Valja godinama trubiti u istu boriju: Republika Srpska je država! I ponavljati tu laž, besprizorno i stalno, u svakoj prilici.
Piše: Izet Perviz
Opet se Milorad Dodik, predsjednik jednog od bosanskohercegovačkih entiteta, sam sebi ukazao kao predsjednik države. Ovaj put na Jahorini, gdje je, kako pišu mediji, predstavio „plan, kako izaći iz ekonomske krize a da ostane novca i za investicije.“ Priznao je Dodik da je njegova država u ekonomskoj krizi, ali ni nalik onima u kakvim se valjaju Hrvatska, Srbija, a pogotovo Amerika. Sve te zemlje su prezadužene, za razliku od njegove države, u kojoj treba podići PDV samo za jedan podiok pa da opljačkanom narodu i iz asfalta procvjetaju ruže.
U razgovoru za bh. izdanje Večernjeg lista, kojim ga je počastio Dragan Čović, član Predsjedništva BiH i prvi u hercegovačkih Hrvata, a uoči njihovog sto i nekog istorijskog sastanka, bio je još direktniji. Kazao je ovako: „Hrvati su dobili svoju državu, Srbi su dobili svoje dvije države – Srbiju i Republiku Srpsku.“
A nakon sastanka je kazivao, sve tako, kako se sa Čovićem dogovorio da ovaj podrži njegove prijedloge u Parlamentu BiH i kako i njegov politički pobratim mora dobiti svoju državu i u njoj televiziju na kojoj će moći da odgovara na vlastita pitanja. Jer, šta je, zaboga, diktator bez države.
Zbilja, ko od običnih smrtnika može zamisliti takav očaj: biti diktator bez države? Biti u stalnoj potrebi da dokazuješ da je ta politička krpica, jedva vidljiva na karti svijeta, zagubljena u sivilu balkanskih gudura, amorfna kao da su je izgrizli moljci, iscrtana stravičnim ratnim zločinima, etničkim čišćenjem, sustavnim silovanjima, paljevinom domova, preseljenjem naroda i genocidom, a nametnuta pod prijetećim krilima bombardera u američkoj vojnoj bazi, ustvari država, ozbiljna i ravna bilo kojoj od dvjesta među meridijanima i paralelama na globusu.
Čisti pakao!
I lagati, stalno, isticati iz laži i uticati u laž. Beskrajno udarati teškim kovačkim čekičem po vrelom željezu jave, u znoju laži, u krvi laži, u suzi laži. I prekrajati događaje i žigosati istoriju i, opet i opet, kalajisati probušene činije izmišljene stvarnosti. I na kraju, biti sposoban živjeti samo u toj i takvoj stvarnosti, koju, trubeći tvoju vlastitu laž, svakodnevno, iznova i iznova, krpe tvoji mediji i tvoji novinari pred kojima uvijek odgovaraš na pitanja postavljena samome sebi.
To mora da je čisti pakao. Strašno! Ničem jednako, s ničim uporedivo, strašnije od onog za šta se u narodu kaže da ga ni najcrnjem dušmaninu ne bi poželjeli. Valja se nositi s tim. Valja biti diktator bez države.
Godinama, do raspametja, trubiti u istu boriju: Republika Srpska je država! I ponavljati tu laž, besprizorno i stalno, u svakoj prilici. Poput kakvog navijenog lutka sricati je na obilježavanju proboja iz Jasenovačkog logora, nad jamama Jadovna, jednakom upornošću kao na prisjećanju stvaranja koridora preko Brčkog, ili dok ordenjem sa grbom svoje nazovi-države kitiš grudi najbesprizornijih bandita, članova udruženog zločinačkog poduhvata, presuđenih ratnih zločinaca koji su ubijali i silovali u hiljadama, e da bi tebi stvorili vlastiti teritorij po kojem ćeš špacirati, uzduž i poprijeko, u crnim mercedesima, i zatiskivati „kočiće“ i „ćatiće“ u crvene mjehove harmonika i zvati ture piva za izgladnjele i opljačkane radnike, i zapjevati sa mikrofonom u ruci, zaigrati u ritmu poskočice, i tako stalno, i iznova, za narod, zamišljajući se dikatorom u zamišljenoj državi.
I opet, i još jednom, i bezbroj puta, tako, ponavljati jednu te istu laž, sustavno, ne birajući ni mjesto ni čas. Sa pozornicom i bez nje, pred masom ili pred samim sobom. I u dubinama noći, kada je čovjek sam i ogoljen do te mjere da oko njega nema ništa do gole istine istetovirane sablasnim žaganjem nevidljivih zrikavaca.
I lemantirajući tako nad smislom tog ponavljanja, isčuđavati se kako to da laž ponovljena do sada ne stotinu, ne hiljadu, već deset hiljada puta, već jednom nije postala istina. I šaputati samome sebi, ali tako tiho da te ni vlastita savjest ne može čuti – neko mora da me silno namagarčio.
Jadan do smijeha
A kad pijetlovi svojim gromoglasnim kukurikanjem rastjeraju prikaze istine, i na horizontu tvoje države pojavi se sunce, zahvalno jedino tebi jer ti si mu i jutros dozvolio da slobodno sja nad tvojom državom i ugrije tvoj opljačkani i satrveni narod, valja, opet, iznova, i Jovo nanovo, podgrijavati nadu da samo još danas treba nekoliko puta ponoviti laž i sutra već biće to istinitija istina i od najistinitije istine na svijetu.
I tako, dok pred vlastitim narodom, kojeg si satjerao pod crne marame ili rastjerao po bijelom svijetu, glumiš velikog i drčnog političkog mačora koji svakom sve smije skresati u brk, istovremeno si pred pravim političkim macanima jadan do smijeha. Ko još nije vidio kako se velikom diktatoru bez države tresu ruke i kako zamuckuje pred Putinom, ili kako trči za Vučićem i svaki put mu se unosi u lice za vrijeme inauguracije, a eto neki dan je pred Frederikom Mogerini bio ponizan poput kakvog đačeta i obećao je da će biti dobar i konstruktivan i da neće praviti nikakve nestašluke.
Kakav užas. To mora da je pakao. Ničim uporedivo. Valja biti snishodljiv. Valja gmizati hodnicima među političkim polusvijetom i loviti priliku da u prolazu zaskočiš pravog predsjednika države. Valja se smješkati i umiljavati i drhtati pred svakim stranim političkim moljcem.
Naprosto nema te mašte koja može dotaći sve dubine očaja u kojem se zakoprcao neko ko je poželio biti diktator bez države.
(Izvor: Al Jazeera)