Piše: Edin Skokić
Htio sam ovo napisati 22. februara kada je predata aplikacija za obnovu revizije presude protiv Srbije i kada je po Vučiću došlo do kraha pomirenja i povjerenja. Htio sam nedavno na 20. godišnjicu smrti moje majke. Odlučio sam sada, jer se u ovim trenucima 31.3.1992. godine moj život podijelio na prije i poslije. NIkad nisam bio u ovoj mjeri ličan, neka mi oproste oni koji pročitaju…
Bio je to utorak 31. mart 1992. godine, običan školski dan. U kabinetu hemije kod nastavnice Slavice sjedio sam u posljednjoj klupi srednjeg reda. Ispred mene bili su moji školski drugovi Dragan Stjepanović i Mile Ivanović, koji su me pitali: Hoće li i ove godine biti vašer i ringišpil u Janji?
Odgovorih im da hoće, iako nisam bio fasciniran tim događajem jer sam iščekivao finale Kupa šampiona za košarkaše između mog Partizana i Juventuda koje će se igrati 16. aprila. Na moj odgovor oni su se samo nasmijali. Nije mi bilo jasno zbog čega.
31.3.1992. godine prekinuta je televizijska emisija Klub 92 sa Dubravkom Kenić jer je počeo rat u Bijeljini. Uslijedio je film Miris dunja, koji je nekoliko puta prekidan zbog obavještenja o navodnim uličnim borbama. Prvi put u životu zaspao sam s jastukom preko glave, zbog straha. U Bijeljini je bilo pola moja rodbine s mamine strane.
Osvanula je srijeda 1. april. Otišao sam u školu. U kabinetu geografije dočekao nas je nastavnik Todor Dmitrović. Veliki čovjek. Rekao je tiho: “Idite kući”. Bilo mu je jasno da od onog što nas je strpljivo učio četiri godine i generacije prije nas, nema ništa.
Do 4. aprila i Ramazanskog bajrama čekali smo šta će biti sa nama. U nedjelju 4. aprila Arkan je došao u Janju, a jedinice Novosadskog korpusa bile su raspoređene po obroncima Majevice. Nisu nas sravnili, jer nisu naišli ni na jednog pripadnika Zelenih beretkih ili Handžar divizije. Svoje školske drugove, srpske nacionalnosti, nikada više nisam vidio. Nisam imao priliku da ih pitam šta su to oni znali…
Život mi se, dakle, podijelio na prije i poslije 31.3.1992. godine. Završio sam osnovnu školu, ali se nisam mogao upisati u srednju. Uslijedilo je 30 mjeseci kućnog pritvora, sve do 1. septembra 1994. godine kada je moja porodica prognana u Tuzlu.
U tih 30 mjeseci mobilisali su mi brata koji se po medicinskoj dokumentaciji, zbog bolesti, nije smio izložiti takvim naporima i opasnosti. Na kopanju rovova oko Brčkog ostao je 21 dan. Još jednom su došli po njega. Na njegovom stoliću stajao je grb FK Radnički Novi Beograd. Beton, srpski vojnik, gospodar naših života, rekao mu je: Partizan, hoćeš li u Batković? Nije ga odveo.
Moji roditelji dobili su otkaze, ostali smo bez svih novčanih primanja.
Krajem 1993. godine u moju sobu su nam uselili Milku Jelić iz Tinje. Živjeli smo s njom pod istim krovom. Nismo imali problema.
U proljeće 1994. godine došli su i po mene. Imao sam 17 godina. Majka je rekla kako sam odavno u Njemačkoj, a oni su joj odgovorili kako će ona biti mobilisana umjesto mene. Tog proljeća i ljeta je od jutra do večeri po poljima prikupljala krompir i brala kukuruze za srpsku vojsku…
U augustu 1994. moja majka je načula kako u prvoj grupi koja se samovoljno prijavi za “iseljenje” neće dirati muškarce. Prijavili smo se i platili put Vojkanu Đurkoviću. Sjećam se i nekog Riste, koji nas je pljačkao u Dubravicama kod Brčkog.
Vojkan mi je na Banj brdu nabacio “peticu” i rekao da ću dogodine biti Alijin vojnik. Nisam otišao u vojsku, upisao sam se u školu.
U Tuzlu smo došli bez ijedne marke…
Poslije 31.3.1992. godine od stotinjak moje rodbine sa majčine i očeve strane danas u Bijeljini i Janji živi njih troje.
Kada sve saberem i oduzmem, zarad pomirenja i povjerenja, mogao bih im halaliti 30 mjeseci kućnog pritvora. Mogao bih i načinjenu štetu koja se novcem ne može platiti. Mogu halaliti još mnogo toga.
Ali…
Mobilizaciju moje majke nikad i to što se 25 godina poslije još uvijek budim s jastukom preko glave ponekad osluškujući njihove korake kako dolaze po nas.
PS: Mislio sam da nikada ovo neću napisati, ali svaka godišnjica, svaki 31.3. je teži. U kontekstu napisanog treba znati kako rat u BiH nije počeo, kako nije bilo Brčanske Malte, Dobrovoljačke, ubistva srpskog svata na Baščaršiji….
Zašto su nas napali i od koga su odbranili i oslobodili grad? Neka odgovore: Od koga? Valjda 25 godina poslije znaju i imaju imena i prezimena islamskih fundamentalista, pripadnika Zelenih beretki i Handžar divizije..,
I da. Za ubistvo nekoliko stotina Bijeljinaca i Janjaraca, za rušenje svih džamija, za otimačinu imovine, za pljačku, za premlaćivanja, za logor Batković, za progone, za etničko čišćenje NIKO NIKAD NIJE ODGOVARAO.
(tekst preuzet sa FB profila autora)