Piše: Jusuf Trbić
Rođendan jedne države je svuda u svijetu razlog za slavlje. Prvo zasijedanje ZAVNOBiH-a, 25. novembra 1943. godine, pravi je državni rođendan, jer je tada, nakon mnogo vijekova, ponovo vraćena državnost koju je Bosna nekada imala. Toga dana su udareni temelji današnje države. Da toga nije bilo, ne bi danas bilo ni nas. Ali, činjenica da Karadžićevi sljedbenici, a i dobar dio HDZ-ovih Hrvata odbacuje ovaj praznik, kao što odbacuje i sve što je vezano za Bosnu, govori da je u ovoj državi mnogo toga naopako. Prije svega mir koji nam je donio Dejtonski sporazum, i koji je priznao rezultate zločina, zločince nagradio, agresore na BiH prihvatio kao potpisnike ( oni kažu : i garante) sporazuma, a žrtve dodatno kaznio. I uz to, nametnuo pogubnu etničku podjelu, koja i jeste bila razlog za rat protiv Bosne i osnovna želja agresora.
“Nepravedan mir je gori od rata”, pisao je stari Tacit. Zbog takvog mira, nametnutog u Dejtonu, Bosna danas liči na raskršće na kojem svako vuče na svoju stranu, ne gledajući na druge. Bosna je danas kotao u kojem se kuha, para šišti na sve strane, ali sve još traje i niko ne zna dokle će. Dejtonski sporazum je utvrdio da je BiH država, a da su entiteti njeni dijelovi. Ali, koga briga za to. Koga briga za jasan stav u dejtonskom ustavu da važe svi zakoni Republike BiH, dok se ne donesu novi. Državni zakon o praznicima nije donijet zbog protivljenja srpskih poslanika, koji neće ništa što ima veze s Bosnom, pa bi, po Dejtonskom sporazumu, morao važiti stari zakon u kojem je 25. novembar Dan državnosti. Ali, oni neće. Može im se. Republika Srpska je danas samozvana država pravoslavnih vjernika, a svi drugi za sad žive tu jer više nije zgodno, zbog svijeta, pobiti ih i protjerati. Pa ih trpe. Za sad. Ali, u stvarnosti njih nema, nepoželjni su, što je ovih dana više puta jasno rečeno povodom izbora Mladena Ivanića za člana Predsjedništva BiH. Ne može on predstavljati Republiku Srpsku, rekao je Milorad Dodik, jer su za njega glasali i Bošnjaci. Niti može Koalicija “Domovina” biti u vlasti, jer to nisu pravovjerni Srbi. Niko na to nije posebno reagovao.
Dejtonski sporazum je utemeljen na ravnopravnosti naroda, ali od te ravnopravnosti nema ni traga. Povelja o ljudskim pravima je sastavni dio dejtonskog Ustava, ali ni slova nema od ravnopravnosti. Pa ipak, 21. novembar, dan kad je potpisan sporazum u Dejtonu, u manjem entitetu je praznik. Dan državnosti nije. Prije nekoliko dana pompezno je u Bijeljini obilježena krsna slava MUP-a Republike Srpske, kao redovni šamar i prst u oko svima koji drže do ove zemlje. Kako jedna krsna slava, pravoslavni vjerski praznik, može biti dan policije, koja, po Dejtonskom sporazumu, mora biti multietnička? Kako svoju krsnu slavu mogu imati entitet, svaka opština i sve državne ustanove, od škola do javnih toaleta, dok se Dodik i društvo zaklinju u Dejtonski sporazum, koji, opet, zahtijeva ravnopravnost naroda? Mogu, jer ta bratija nikome ne odgovara, niti ih na odgovornost iko zove, pa nam svakoga dana šalju poruku – da vidimo da je ovo njihovo i da mi, koji smo drugačiji, moramo ići.
Svijet godinama šuti na sve to. Dokle ćemo mi?
Dan državnosti BiH prilika je da se podsjetimo kako je to nekad izgledalo. Na prvom zasijedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu donijeta je odluka o obnovi državnosti BiH, potvrđene su njene istorijske granice, a BiH je definisana kao jedna od šest ravnopravnih republika. A, kao što znamo, republike su bile DRŽAVE, jedinstvene i nedjeljive. Temelj uređenja BiH bila je jednakost naroda, na toj ideji je donijet mir, na tome se gradila čitava ideja postojanja Jugoslavije i BiH. Mi, koji smo odrasli u Titovoj Jugoslaviji, znamo da je jednakost među ljudima i narodima bila sveto pravilo, koje niko nije smio da remeti.
Na zasijedanju ZAVNOBiH-a učestovalo je 247 vijećnika iz svih dijelova BiH, među njima i nekoliko značajnih ljudi iz našeg kraja. Predsjedavajući je bio doktor Vojislav Kecmanović Đedo, članovi Predsjedništva su bili Rodoljub Čolaković i dr Hamdija Ćemerlić, a bili su tu i : Osman Gruhonjić iz Janje, Tošo Kuđić iz Popova, narodni heroj Veljko Lukić Kurjak iz Bukovice, pa Slavko Mićanović iz Bijeljine, Cvijetin Mijatović Majo iz Lopara, Ratko Perić iz Peljava, Stevo Popović iz Vukosavaca, Abdulah Pjanić iz Bijeljine, Miloš Škorić iz Vršana i Miloš Zekić iz Šekovića. ZAVNOBiH je snažno potvrdio državnost BiH, što je potvrđeno i četiri dana kasnije u Jajcu.
U vremenu prije zasijedanja vodila se žučna polemika o tome treba li BiH da bude republika, ili je treba podijeliti između Srbije i Hrvatske, što su snažno zagovarali neki tada važni ljudi. Sve je, nakon dugih razgovora s Rodoljubom Čolakovićem i Avdom Humom, presjekao Josip Broz Tito. On je rekao : “ BiH mora biti ravnopravna republika, najmanje onoliko koliko su to Srbija i Hrvatska. I drugo, Muslimani moraju biti apsolutno ravnopravan narod, u mjeri koliko su to Srbi i Hrvati u BiH.”
Na sjednici ZAVNOBiH-a usvojeni su i Rezolucija i Proglas narodima BiH, a poznat je temeljni stav da “Bosna nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i srpska, i hrvatska i muslimanska”, i u njoj “će biti osigurana puna ravnopravnost Srba, Hrvata i Muslimana.”
Bio je to krupan civilizacijski i demokratski iskorak, a Republika BiH dobila je temelj i garanciju svog daljeg postojanja. Oni koji mrze ovu zemlju reagovali su tako, da je, kao jedan od prvih zakona, u Skupštini Republike Srpske usvojen Zakon o slavama i svetkovinama, kojim su izbrisani svi praznici koji se tiču države, a uvedena skandalozna i do sad nepoznata novina –pravoslavni vjerski praznici kao praznici svih građana, bez obzira na to kojem narodu i kojoj religiji pripadaju.
A prošle godine, uz 18. rođendan Dejtonskog sporazuma, Milorad Dodik je izjavio “ …da je u Dejtonu nastala BiH na osnovu ugovora koji su potpisali predstavnici njenih entiteta, RS i FBiH.” Za njega je ZAVNOBiH praznik “ jednog vremena i države koja više ne postoji”, pa, dakle, nema osnova da se taj datum slavi. Uz to je dodao kako su u BiH antifašisti bili samo Srbi, “ a ostali su se priključili tek na kraju rata”. Pa ipak, on i njegovi istomišljenici, i ovdje i u Srbiji, potisnuli su u zaborav antifašizam, izbrisali iz knjiga i sjećanja borce protiv fašizma i rehabilitovali najcrnje fašiste, slaveći usput velikosrpski fašizam, njegove zločine i zločince. Zbog toga i koče put BiH u Evropu, jer Evropa počiva na temeljima antifašizma.
Oni čine sve da ugroze ovaj naš dejtonski mir pod stražom.
Ali, njihovo vrijeme ističe. I što prije odu, svima će biti lakše. I kod kuće, i oko kuće.