Piše: Jusuf Trbić
Na našem dijelu Balkana mrak je sve gušći. Rat protiv Bosne završen je zvanično prije više od dvije i po decenije, ali borbe i dalje traju i konačan ishod nije ni na vidiku. Pred nama je, čini se, još mnogo mračnih godina.
Presuda Radovanu Karadžiću ogoljela je do kraja sliku velikosrpske osvajačke ideologije, koja je stvorila pravu pustoš u glavama svojih sljedbenika. Danilo Kiš je bio u pravu : nacionalizam je paranoja, pojedinačna i kolektivna, a to je bolest koja ne dozvoljava ljudima da sagledaju stvarnost oko sebe. Haška presuda, potkrijepljena nebrojenim dokazima, potvrdila je da je bosanski rat najdokumentovaniji rat u istoriji, kako kaže Sonja Biserko. Cijeli svijet je, iz dana u dan, pratio zbivanja na ovom našem komadiću planete, kao spektakl koji nema kraja, sve se zna, do najsitnijih detalja, i konačna sudska presuda samo je finale jednog dugog procesa čiji je cilj utvrđivanje istine. Haški sud je, bez obzira na sve kritike, obavio neprocjenjivo važan posao, i istina o zbivanjima na prostorima bivše Jugoslavije ušla je u istoriju i pamćenje svijeta, u knjige, muzeje, školske udžbenike, i tu se više nikad ništa ne može promijeniti.
Ali, otrov ideologije koja počiva na lažima i falsifikovanju čitave stvarnosti do te mjere je isprao mozgove ljudi, da do njih nikakva istina više ne može doprijeti. Umjesto da probudi kritičku svijest i pokrene pitanja makar o onome što svako vidi i zna, presuda je dodatno zamaglila svijest i savjest ljudi u RS-u i Srbiji. I nije čudno to što se političari, intelektualci patriotskog usmjerenja, novinari, pisci, sveštenici i drugi javni radnici utrkuju ko će vatrenije braniti laž uspostavljenu kao standard ponašanja, jer su oni to godinama radili, već i obični ljudi pokazuju masovno pomračenje uma, koji više ne razlikuje crno od bijelog. Ako smo se nekad čudili haškim svjedocima koji hladnokrvno tvrde da Mladićeva vojska nije pucala na Sarjevo ili da su se Bošnjaci u Srebrenici poubijali između sebe, sad je to model kolektivnog mišljenja. Uz malo izuzetaka.
Sjećam se svjedočenja poznatog beogradskog pisca Vladimira Arsenijevića, koji je ispričao kako je, dok su se vadile kosti ubijenih Bošnjaka iz jezera Perućac, TV kamera zabilježila kako se, pored gomile ljudskih kostiju, jedan mještanin kupa u plitkoj vodi. Kad su mu objasnili čije su to kosti i pitali ga kako može pored njih da se kupa, on im je rekao : “ Gledajte, ja u to ne vjerujem”. Gledao je, dakle, ljudske kosti, i nije vjerovao da ih vidi. U Bosni se kaže : vjerujem njima, a ne svojim sopstvenim očima. I to je prava slika dugogodišnjeg ispiranja mozgova, procesa koji zdušno vode škole, crkva, politika, mediji, i koji dovodi dotle da ljudi odbijaju da vide i ono što je očigledno.
Hana Arent je davno zapisala : “ Nesposobnost da se suoče sa istinom uništava narode i ljude. Jer, to je nesposobnost da se vidi i nosi istina o sebi, onakva kakva jeste… Najsigurnija dugoročna posljedica pranja mozga je osobena vrsta cinizma – apsolutno odbijanje da se povjeruje u ma kakvu istinu, bez obzira koliko je dobro utemeljena ova istina.”
Velikosrpska ideološka mašinerija je godinama uoči rata udarnički radila na dehumanizaciji muslimana, što je podržala i Crkva, tvrdeći da Srbi vode sveti rat u kojem je dozvoljen i blagoslovljen svaki zločin nad “nepoželjnima”. Potvrdio je to naknadno i patrijarh Irinej, koji je izjavio da je Republika Srpska “Božije djelo”, pa su, onda, Božije djelo i etničko čišćenje i genocid, i progoni i koncentracioni logori, i masovne jame, planska silovanja, uništavanje svih vjerskih objekata, spaljivanje živih žena i djece, pljačka, prinudni rad, mučenja i ponižavanja, sve ono čime je stvorena nova “srpska država” u Bosni. A ako su sve to bogougodna djela, onda su i Karadžić i Mladić heroji i uzori, čija se imena daju studentskim domovima, ulicima i trgovima, da bi se svima pokazalo ko su stvaraoci Republike Srpske i na koji način je ona stvorena.
Shvatili su to i norveški masovni ubica Anders Brejvik nekad, i nedavno Brenton Tarant, zločinac sa Novog Zelanda, koji je u dvije džamije pobio 50 nevinih ljudi. Za obojicu je uzor bio Radovan Karadžić. Tarant je čak krenuo u zločin slušajući pjesmu o zločinima Karadžićevih Srba.
Zašto se on identifikovao s Karadžićem? Profesor Ivo Komšić kaže : “Njegova identifikacija otkriva sve, i poticaj za zločin, motiv zločina, izbor žrtve. On se poistovjetio, on je ispisao imena svoje identifikacije, on je otkrio kroz pjesmu koju je slušao svoj uzor…Problem je u tome što se u RS-u i u Srbiji to ne prihvaća, uz časne izuzetke, i što Srbi sami preuzimaju na taj način kolektivnu krivicu. To je njihova kolektivna identifikacija, ničim izazvana. Ali to je identifikacija koju je izvršio i zločinac s Novog Zelanda. Tu identifikaciju nije napravio niti jedan Srbin, to je istina. Ali sam zločinac je napravio identifikaciju s njima. Srbi sami trebaju se pitati zašto. Kako to da je baš kod njih, od toliko evropskih naroda koje je upoznao, u čijim državama je bio, našao elemente svoje identifikacije? Pa oni su mu mogli pružiti dovoljno razloga za prihvatanje zločina kao herojstva, da se zločinci nesmetano mogu slaviti i opjevati u pjesmama, da im se mogu podići spomenici na očigled svijeta, da mogu živjeti u legendama, da traju u kolektivnoj svijesti kao uzori”.
Čini se da tu ima još jedan razlog : Karadžić je pokazao da se zločin ponekad isplati. Jer, haška presuda je, bez ikakve sumnje, potvrdila da su genocid, etničko čišćenje i masovni zločini u cilju stvaranja etnički čiste države za samo jedan narod – bili politički projekat, potvrđen i zvaničnim odlukama organa vlasti RS-a i drugim brojnim dokazima. Pa ipak, zločin je kažnjen, ali je rezultat tog zločina ostao. Potvrdio je to i sam Karadžić : “”Srpski narod i ja zajedno s njim smo već pobijedili. Republika Srpska je stvorena, a srpski narod slobodan je u vlastitoj državi”.
Kaže o tome Gordan Duhaček :
“Tužno je koliko i istinito da su se Karadžiću u političkom smislu genocid i ratni zločini itekako isplatili, te da je u velikoj mjeri ostvario ono što je htio, a to je destrukcija suživota u BiH i pretvaranje bh. Srba u ekstremne nacionaliste koji su uvjereni da im susjedi rade o glavi, pa ih je zato u redu masovno poklati. Karadžić je za jednog čovjeka posijao u samo nekoliko godina zavidnu količinu zla i mržnje, talent za bešćutnu destrukciju mu se doista ne može poreći.
Jedina stvar koja bi bila doista pravedna kazna za Radovana Karadžića je da za njegova života, koji će provesti trunući u zatvoru, bude ukinuta Republika Srpska. Ako ga ta genocidna tvorevina nadživi, bit će to šamar u lice svemu dobrom, lijepom, pravednom, moralnom i civiliziranom na ovom svijetu”.
Da li je presuda Karadžiću prilika da se učini nešto više da bi se ublažile posljedice zločina? Ako se ništa ne učini, razorna secesionistička retorika i masovno prepariranje mozgova donijeće uskoro rezultate zbog kojih će mnogi zažaliti. Ova histerija moras negdje “pući”, i to je danas mnogo teže kontrolisati nego nekada. Dok završavam ovaj tekst ( ponedeljak uveče) sa TV čujem izjavu Milorada Dodika, koji, stojeći pored Vučića, kaže kako je u toku ostvarenje projekta spajanja Srbije i RS, i to neće moći niko zaustaviti. I to kaže predsjednik Predsjedništva BiH! Može li se dalje od toga?
Može, naravno, pogotovo ako ne bude nikavih ozbiljnijih reakcija na presudu Karadžiću. Ako ništa drugo, morao bi uslijediti zahtjev da se Srebrenica, mjesto višestruko potvrđenog genocida, jedinog u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, izuzme iz sastava RS-a, entiteta koji je nastao zločinom osuđenim u Hagu.
To je najmanje što bi bosanski političari mogli učiniti u ovom trenutku.