Piše: Saud Grabčanović
Situacija u Bosanskom vilajetu na kraju osmanske vlasti
Osmansko carstvo je u drugoj polovini 19. vijeka bilo u stanju totalne političke apatije, slabljenja vlasti, daljnjeg zaostajanja za modernim zapadnim svijetom, ekonomskog propadanja i beznađa. To carstvo se na Zapadu u to vrijeme nazivalo „bolesnik na Balkanu“. Bosanski vilajet je bio u najlošijem stanju u carstvu. Zbog otpora bošnjačkih feudalaca sultanovim reformama u drugoj polovini 19. vijeka, Bosanski je vilajet predstavljao najzaostaliju osmansku provincija na Balkanu, gdje feudalizam nije razbijen, kao u zapadnim evropskim državama, već je nadograđivan i pretvoren u degenerisanu i anahronu formu koja je održavana samo silom. Tadašnju BiH je odlikovala velika zaostalost u svakom pogledu, državni je poredak još uvijek bio feudalni, a privreda agrarna sa tek ponekim začetkom industrijskih objekata, zemlja je imala jako lošu infrastrukturu, veoma loše održavane i neprohodne puteve i tek desetak kilometara željezničke pruge, od granice do Banje Luke. Zaostalost, bijeda, primitivizam, nedostatak obrazovanja, skoro totalna nepismenost, vjerska zatucanost, neuhranjenost, veoma loša zdravstvena situacija – sve ovo su bile odlike tadašnjeg prosječnog stanovnika BiH. Položaj muslimana je tek nešto malo bio bolji od položaja kršćanske raje. Osmanska vlast nad pokorenim narodima i državama u prvim vijekovima postojanja tog carstva u stvarnosti nije bila tako jako ugnjetačka kako se danas to pokušava prikazati. Život nemuslimana u tom periodu u carstvu je bio podnošljiv. Položaj kmetova – raje je bio bolji nego u zapadnim kršćanskim zemljama, sve dok je Osmansko carstvo pobjeđivalo u ratovima i dok su osvajane i pokoravane nove zemlje i narodi. Stanje u carstvu za pokorene kršćane-raju je bilo podnošljivo sve dok su se Osmanlije finansirale prvenstveno plijenom od osvajanja. Kada su u svojim osvajanjima Turci zaustavljeni i počeli da gube ratove , osmanski su sultani morali nekako da popune rupe u „hazni“ državnom budžetu. Oni su to učinili povećanjem unutrašnjih poreza i davanja svih slojeva stanovništva. Za tadašnje je prilike bilo normalno da se najjače pritisne kršćanska raja, a manje muslimansko stanovništvo. Kršćani su i u drugoj polovini 19. vijeka, kao zavisni kmetovi, radili i živjeli na posjedima aga i begova, pritisnuti različitim nametima. Glavna karakteristika agrarnih odnosa na tadašnjem bosanskohercegovačkom selu je bila trećina koju je kmet plaćao u naturi svom zemljoposjedniku, te desetina koja se davala državi, a ubirana je preko sistema zakupa. No, ovo su bila samo ona glavna davanja, jer je postojao još niz manjih dažbina i poreza. Od svih tereta koje je raja morala trpjeti, najteže im je padala desetina ili tačnije harač, stopljen sa džizijom, koji se isplaćivao u gotovom novcu. To su prikupljali spahije, sve dok 1858. godine nije zakonski određeno da se ubiranje desetine preda u ruke zakupaca, koji su ovaj „posao“ sticali putem licitacije. Međutim, njihov običaj je bio da zatim svoja prava prenose i na takozvane „podzakupce“, koji su im pomagali silom u utjerivanju duga. Uzroci izbijanja ustanka kršćanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini su, prije svega, bili ekonomsko-socijalne, pa tek onda političke prirode, pod uticajem iz susjednih zemalja. Ustanak u BiH je započeo spontano 1875. godine, nakon više sušnih godina i velike gladi koja je među kršćanskim stanovništvom nastupila iz tih razloga. Direktan povod za ustanak je bilo ubiranje desetine koje se Porta nije htjela odreći, uprkos lošem ekonomskom stanju u Bosni i Hercegovini. Akteri ustanka, koji je u Bosni i Hercegovini izbio 1875. godine, zasigurno nisu očekivali da će potresti evropsku političku scenu i dobiti tolike simpatije. Posebno je ovaj ustanak odgovarao Austro-ugarskoj, na jednoj strani, a na drugoj strani Srbiji i Crnoj Gori, koje su odvajkada imale teritorijalne aspiracije na bosanskohercegovački teritorij. U tome im je pomagala činjenica da je BiH nastanjena katoličkim i pravoslavnim stanovništvom. Nakon prvih ustaničkih akcija bolazi do direktnog miješanja stranih sila u unutrašnje stvari u osmanskoj pokrajini Bosni i Hercegovini. Iz Srbije i Crne Gore, kao i iz K&K monarhije šalje se oružje pobunjenicima, a takođe i dobrovoljci i sveštenstvo, kao politički agitatori. U to vrijeme kao komita u Bosni četuje i mlađani Petar Karađorđević, kasnije srpski kralj, koji je bio poznat po pseudonimu “Mrkonjić“. U zemljama poput Francuske, Rusije i Velike Britanije formirani su odbori za pomoć ustanicima u BiH i izbjeglicama. Za prve nedjelje ustanka nisu bili karakteristični okršaji s osmanskim odredima, nego pokretanje veoma velikog broja izbjeglica. U K&K monarhiju je prebjeglo preko 100.000 kršćana iz BiH ! U toku tri godine u Bosni i Hercegovini se nisu odvijale velike akcije ili bitke, niti je ustanak na kraju donio značajan rezultat za pobunjenike. U toku ovog ustanka izvršeni su stravični zločini nad muslimanskim spahijama i njihovim porodicama, kao i nad ostalim bošnjačkim stanovništvom. Popaljeni su i srušeni mnogi spahijski odžaci i kule, te uništena čitava sela nastanjena muslimanskim stanovništvom, a uništene su i mnoge džamije i ostali islamski vjerski objekti. Kao reakcija na ustanak i zločine ustanika uslijedila je strašna odmazda osmanske vojske i muslimanskog bašibozuka protiv kršćanskog stanovništva koje je učestvovalo u tom ustanku. O ovim zločinima sa obje strane pisao je Vaso Pelagić, koji je bio neposredni učesnik ovog ustanka. Pelagić je 1879. godine objavio knjigu : „Istorija bosanskohercegovačke bune“. Pelagić je u svom djelu nastojao izbjegavati isticanje vjerskih i nacionalnih motiva ratovanja i naglašavao je zajedničko porijeklo muslimana i raje. Ipak, smatrajući da su svećenici obje vjere radili na raspirivanju vjerske mržnje, Pelagić nam govori o početku ustanka i zahtjevima ustanika i kaže: „ Kada spahije ne htjednu pristati na zahtjeve ustaške (…) narod ih je zato prije svega poubijao, gdje god je mogao, gospodu spahije, njihove porodice, popalio im dvorove i čardake, te državne uredbe i protokole“. Uprkos ustanku, u BiH se sve to vrijeme i dalje održala osmanska vlast, iako je posve izgubila moć i ugled. Pošto ustanak nije dao željenih rezultata, susjedne zemlje, koje su bile već involvirane u njega, odmah su se direktno uplele u rješavanje situacije u Bosni i Hercegovini. Knjaževina Srbija, iako formalno pod osmanskom vlašću, objavila je rat svom gospodaru. Prvi srpsko-turski rat se vodio između Osmanskog carstva i Kneževine Srbije 1876—1877. godine, a poznat je i kao Javorski rat. Izbio je nakon ustanka u Hercegovini 1875. ,godine. Srpska vojska nije bila uspješna u okršaju sa Turskom tokom ovog rata. Srpska drinska divizija pod komandom generala Alimpića, prešla je rijeku Drinu i pokušala zauzeti Bijeljinu, a kasnije možda ići i dalje i zauzeti i Tuzlu. Međutim, kod Bijeljine je bila teško poražena, pa se morala povući nazad preko Drine. I u ostalim sukobima sa turskom vojskom srpska je vojska pretrpela teške poraze : na Južnoj Moravi, kod Đunisa i Deligrada. Sa Crnom Gorom nije bila razvijena ratna strategija. Prvi srpsko-turski rat završen je mirom koji je potpisan u Istanbulu 28. februara 1877. godine. Uprkos teškom porazu, Srbija je zadržala sve svoje teritorije koje je imala prije rata. Na drugoj strani, K&K monarhija nije imala namjeru upuštati se u ratni avanturizam koji je mogao Rusiju uvući u rat, nego su preduzeli veliku diplomatsku kampanju kojom je bečki dvor htio dobiti međunarodni legimitet za mirno zaposjedanje ove osmanske provincije. U ljeto 1876 .godine došlo je do velikog ustanka kršćanskog stanovništva protiv osmanske vlasti u Bugarskoj. Ovaj je ustanak iskoristila carska Rusija, koja je 1877. godine objavila rat Osmanskom carstvu. Ruska je vojska bila jako uspješna u tom ratu. Najprije su Rusi zauzeli Rumuniju, pa onda preko Dunava prešli u Bugarsku. U Bugarskoj su udružene rusko-rumunske trupe teško porazile osmansku vojsku u nizu bitaka, od kojih se posebno ističe bitka kod Plevena koji je branio nesretni Osman paša (opjevan u našoj sevdalinci). Nakon pobjede kod Plevena, ruska se vojska, pod komandom generala Mihajla Skolebeva, nastavila kretati prema Istanbulu. Pošto je pad Istanbula bio veoma izvjestan, sultan je zatražio pomoć od Britanije. Velika Britanija je na ovim prostorima imala svoje imperijalne planove koje je ova ruska pobjeda remetila. Britanci zbog svojih interesa, a tobože da pomognu sultanu, poslali flotu ratnih brodova koja je trebalo da zastraši Ruse i spriječi njihov ulazak u grad, i privoli ih da potpišu Sanstefanski mir. Pred prijetnjom velikog rata sa najvećom imperijalističkom silom tadašnjeg svijeta, ruski je car poklekao i naredio da ruske trupe stanu u svom napadu na Istanbul. Na kraju je Rusija, pod pritiskom zapadnih sila, prihvatila tursku ponudu za mir i sa njima 3. marta 1878. godine potpisala Ugovor iz San Stefana, Ovaj je ugovor za Osmansko carstvo bio veoma nepovoljan i praktično je predstavljao slom i kapitulaciju. ali je, na drugoj strani, Bosanskom vilajetu i njenoj feudalnoj gospodi davao široku autonomiju u formi državnosti.
(Nastaviće se)