Piše: Saud Grabčanović
Biografija efendije Muhameda Vehbije Šemsekadića
Efendi Vehbija Šemsekadić, taslidžanski muftija, bio je jedan od najznačajnijih vođe oružanog otpora austrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine 1878. godine. Prema rezultatima koje je postigao na bojnom polju u borbama za Tuzlu, on predstavlja najvećeg i najuspješnijeg vojskovođu ovoga pokreta. Mehmed Vehbi-efendija rođen je u Taslidži (stari turski naziv za Pljevlja) 1827. godine. Školovao se u Sarajevu, gdje je završio Đumišića (Drvenija) medresu, a školovanje je nastavio u Istanbulu u Šehzade-medresi, koja je imala rang islamskog fakulteta. Šemsekadić je kao student putovao po tada još veoma velikom Osmanskom carstvu. Na tom svom putovanju je u Trabzonu na obali Crnog mora mladi Mehmed-Vehbija upoznao jednu lijepu Anadolku sa kojom se vjenčao, ali, na žalost, njihov je brak kratko trajao. Po završetku studija Vehbija Šemsekadić se vratio u svoju Taslidžu, gdje 1866. godine postaje muftija. U vrijeme kad je bio pljevaljski muftija, Mehmed-Vehbi-efendija je često volio doći u Sarajevo, glavni grad Bosanskog ejaleta, tada vilajeta, u čijem je sastavu tada bio i njegov rodni kraj koji je pripadao Novopazarskom sandžaku. U doba kada su Srbija i Crna Gora, potpomognute Rusijom i zapadnim silama, inicirale i organizovale veliki ustanak Srba u Bosni, on se zatekao u Bosni. Muftija Šemsekadić je od početka 1875. pa do kraja 1876. godine neprekidno živio u Sarajevu. U gradu je bio veoma poznat i popularan, jer je bio vrstan govornik i hafiz, pa su njegovo učenje Kurana i njegovi vazovi u Begovoj džamiji oduševljavali vjernike u gradu. Bio je čak biran i u delegacije sa poznatim i viđenim Sarajlijama. Jednom je prilikom kao delegat iz Sarajeva bio poslan u Istanbul. Ovaj podatak ukazuje na veliki ugled koji je pljevaljski muftija tada uživao u gradu na Miljacki. Nakon 1876. godine i primirja, muftija se ponovo vratio u svoju Taslidžu. Kada je nakon Rusko –turskog rata sultan kapitulirao i prihvatio Sanstefanski ugovor sa Rusijom, po tom ugovoru Bosna je trebala pripasti Srbiji, a Hercegovina Crnoj Gori. Zapadne su se imperijalističke sile pobunile i suprostavile ovom ugovoru, pa je carska Rusija morala od njega odustati. Nakon poništenja Sansstefanskog ugovora, održan je Berlinski kongres kojim je Bosna i Hercegovina predata na upravu Austrougarskoj monarhiji koja je BiH dobila na 40. godina da tu navodno uvede red i mir, što Osmanlije nikako nisu mogle napraviti. Kada je na vidiku bila mogućnost austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, Šemsekadić se sav predao pripremama otpora okupatoru. Obilazio je sandžačke kasabe, silazio do Kosova, pa dolazio i u Sarajevo, gdje su u mjesecu maju 1878. godine uveliko održavani sastanci po kućama muslimanskih prvaka. Na ovim sastancima su glavnu riječ vodili predstavnici rodoljubive uleme hadži Abdulah-efendija Kaukčija, imam Begove džamije, i Muhamed-efendija Jamaković, šejh i muderis Gazi Husrev-begova hanikaha. Sutradan po završetku Berlinskog kongresa održan je u Sarajevu sastanak narodnih prvaka u Begovoj džamiji. Na tome je sastanku donesen jednoglasan zaključak da se okupacija ne prihvata i da se Bosna i Hercegovina brane oružjem. Osmanski zapovjednik bosanskog vilajeta Vili-paša morao je, pod pritiskom naroda, napustiti Sarajevo. Na njegovo mjesto došao je hafiz Mehmed-paša, koga je u Sarajevo dopratio pljevaljski muftija Šemsekadić. Dok je hafiz Ahmed-paša došao u Sarajevo s ciljem da gasi vatru, Šemsekadić je imao obratan cilj: što više rasplamsati požar koji je već buknuo među muslimanskim stanovništvom i što bolje se pripremiti za pružanje oružanog otpora austrougarskoj vojsci. Nakon što su iz Pljevalja bili obaviješteni o tome da je u Sarajevo krenuo Šemsekadić, mnogi su sarajevski prvaci izašli pred muftiju čak u Vitez. Pred džamijom je muftiji priređen oduševljen doček. Šemsekadić je stigao u Sarajevo 12. jula 1878. Istog je dana održan u Sarajevu sastanak narodnih prvaka. Na sastanku je, uz ostale govornike, uzeo riječ i muftija. Sastanku je prisustvovao i hafiz Ahmed-paša i smrknuto je slušao energične i oštre muftijine riječi. Šemsekadić je tom prilikom istakao da je muslimanima islamska dužnost oduprijeti se napadaču i braniti svoju rodnu grudu. Ako ovo budu imali na umu, neprijateljske će čete lahko biti suzbijene. Iznio je mišljenje da onim muslimanima koji se usprotive otporu i ne budu za oružani otpor, treba kuće popaliti, a njih prognati. Svakome treba lebdjeli pred očima da poginuti od neprijateljske ruke donosi džennet i stupanj šehida. Prisutne je osobito oduševila muftijina izjava da će Bosancima pomoći i Albanci s Kosova. To ih još više učvrsti u odlučnoj riješenosti da po svaku cijenu pruže neprijatelju oružani otpor, pa i po cijenu najvećih žrtava. Sultanu i Velikom veziru otpremljene su brzojavke u Istanbul u kojima su izviješteni da će se narod cijenu oduprijeti austrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine. Iz Sarajeva se muftija vratio u Pljevlja 20. jula. Ni nakon Šemsekadićevog odlaska iz Sarajeva hafiz Ahmed-paša nije uspio smiriti muslimanski svijet. Sve se bilo diglo na noge i vršene su grozničave pripreme da se okupator dočeka s oružjem u ruci. Dana 28. jula 1878. godine obrazovana je u haremu Begove džamije u Sarajevu Narodna vlada. Poslovi uprave povjereni su hafizu Ahmed-paši u koga je svijet imao povjerenja, dok je zapovjedništvo nad bosanskom vojskom povjereno Smail-begu Selmanoviću Taslidžaku, muftijinom zemljaku. Nakon toga, otišla je u konak delegacija Mazhar-paši, posljednjem bosanskom valiji (namjesniku), kome je rečeno da sa svojim ljudima može napustiti Sarajevo.
(Nastaviće se)