Piše: Jusuf Trbić
Bosna je država pod opsadom. Dvije susjedne imperijalne politike ne prestaju s jurišima na njenu samostalnost i cjelovitost, a namjere se više i ne kriju. U skladu s nalozima famoznog Memoranduma 2 Bosnu treba prikazati svijetu kao nefunkcionalnu, nemoguću državu, kao tvrđavu radikalnog islama, kao na silu sklepanu zajednicu tri nepomirljiva naroda, kao tvorevinu u kojoj svako može raditi šta hoće, a da niko ni za šta ne odgovara. Zahtjevi za izmjenu Izbornog zakona samo za polovinu države najnoviji su izum Dragana Čovića, kome taj zakon nije smetao dok je on bio biran za člana Predsjedništva, ali sad je to zgodan instrument za dalje razvaljivanje države. Čudno je samo da mu u tome pomažu i neki bošnjački političari, i to sad kad svako dijete vidi o čemu se radi. Tako Elmedin Konaković opet izjavljuje kako nije pošteno da Bošnjaci biraju Hrvatima člana Predsjedništva BiH, mada je dejtonski Ustav savršeno jasan: ne biraju etničke zajednice, tj. ne biraju Hrvati člana Predsjedništva koji je Hrvat, niti Bošnjaci onoga koji je Bošnjak. Niti je to moguće igdje u svijetu. Biraju svi građani, pa oni koji imaju najviše glasova među hrvatskim ili bošnjačkim kandidatima ulaze u Predsjedništvo. I to može shvatiti svako dijete, ali, eto, naši političari ne mogu. Bakir Izetbegović uporno nastoji da predstavi Bošnjake kao vjersku skupinu, a ne narod, što je ključna teza neprijatelja Bosne, pa nam je tako, nakon brojnih izjava koje to potvrđuju, stigla i najnovija – da se on ne brine za državu dok su džamije pune vjernika. Kakve veze ima religija, kao privatna stvar svakog pojedinca, sa opstankom države, to ni Bog ne zna. I šta će onda ključne evropske države u kojima su, prema zvaničnim anketama, bogomolje sve praznije, a vjernici već danas u manjini, ispod 50 posto ukupnog stanovništva. Po Bakirovoj islamističkoj logici, sve su takve države propale, samo im to još niko nije javio.
A stvari se kod nas zakuhavaju, i čini se da je samo agresija Rusije na Ukrajinu, koja je mobilisala i ujedinila cijeli Zapad kao nikad do sad, spriječila razorne nasrtaje na Bosnu. Oni koji žive u Bosni, pogotovo u njenom manjem entitetu, mogli su pratiti iz dana u dan to podizanje separatističke temperature podgrijavane otvorenim nasrtajima Dodika i njegovog režima na sve što liči na Bosnu i bosanstvo. Pisao sam o tome kad je zabranjena promocija moje posljednje knjige “Razaranje Bosne” u Bijeljini. Knjiga znanstveno-političkih eseja, koja kritička analizira sadašnji politički trenutak i sile koje doprinose haosu, uključujući i bošnjačka lutanja krajolicima neshvaćene stvarnosti, ne bi izazvala uznemirenost nigdje na svijetu i ni kod koga razumnog. Ali, u Bijeljni, eto, jeste, u Bijeljini u kojoj sam promovisao i knjige o ratnim zločinima, poput “Majstora mraka”, i to bez ikakvih osporavanja. Ali, ovim dijelom države zavladala je prava histerija, koja je, kako se pokazalo, imala sasvim realnu podlogu. Nedavno je pomoćnica državnog sekretara SAD za Evropu i Evroaziju Karen Donfried, nakon posjete BiH, izjavila da “…USA neće stajati po strani dok sadašnje rukovodstvo Republike Srpske nastoji razbiti državu”, i pozvala na veći angažman NATO-a. Njenu izjavu pojasnio je vispreni Ivo Komšić:
“Da Željko Komšić nije bio član Predsjedništva BiH u ovom mandatu, ova država bi se raspala. Milorad Dodik je sve bio pripremio da proglasi samostalnost Republike Srpske početkom agresije Rusije na Ukrajinu. Trebali su Srbija i Rusija da zaštite RS. Imam informaciju da je sve digao na entitetsku granicu i spremao se taj scenarij. Spriječio ih je ukrajinski otpor. Dobio je Vučić zadatak od Rusije. Da se proglasi RS, a da Srbija štiti. Isto je pripremao i Čović za obnovu Herceg – Bosne”, rekao je on.
I, kako na sve to reaguju oni koji se javno busaju u prsa junačka i promovišu sebe kao zaštitnike Bosne i Bošnjaka? Nikako. Oni se bore za glasače, mada izbori još nisu ni raspisani. Pokazujući tako da je njima mnogo važnija njihova vlast nego država. Oni ne vode računa o tome da će ukrajinska kriza proći, ali nasrtaji na Bosnu neće prestati. Uz sve što znamo o silama koje decenijama sanjaju podjelu naše države, evo i nekoliko zanimljivosti.
Na primjer: znate li kakve poruke šalje aktuelna himna Srbije “Bože pravde”, usvojena 2006. godine? Ta arija iz pozorišne predstave prihvaćena je kao državna himna nakon sticanja nezavisnosti Srbije 1878. godine, u vrijeme kad se Srbija bila izrazio monoetnička država, sa 98 posto srpskog stanovništva. U Kraljevini SHS bila je samo dio trostruke himne nove državne tvorevine, a od Drugog svjetskog rata zajednička himna je bila “Hej, Sloveni”. Uoči ratova 90-tih godina i nakon njih Srbija je bila izrazito multietnička država, sa visokim procentom nesrpskog stanovništva, ali je vladajuća politička elita, u skladu sa idejom stvaranja države za sve Srbe i samo za njih, vratila nekadašnju himnu koja tu ideologiju potvrđuje. U njoj se govori o srpskoj istoriji, srpskim zemljama (danas svi znamo šta je to) i srpskom rodu. Himna se obraća Srbima van Srbije, ali ne i onima koji nisu Srbi, a žive u Srbiji. Himnu zovu srpskom, a ne srbijanskom, jer projektanti Velike Srbije svoju državu vide kao državu svih Srba u regionu, a u toj državi nema mjesta, ili ga neće biti, za one koji nisu Srbi. Danas se ta himna čuje i na javnim skupovima u RS-u.
Znate li šta znači grb Srbije? Kad je taj grb 2009. godine, po Zakonu o nacionalnim obilježjima, i zvanično postao grb Srbije, to je značilo nastavak hegemonističkih tendencija koje traju još od vremena Stefana Dušana. To je bio znak osvajačkih ambicija loze Nemanjića, među kojima je najvažnija bila pretenzija na teritoriju Bosne, kojom Nemanjići nikad nisu upravljali. Dvoglavi orao, nekadašnji znak imperijalne politike Rimskog carstva, unijet je ponovo u grb Srbije 1888. godine, kao nastavak ideologije obnove “srpskog carstva”, a pošto je Bosna bila projektovani ratni plijen, pod kadžama dvoglavog orla smješten je znak bosanske državnosti – ljiljan. To je bio i simbol hegemonističkih težnji srpske kraljevske dinastije u Kraljevini Jugoslaviji, i znak četništva u Drugom svjetskom ratu. Uklonjen je odmah nakon rata, a pojavio se nakon ponovnog stupanja četnika na javnu pozornicu 90-tih godina prošlog vijeka. Viđali smo ga na rukavima pripadnika paravojnih jedinica koje su harale u Bosni. Na referendumu o nacionalnim simbolima, koji je u Srbiji raspisan 1992. godine, građani su se izjasnili za grb sa četiri ocila bez dvoglavog orla, ali je Skupština Srbije, uprkos tome, 2004. odlučila da se, umjesto izglasanog simbola, koristi nekadašnji grb Kraljevine Jugoslavije. To je potvrđeno zakonom iz 2009. godine. Tako se četnički grb i dalje vijori kao zastava Srbije, a dvoglavi orao gazi po bosanskom ljiljanu.
Ali je srbijanskoj službenoj politici i to bilo malo, pa je s obje strane Drine 15. septembra 2020. godine usvojen zakon kojim je utvrđen Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave, koji, kako je rečeno, ima zadatak da politički ujedini sve Srbe iz BiH, Crne Gore, Hrvatske i Kosova sa Srbijom i da osnaži kult nacionalne zastave. Taj datum je odabran jer je to dan proboja Solunskog fronta krajem Prvog svjetskog rata, mada je ostalo nejasno kakve veze to ima sa sadašnjom hegemonističkom politikom Srbije. Srbima širom regiona je poručeno da toga dana istaknu zastavu gdje god mogu, mada je to u suprotnosti sa zakonima većine država, koji zabranjuju isticanje zastava drugih država. Ipak, taj novokomponovani praznik se svečano obilježava, pogotovo u entitetu RS.
Jesmo li svjesni šta nam se na taj način poručuje?