Ako je ijedna godina obilježila deceniju 2010-tih godina, onda je to zasigurno 2016. Politički svijet su zadesile dvije krupne kataklizme: referendumsko izglasavanje izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske Unije, te izbor Donalda Trumpa za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Frapirani posmatrači ljevičarske i liberalne političke orijentacije, kako anglofoni, tako i njihove međunarodne kolege, ukazali su da su ovi politički događaji rezultat kampanja punih mržnje i laži, te da živimo u postistinskom svijetu (izvorno na engleskom post-truth). Post-istina je, recimo i ovo, proglašena riječju godine od strane Oksfordskog engleskog rječnika.
No, šta je to ustvari postistinski svijet i kako on uopće izgleda? Poslije Drugog svjetskog rata i Holokausta rekli smo ”nikada to više”, ali onda se ”to” iznova ponovo desilo – odnosno, ponovo se dešava. Nakon kraha komunizma i socijalizma u istočnoj Evropi, neki su laskavo proglasili ”kraj historije”, ali historija se prkosno ”ponavlja – prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa”, riječima začetnika druge velike propale ideologije prošlog vijeka.
Jesmo li ikada živjeli u nekakvom ”istinskom svijetu”? Historija čovječanstva je dobrim dijelom historija rata. U udžbenicima historije, velike lekcije su posvećene Prvom i Drugom svjetskom ratu, ali postoji i period između dva svjetska rata –interbellum. U udžbenicima možete pogledati slike naučnih i kulturnih dostignuća iz tog perioda, ali veći značaj imaju događaji kao što su španski građanski rat i uspon fašizma u Italiji ili nacizma u Njemačkoj. I između ratova je rat, odnosno, generalna proba za budući rat. Šta je nit vodilja za ove ljude i zašto se stalno oni vraćaju?
Za vrijeme tih, ne uvijek tako halcionskih, dana interbellum Evrope, na ivicama političkog društva razni pokreti su se gurali da uđu u fokus društva razorenog ratom i ekonomskim krizama. Socijalisti, anarhisti, marksisti i fašisti, koliko god bili suprotstavljeni jedni drugima, mnogi predstavnici ovih pokreta su nadahnuće pronašli u idejama jednog francuskog filozofa kako bi osposobili svoje pokrete.
Georges Sorel, po kojem je nazvan pokret sorelijanizam kao vid revolucionarnog sindikalizma, za ključne političke ideje je imao anti-elitizam, anti-realizam i možda najvažnije – moć mita u životima ljudi i njegovu odbranu nasilja, o čemu je pisao u svom djelu ”Razmišljanja o nasilju”. U jednom radničkom, ljevičarskom smislu, njegova ideja o moći mita i nasilju se ogleda u tezi da će proleterijat klasnu borbu dobiti kroz mobilizirajuću moć mita i generalni štrajk. Iako su ovakve ideje rezonovale među komunistima kao što je italijanski vođa komunista Antonio Gramsci, neki drugi dojučerašnji ljevičarski ideolozi, kao što su Robert Michels i Benito Mussolini, produžili su ideju u fašizam i preuzeli prihvatljive elemente za svrhe njihove nove ideologije.
Mit, u nacionalističkim krugovima, ispoljava se kao tzv. ”nacionalni mit”, ili u vidu ”nacionalističkih mitova” kao što su osnivački mit koji govori o genezi naroda, mit o zajedničkom porijeklu naroda i mit o trajnosti i vječnosti naroda zasnovan na nacionalnom karakteru, teritoriji, institucijama i kontinuitetu kroz generacije.
Različite škole ”misli” u nacionalističkoj pseudohistoriji su neizbježno u sukobu jedna s drugom, ali ipak dijele sličnosti u svojim upotrebama sličnih i često identičnih argumenata. Jonathan Meades je primijetio da ”nacionalizam suprotstavljenih nacija jeste rutinski podložan srodnim zabludama. Nacionalizam je internacionalan”.
Nacionalistički pseudohistoričari su generalno ljudi koji nemaju akreditive u historiji, lingvistici, arheologiji ili bilo kojem drugom polju koje bi moglo biti srodno studijama njihove kulture. Oni su laici koji često praktično znaju sve o svojoj državi, ili barem nacionalističku koncepciju podučavanu u školama, ali nemaju pojma šta postoji izvan nje. Kada se upute u širi svijet, susreću se ili aktivno traže sličnosti sa svojom kulturom i kao rezultat njihovog etnocentrizma i kompletnog nepoznavanja relevantnog naučnog znanja crpe informacije u smislu onoga s čime su već upoznati. Mnogi argumenti nacionalističkih pseudohistoričara su izvedeni iz ove univerzalne tendencije i kao rezultat toga se mogu naći u mnogim državama. Oni koji koriste takve argumente često vjeruju da je njihova grupa sama uspjela da otkrije takve očigledne ”dokaze”, dok su potpuno nesvjesni da ih ekstenzivno koriste i nacionalisti iz drugih etničkih grupa. Kroz knjige, članke, TV emisije, dokumentracije, internet stranice i blogove, neuki amateri koji su nacionalistički pseudohistoričari promiču argumente koji se sastoje od raznih pogreški i laži, publikama od miliona ljudi koje se i same sastoje od nestručnjaka koji ne mogu da vide kroz apsurdnosti koje promiču ovi diletanti. Često parafraziran citat pripisan Volteru glasi: ”Oni koji vas mogu navesti da vjerujete u apsurdnosti, mogu vas navesti da počinite zvjerstva”.
Nacionalistička distorzija historije se često koristi u podršci ksenofobičnim akcijama. Nacionalisti često zauzimaju poziciju da je ugnjetavanje etničkih manjina poželjno, na temelju da je ovo potrebno da se zaštiti domovina, a u isto vrijeme su ogorčeni kada se ovo radi njihovoj grupi i vjeruju da svi članovi njihove grupe svugdje moraju imati pravo da očuvaju svoj vlastiti jezik i kulturu, pa čak zagovaraju ratove koji koštaju hiljade ili milione života kako bi se to postiglo. Drugim riječima, ”mi” moramo imati sva prava koja želimo, ali ”vi” ne smijete imati ikakva. Generalno, ne postoji nikakav pravi razlog za ovakav destruktivan dupli standard. Ipak, nacionalistički pseudohistoričari pružaju jedan. Kroz smiješne argumente koji hipnotišu um publike bez zdravog razuma i koja ne zna za bolje, nacionalistički pseudohistoričari će tvrditi da je njihova etnička grupa ”gospodarska rasa” i da su svi jezici samo dijalekti njihovog jezika. Ako je ovo istina, logično slijedi (ili tako nacionalisti zamišljaju) da su sve ostale etničke grupe prosto ”degenerisane i inferiorne” verzije vlastite i da nemaju pravo da postoje, te moraju biti asimilirane i tako vraćene u ”krilo”. Za ”njih”, biti asimiliran nije velika stvar, jer su oni samo degenerisana verzija ”nas”. Ali za “nas”, da budemo asimiliran u ”njihovu” kulturu bilo bi katastrofalno, jer “mi” smo, ipak, gospodarska rasa. Nepojmljivo je da bi gospodarska rasa ikada mogla da isčezne sa lica Zemlje, ili barem da bude umanjena na bilo kakav način – gospodarska rasa mora biti očuvana po svaku cijenu. Nacionalistička pseudohistorija, dakle, služi kao opravdanje za mržnju i ugnjetavanje.
Neki od najčešćih oblika nacionalističke mitomanije se ogledaju u ovim crtama:
* Tvrdnje o čistoći i homogenosti predaka etničke grupe
Nacionalisti su generalno opsjednuti dokazivanjem da je njihova etnička grupa prisutna na trenutnoj teritoriji od pamtivijeka i obično tvrde porijeklo od nekog antičkog naroda čiji bivšu teritoriju sada naseljavaju (ali, čiji jezik oni ne govore). Npr. Slaveni iz Sjeverne Makedonije zamišljaju da su upravo oni potomci antičkih Makedonaca i slave, između ostalih, Aleksandra Velikog kao svog nacionalnog heroja. Ovo je, recimo, ismijavano i doživljava se kao glupo od strane grupa kao što su Bugari i Rumunji, unatoč činjenici da i oni tvrde porijeklo od drevnih naroda čiji jezik ne govore – Tračana i Dačana.
Još jedan primjer bi bila opsjednutost Francuza ”njihovim precima, Galima”. Gali su bili poraženi još od strane Rimljana i savremeni Francuzi govore jezikom pobjednika, dok se ime njihove države odnosi na germansko pleme Franke, čiji jezik također ne govore, a koje se doselilo na to područje prilikom prikladno nazvane ”velike seobe naroda”. Štaviše, jedini ljudi koji govore keltski jezik u Francuskoj su Bretonci i oni su za to proganjani još od francuske revolucije, pa čak i do dvadesetog vijeka.
Nacionalisti često podržavaju takve tvrdnje o porijeklu koje argumentiraju da je njihova narodnost biološki potekla, pretežno ili isključivo, od drevne etničke grupe i često su takve tvrdnje popraćene izjavama poput ”krv grupe X teče mojim venama!”. Porodična stabla rastu gotovo eksponencijalno i udvostručavaju se praktično svake generacije. Dovoljno je pogledati svega par stotina godina unazad kako bi se pronašao najskoriji zajednički predak, recimo, dva Europljana. Ako bi mogli pratiti rodoslovlje jednog pojedinca do antičkih vremena, pronašli bi beskonačno predaka različitih govornih grupa, religija, plemena i slično. Iako često nije u sjećanju njegove najbliže porodice, svi pojedinci imaju pretke iz nepojmljivo različitih grupa, pa su tvrdnje o rasnoj čistoći predaka besmislene.
* Apeli na tvrdnje stranaca
Nacionalisti će često pružiti dugačke liste citata od strane stranaca koji tvrde da je ”naša” nacija najstarija na svijetu, da je ”naša” nacija gospodarska rasa ili da smo ”mi” najblaži, najdobroćudniji, ali ujedno i najbeskrupulozniji sposobni ratnici koje je svijet vidio. Ovo je obrnut ad hominem argument koji implicira da su stranci u pravu jer nisu podložni nacionalističkoj pristrasnosti. Naravno, ”stranci” se mogu pronaći u promociji takvih ideja o bilo kojem narodu. To ne znači da su sve etničke grupe istovremeno gospodarska rasa. Nadalje, nacionalisti će često tvrditi da su njihove besmislene izmišljotine od teorija politički cenzurisane od strane neprijatelja države ili naroda, od lica koja ne žele da priznaju neprikosnovenu istinu. U suštini, sva mudrost se svodi na ideju da su stranci objektivna, nezainteresovana treća lica koja su automatski kredibilna (osim naravno ako tvrde nešto što nacionalistima ne prija).
Za prilike Balkana, ilustrativan je ovaj primjer sa Wikipedia članka; ”Historija Bošnjaka” sa verzije na bosanskom jeziku. U opisu perioda osmanske okupacije se navodi tvrdnja ”Jedan posmatrač je u 16. vijeku čak naveo da je sultan smatrao da su Bošnjaci: najbolji, najpobožniji i najodaniji ljudi i da su mnogo krupniji, zgodniji i sposobniji, nego drugi muslimanski narodi.”. Mnogo laskavih opisa, a nikakvog citiranja izvora. Ime posmatrača se ne navodi, kao ni sultana, a Osmansko carstvo ih je u navedenom vremenskom okviru imalo šest – od Bajazita II do Mehmeda III.
* Pozivanje na drevne simbole
Nacionalisti često tvrde da njihova država ima najdužu upotrebu određenog drevnog simbola, kao što je npr. svastika – i to je kao dokaz da su oni gospodarska rasa. Kako su određeni drevni simboli rašireni u upotrebi svuda po svijetu, teza je da gospodarska rasa potiče iz države tog nacionaliste, pa su se dalje širili i selili noseći svoj simbol sa sobom. Stoga, svi su narodi zapravo dio etničke grupe nacionaliste. Ovo je besmisleno iz više razloga. Zajednički kulturni elementi ne znače nužno zajedničko jezičko porijeklo.
Npr. čest heraldički simbol u europskim državama je orao, ponekad u dvoglavoj formi. Takav simbol možemo vidjeti među različitim narodima, državama, kraljevima i carevima, ali to ne znači da je jedan od naroda koji koristi taj simbol pradjed ostalim narodima, već je riječ o pukoj razmjeni kultura i preuzimanju elemenata. Pa tako, što se tiče veličanstvenog orla, on je za Grke predstavljao jednu od formi vrhovnog boga Zeusa. Zeus je, po grčkoj mitologiji, prerušivši se u orla oteo lijepog trojanskog mladića Ganimeda kako bi ovaj služio kao peharnik bogovima. Nije teško vidjeti zašto je predvodnik grčkog panteona bio asociran jednom velikom i moćnom pticom, vladarom nebesa. Grčki panteon i simboliku orla su preuzeli Rimljani, a od Rimljana kristijanizirani narodi poput Srba, Rusa, Albanaca, Njemaca itd. Ambiciozne europske vođe, poput Napoleona i Adolfa Hitlera, također su u estetiku svojih režima inkorporirali motiv orla. U slučaju potonjeg, čitava ideologija se teško oslanjala na ezoteričnu mistiku i mitologiju o porijeklu naroda. Ništa manje ne bi bilo besmisleno tvrditi da su Srbi, Rusi, Albanci i Njemci zapravo Grci koji su se otisnuli iz pradomovine. Ili pak tvrditi da su svi oni, uključujući i Grke, zapravo Iranci ili Indijci – jer motiv ptica asociranih s bogovima korijene vuče i u takvim društvima u vidu ptica Simurg, Rok i Feniks.
Nadalje, činjenica da etnička grupa živi na istom mjestu gdje je zapisana prisutnost nekog drevnog simbola ne znači da etnička grupa ima ikakve veze sa ljudima koji su prvobitno koristili taj drevni simbol. To bi bilo ravno tvrdnjama da su Španci izgradili Tenočtitlan, Arapi Piramide ili Englezi Stounhendž, jer ti narodi naseljavaju područja na kojima su izgrađeni navedeni spomenici.
Sve i da je neki drevni simbol prenesen sa izvorne etničke grupe na njihove jezičke potomke, to ne znači da je drevni jezik identičan savremenom. Može se reći da određene etničke grupe dijele zajedničkog pretka, ali taj predak bi postojao prije nekoliko hiljada godina i ne može biti ekvivalent savremenoj postojećoj etničkoj grupi isto kao što savremeni jezik ne može biti potomak nekog drugog savremenog jezika ili kao što osoba ne može biti potomak nekog s kim dijeli godište.
* Svojatanje poznatih ličnosti
Česta je praksa nacionalista da se diče dostignućima nekih poznatih ličnosti ili važnih historijskih ličnosti, možda kao kompenzacija za činjenicu da sami nacionalisti u svojim životima nisu postigli ništa vrijedno spomena. Često, nacionalisti iz više od jedne etničke grupe mogu svojatati istu ličnost kao svoju, pri čemu obje pokušavaju pokazati što više poveznica između sebe i određene ličnosti kako bi ”dokazali” da je pojedinac ”naš”, a ne ”vaš”, isto kao da neko ne može biti dio više od jedne kulture ili imati pretke iz više od jedne nacije. Štaviše, nacionalisti mogu smatrati poznatu ličnost isključivo pripadnikom svoje etničke grupe, čak i kada je pojedinac odrastao isključivo unutar druge kulture i nema nikakve veze sa etničkom grupom nacionalista (osim često nesupstancijalnih predaka ili etničkog imena). Na području Balkana to je svedeno na pravo umijeće, pa tako primjerice Hrvati svojataju Srbina Nikolu Teslu ili zamagljuju njegov identitet floskulama tipa ”hrvatski naučnik srpske nacionalnosti”, dok je Goran Hadžić naprosto ”srpski ratni zločinac”, a ne ”hrvatski ratni zločinac srpske nacionalnosti”. Ili, još suludije, Makedonci koji su slavenski narod kao svog narodnog junaka slave Grka Aleksandra Velikog koji je živio i širio grčku kulturu vijekovima prije nego što su preci današnjih Makedonaca Slavena primirisali Europi, a kamoli preuzeli sadašnji naziv nacije. Nadalje, Makedonci svojataju i razne Bugare kao što su srednjovjekovni car Samuilo i savremeniji revolucionar Goce Delčev.
Nacionalizam je često prisutan u udžbenicima historije i služi da se usadi posvećenost nacionalnoj državi kao i neprijateljski stavovi prema stranim državama i etničkim grupama. Postoji nekoliko zajedničkih tema u takvim udžbenicima.
* Etnocentrizam
Nacionalistički udžbenici historije često sadrže opširne priče o historiji ”naše nacije” i hrabrim podvizima i dostignućima, bilo stvarnim ili izmišljenim, dok skreću pažnju s etničkih manjina u državi i drugih nacija u okolini. Ovo prikazuje sliku historije države koja je disproporcionalno slična dominantnoj etničkoj grupi. Učenik koji uzme takav udžbenik zdravo za gotovo će imati impresiju da je njegova nacija vrhunac ljudskog dostignuća, dok su dostignuća drugih nacija čovječanstvu i kulturi umanjena, poricana ili označena kao nepoželjna, ili čak ugnjetavačka. Etnocentrizam se može pronaći već u Starom Zavjetu i to prilično često na što je poznati ateistički mislilac Richard Dawkins izjavio ”Bog Starog Zavjeta je ubjedljivo najneprijatniji lik u čitavoj fikciji: ljubomoran i ponosan time, sitničav, nepravedan, nemilostiv i opsjednut kontrolisanjem, osvetoljubiv, krvožedan etnički čistilac, mizoginist, homofob, rasist, infanticidan, genocidan, ubistven, megalomanijakalan, sadomazohističan, jogunast i zlonamjeran siledžija.”
* Mit o bedemu
Udžbenici historije često promiču Antemurale mit, tj. mit o bedemu. Glavna ideja je da određena nacija predstavlja bedem protiv neke religije ili grupe. Primjera radi, službene historiografije nekoliko balkanskih nacija, kao što su Srbija, Mađarska, Hrvatska, Rumunija, promiču ideju da su oni Antemurale Christianitatis, iliti”bedem hrišćanstva” bez kojeg bi Europa bila zauzeta od strane Osmanlija i islamizirana. Na stranu činjenice da više država promiče istu tvrdnju o sebi i da su neke od navedenih država bile pokorene od strane Osmanlija, varijanta mita, recimo, u Albaniji je naročito besmislena. Obzirom da je stanovništvo ove države pretežno muslimansko, postoji i islamska varijanta po kojoj je muslimansko albansko stanovništvo bilo bedem protiv neprosvijećenih i manje tolerantnih Grka i Srba pravoslavaca. U savremenijoj varijanti, za vrijeme hladnog rata je promicana ideja u Sjedinjenim Američkim Državama o bedemu protiv komunizma, što je znalo poprimiti sumnjičavost prema širokom spektru ideja za koje bi neko mogao biti proglašen komunistom. Najeminentniji lovac na crvene vještice, senator Joseph McCarthy, na kraju je i sopstvenu karijeru ukopao kada se okomio na vojni kadar u državi.
* Mit o stradanju
Nacija se često predstavlja kao besprijekorno biće koje je rijetko, ako ikada, nanijelo zlo nekome. Zla koja smo ”mi” počinili su često prigušena, revizirana ili naprosto ignorisana. Zla kod kojih smo ”mi” izvukli deblji kraj se, pak s druge strane, naglašavaju, preuveličavaju, pa čak i izmišljaju. Ovakva karikatura svete žrtve u borbi sa zlonamjernim ugnjetavačkim ”drugim” obično promiče mentalitet neke fiktivne opsade “naših”, a što dalje vodi do sumnjičavosti, nepovjerenja i mržnje usmjerene na druge nacije, grupe ili pojedince. Takav stav može favorizirati ksenofobično ugnjetavanje koje će se predstavljati kao osveta za historijska zla ili preemotivna odbrana protiv predatorskih drugih, kao što je primijetio Tolstoj u ovom citatu: ”Takvi napadi na jezik i religiju u Poljskoj, baltičkim provincijama, Alzasu, Češkoj, na Jevreje u Rusiji, na svakom mjestu gdje se takvi akti nasilja dešavaju – u čije ime su počinjeni, odnosno počinjavanju? Ni u čije drugo nego ime patriotizma kojeg branite. Pitajte naše divlje rusifikatore Poljske i baltičkih provincija, pitajte proganjače Jevreja, zašto tako rade?! Reći će Vam da je to u odbrani njihove domaće religije i jezika, reći će Vam da ukoliko tako ne postupe da će njihova religija i jezik patiti – Rusi će biti Polonizirani, Teutonizirani, Judaizirani.”
Ekstremni nacionalizam može poslužiti kao opravdanje i za iredentizam. Kako smo ”mi” narod mira koji ne bi ni sanjao da ugnjetava druge, poželjno je da ”naša” država bude što je moguće veća. Takav stav također služi i u korist asimilacije i ugnjetavanja manjina, pošto je ”naša” nacija univerzalno superiornija, pa bi svijet bio objektivno bolji da sadrži samo ”našu” naciju i ”našu” vrstu ljudi.
* Iredentizam
Iredentizam je nacionalističko uvjerenje da teritorija koja pripada drugoj državi treba biti anektirana iz etničkih ili historijskih razloga. Nazivi za hipotetički uvećanu državu usljed uspješne aneksije često sadrži prefiks ”Velika”, pa tako imamo one dobro poznate ideje zvane Velika Albanija, Velika Hrvatska, Velika Srbija, Velika Mađarska i slično.
Pisac Robert Anton Wilson je to oslikao ovim citatom: ”Svaka nacionalna granica u Europi označava mjesto gdje su dvije bande razbojnika preumorne od ubijanja jednih drugih potpisale sporazum. Patriotizam je zabluda da je jedna od ovih bandi razbonika bolja od svih drugih”.
Kako danas, tako i historijski, jedan od uzroka iredentizma su obrazovni sistemi. Obrazovanje se često koristi kao način usađivanja nacionalizma, ksenofobije, isključive etničke odanosti i iredentističkih stavova da samo jedna etnička grupa ima ”pravo” da živi na određenom području. Npr., jedan udžbenik za treći razred iz Bugarske objavljen 1920. godine prigovara aneksiju južne Dobrudže od strane Rumunije 1913. godine tokom Drugog balkanskog rata. Udžbenik ima sljedeće stihove (parafraziran prijevod):
”Lopovski Vlah,
na najkukavičkiji način,
dođe u našu zemlju,
nađe kuće gdje gazde nije bilo
zaplijeni sve što mu je pod ruku stiglo”.
Udžbenici historije koji promiču ideje Velike Srbije, Rumunije, Makedonije i sličnih guraju kompleks žrtve karakterističan za nacionalizam i po kojem upitna etnička grupa je oduvijek žrtva drugih naroda, te da je teritorijalna ekspanzija nužnost i opravdana zbog ranije pretrpljenog zla.
Nakon sporazuma u Trianonu iz 1920. godine, iredentizam je promican u mađarskim udžbenicima na način da je uzvišen na nivo nacionalnog kulta obilježenog godišnjim spomenicima. Trg slobode u Budimpešti je služio kao Panteon za povod, pa su građeni alegorički spomenici izgubljenim teritorijama nakićeni romantičarskim slikama kao što je to bila ”Statua mađarske boli”. Iredentizam je bio integrisan u školski program i djeca su podučavana da recituju ”Mađarski kredo”, pobjedničku pjesmu iz takmičenja patriotske poezije održanog 1920. godine. Pjesma glasi ovako:
”Vjerujem u jednog Boga, Vjerujem u jednu Domovinu, Vjerujem u jednu božansku vječnu pravdu, Vjerujem u uskrsnuće Mađarske. Amen.”
Knjiga iz 2000. godine pod nazivom ”Historija spoljašnjih poslova Argentine” jednim dijelom istražuje činjenicu da udžbenici i službene historiografije mnogih država iz Južne Amerike naglašavaju teritorije ”izgubljene” prema susjednim državama. Pa tako, citira se odlomak iz jednog udžbenika iz Bolivije pod nazivom El Mar Boliviano (Bolivijsko more) koji je objavljen 1988. godine:
”Ova knjiga je namijenjena za studente i pokušava da im pomogne da razumiju čitavu magnitudu naše tragedije, metode koje je Čile koristio da vodi svoj pljačkaški rat i nemogućnost naših guvernera da zaustave mahinacije neprijatelja, izdajništvo neprijatelja i Čileovu upotrebu i zloupotrebu sile da ganjaju teritorijalnu ekspanziju na štetu susjeda i kako bi uzeli prednosti bogatstava Bolivije i olakšali razvoj Čilea.”
Štaviše, Bolivija ima čak i iredentistički nacionalni praznik. Día del Mar (Dan mora) je posvećen obilježavanju i preusmjeravanju gubitka obalne teritorije prema Čileu u pacifičkom ratu.
* Mit o vječnosti
Ovaj mit je već ranije obrađen kroz svoje sastavne dijelove. William Ralph Inge je naciju definisao kao društvo ujedinjeno zabludom o svojim precima i zajedničkom mržnjom prema svojim komšijama. Ovaj mit se oslanja na tvrdnje o drevnom porijeklu i što nacionalistima za ideju daje da oni jedini polažu pravo na određene regije, jer su upravo njihovi preci došli na trenutnu teritoriju prije svih drugih. Ideja da smo ”mi bili ovdje prvi” kasnije može biti korištena da delegitimizira prava etničkih manjina koje su navodno ”došle kasnije” i da promiče ideju nacionalne države kao etnički homogene, kao što je navodno bila pod one dobre stare dane. Primjeri ovoga u praksi su fenomeni Makedonaca, Slavena koji porijeklo vide u drevnim Makedoncima i slave Aleksandra Velikog kao narodnog heroja, Francuzima da porijeklo vide u Galima čiji jezik ne govore i čiji su jezik proganjali, Rumunima koji se hvataju za Dačane, Bugara koji veličaju Tračane, itd.
Piše: Damir Omerbegović