Piše: Jusuf Trbić
Kad je 2012. godine novinarka Slobodne Bosne Mirha Dedić, inače rođena Bijeljinka, otkrila dokument koji je u javnosti odmah nazvan „Memorandum 2“ SANU, postalo je jasno koliko je za nacionalističku ideologiju važan svakodnevni način izražavanja u javnosti. Naime, pored niza praktičnih uputstava o tome kako razoriti državu Bosnu, dat je i nalog o tome šta i kako treba govoriti. Recimo, srpskim političarima se sugeriše da izbjegavaju termin „državne institucije“, i da, umjesto toga, upotrebljavaju termin „zajedničke institucije“. Umjesto država BiH, treba da govore „državna zajednica“, koju će što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom. Zato će entitet RS nazivati državom, a vlast i institucije na nivu BiH antisrpskim, suvišnim, nepotrebnim. Umjesto riječi Bošnjak govoriti musliman. Što češće koristiti riječ Republika Srpska, a ne entitet, ne koristiti skraćenicu RS, pridjev srpski izgovarati u svim mogućim situacijama, ma koliko to ponekad izgledalo neumjesno… U temelju ovih uputstava stoji uvjerenje da je u jeziku biće naroda, da je to vezivno tkivo svekolikog srpstva i da je u jeziku moć oblikovanja nove stvarnosti. Umjesto oružjem, Velika Srbija se sad stvara kulturom i jezikom. Bila je to praktična razrada teza iz Memoranduma SANU iz 1986. godine.
Memorandum 2 je izazvao veliku pažnju cjelokupne javnosti. A kako su na njega reagovali bosanski političari, intelektualci, javni radnici, novinari? Skoro nikako. Mnogi od njih ni danas ne znaju značenje osnovnih pojmova kojima se oblikuje javno mnenje, pa uporno ponavljaju riječi i sintagmne kojima se ubijaju Bosna i bosanstvo. Nevjerovatno je da se i danas vode polemike o tome šta su to nacija i nacionalnost, mada to znaju već i vrapci na granama. Nacija je država, to jest skup svih građana jedne države, nacionalnost je državljanstvo. Ni u jednoj državi u svijetu nema više nacija, već samo jedna, pa članica Ujedinjenih nacija može biti samo država. Nema dana da se u javnosti ne čuju izrazi: bošnjačka, srpska ili hrvatska nacionalnost, vitalni nacionalni interes, nacionalne stranke, nacionalna pripadnost i tome slično Onaj ko govori o tri nacije i tri nacionalnosti u Bosni dijeli državu na tri dijela i tako se priključuje neprijateljima Bosne. Da li iz neznanja ili zbog nečeg drugog, nevažno je. I to treba otvoreno reći.
Mnogo je onih koji ne znaju ili neće da znaju razliku u terminima Bošnjak i Bosanac, pa je čak i reis Kavazović izjavio kako mi, eto, nismo Bosanci, već Bošnjaci. Bošnjak je etnička pripadnost, porijeklo, i to je svuda u svijetu privatna stvar svakog čovjeka i nema veze s državom i politikom. Glumac Robert de Niro je porijeklom Italijan, ali to nikoga ne interesuje – on je Amerikanac po nacionalnosti. Bosanac je svaki državljanin Bosne, sviđalo se to njemu ili ne, pa ako Bošnjaci nisu državljani BiH, što reče reis, to znači da naše države nema i treba je podijeliti na tri dijela, u skladu sa temeljnom političkom idejom Alije Izetbegovića o stvaranju male bošnjačke džamahirije, malog Bošnjakistana kojim će vladati ulema i begovat. A to je ideja koja je sve nas koštala više nego svi oružani napadi na našu domovinu.
Čuli ste optužbe kako Bošnjaci žele unitarnu, građansku državu, u kojoj će se izgubiti identitet srpskog naroda. A unitarna država je jedina normalna država, od oko 200 članica Ujedinjenih nacija skoro 190 je unitarnih, ostalo su federacije i konfederacije. Unitarna – znači: jedinstvena država, koja ima granice, tri oblika vlasti, vojsku i policiju, jedinstven ekonomski prostor itd. Takve su sve države, uključujući i BiH. Dakle, Bošnjaci žele normalnu, jedinstvenu državu, a oni drugi žele da tu državu podijele. To mora biti jasno svakome. A građansko društvo kakvo imaju sve civilizovane zemlje, bez izuzetka, to je društvo ravnopravnih građana, pri čemu su porijeklo, religijska, politička ili bilo kakva druga pripadnost nevažni. Građansko društvo imaju i susjedne zemlje, Srbija i Hrvatska, i dijelovi Bosne pod njihovom upravom, entitet RS je ustrojen u potpunosti kao građansko društvo, tu se vlast ne brine da li je ugrožen identitet pripadnika drugih naroda, i svi mogu imati takvo društvo, samo ne mogu Bošnjaci. Dragan Ćović je izjavio kako je građansko društvo u Bosni zapravo „puzajući šerijat“. Moram primijetiti da su u ovakvim shvatanjima primjese rasizma očigledne.
Još jedan pojam nije sasvim jasan bosanskim političarima i intelektualcima. To je sekularizam. Taj se termin često pogrešno poistovjećuje s ateizmom, a pošto su za neuke umove ateizam i komunizam jedno isto, eto razloga da se ova riječ označava crnim slovima. A radi se o jednostavnoj stvari: sekularizam je sistem u kojem nema državne religije, religija je privatna stvar pojedinca i odvojena je od države, a svakom građaninu se garantuje pravo da vjeruje u šta god hoće ili da ne vjeruje ni u šta. To nije ideologija već način organizovanja društva koji omogućava slobodu vjerovanja ili nevjerovanja i štiti državu od religije, a religiju od države.
Veliki je spisak bosanskih i bošnjačkih nesporazuma s pameću. Recimo, u normalnom svijetu ne postoji „političko predstavljanje naroda“ i ne mogu narodi birati svoje predstavnike, već samo građani na nekoj teritoriji –u opštini, kantonu, regiji, entitetu, i ko god bude izabran, on je legitiman. Poseban je asortiman termina koji potvrđuju da su Bošnjaci, zapravo, vjerska skupina, što je najveći poklon neprijateljima Bosne i Bošnjaka. Takav je izraz Bošnjak-musliman. Ko u svijetu još govori tako: Italijan-katolik, Srbin-pravoslavac, Nijemac- evangelista… U Albaniji su u većini pripadnici islamske vjere, ali ta je zemlja izgradila moderno građansko društvo u kojem je vjerska pripadnost nevažna. Zbog toga oni nisu „opasnost za Evropu“, kako je govorio Orban, a Bošnjaci, eto, jesu. Spisak bošnjačkih zabluda i neznanja je mnogo duži, pa ćemo o tome drugi put.