, ovo što sada živimo je paralaža.
(oslobodjenje.ba)