Piše: Saud Grabčanović
Prvi neuspjeli atentat na Milorada Draškovića u Beogradu
Početkom aprila 1921. godine, Hercigonja i Čolaković su donijeli odluku da „bijeljinska grupa“ izvrši atentat na Milorada Draškovića. „Bijeljinska gupa“ sa Čolakovićem na čelu je sredinom aprila te godine otišla u Beograd, gdje su se povezali sa Nebojšom Marinkovićem, studentom medicine, koji im je obezbijedio smještaj. Nakon dolaska u Beograd oni su se pripremali da izvrše planirani atentat. Dana 3. maja 1921.godine Nikola Petrović je sačekao Milorada Draškovića ispred kafane „Kolarac“, na Pozorišnom trgu (danas Trg Republike), gdje je ovaj bio na zabavi. Petrović je pokušao ubiti Draškovića prilikom ulaska u automobil, ali nije uspio, jer mu je pištolj „zakovao“. Nakon toga je Drašković uspio upaliti svoj automobil i pobjeći u svoj stan, odakle je telefonom pozvao policiju. Atentator Petrović je pobjegao u pravcu Narodnog pozorišta, gdje su stajali ostali članovi grupe. Odmah nakon neuspjelog atentata grupa se hitno vratila u Bijeljinu. (Petranović Branko, Istorija Jugoslavije 1918-1978. – 1980 Beograd, Nolit)
Hercigonja je u početku lično učestvovao u pripremi atentata na ministra policije Draškovića. Nakon neuspjelog atentata u Beogradu, on se povukao i bio je protiv daljnjih atentata, jer “ideje iz manifesta nisu još popularizirane”. Neki smatraju da je pod pritiskom partijskog rukovodstva KPJ on odustao od daljnih terorističkih akcija.
Nasuprot Hercigonji koji se povukao iz daljnjih atentata, ostali omladinci-teroristi rodom iz Bijeljine i njene okoline: Alija Alijagić, Dimitrije Lopandić, Stevo Ivanović i Rodoljub Čolaković – odlučili su da ostanu pri prvobitnim stavovima i da ponovo izvrše atentat na ministra policije Milorada Draškovića „oca“ Obznane!
Drugi atentat na Milorada Draškovića u Delnicama
Beogradska policija nikada nije uspjela da uđe u trag teroristima koji su pokušali 3. maja ubiti Draškovića pred kafanom „Kolarac“ u Beogradu. Za prvi pokušaj atentata na Draškovića, u Beogradu su od strane vlasti Kraljevine SHS bili optuženi zagrebački komunisti. Međutim, za njihovu krivicu nije bilo materijalnih dokaza, pa ih je sud oslobodio. Pošto vlasti nisu imale informacija ko je stvarno stajao iza tog atentata, članovi „bijeljinske grupe“ su mogli mirno da rade na organizovanju novog atentata na Draškovića. Početkom jula Rodoljub Čolaković je došao u Zagreb, gdje se sastao sa Rudolfom Hercigonjom i Dimitrijem Lopandićem.
Članovi „bijeljinske grupe“ su ubrzo saznali da je Drašković otišao na liječenje i oproravak u Delnice, u Gorskom kotaru. Nakon Čolakovića, na poziv Hercigonje u Zagreb je stigao i Alija Alijagić. Dana 18. jula 2021. godine na Vilsonovim trgu (danas Trg Republike Hrvatske) Čolaković, Lopandić i Alijagić su donijeli konačnu odluku da se ubije Drašković. U hotelskoj sobi gdje su se smjestili pristupili su tzv. „izvlačenju kratke šibice“ kojim je trebalo da se odredi izvršilac atentata. Prema kazivanju Rodoljuba Čolakovića, Alija Alijagić je izvukao najkraću šibicu i njemu je pripao taj zadatak. Pored ove Čolakovićeve tvrdnje u Bijeljini se kasnije proširila informacija da je tu šibicu u stvari izvukao Čolaković, a da mu ju je iz ruku uzeo Alija, koji je tako dobrovoljno pristao da on izvrši atentat i u tome zamjeni Čolakovića. Poznata je činjenica da je Alija Alijagić bolovao od teškog oblika tuberkoloze, koja se u to vrijeme nije mogla liječiti, pa su mu u to vrijeme vjerovatno bili „odbrojani dani“, te se on dobrovoljno odlučio na taj čin. Bilo kako bilo, Alija Alijagić je isto to veče otputovao za Delnice. Kada je stigao u Gorski kotar, Alijagić nije otišao u Delnice, već u susjedno selo Lokve iz kojeg je svaki dan odlazio u Delnice pratiti navike i kretanje ministra, nastojeći pri atentatu izbjeći prisustvo ministrove djece i supruge. Tog 21. jula 1921. godine ministar je došao u park, današnji park kralja Tomislava. Tog svog trećeg dana boravka u Delnicama Alijagić je ugledao Draškovića u parku kako sam sjedi na klupi. Pošto je Drašković bio sam bez pratnje Alija je tada odlučio da ga odmah ubije, prišao klupi na kojoj je sjedio Drašković i u njega ispalio nekoliko hitaca. Jedan od metaka je Draškovića pogodio u podlakticu, a drugi pravo u srce i on je ostao na mjestu mrtav. (Hronologija Radničkog pokreta u SKJ knjiga prva 1980.)
Kako je na Draškovića u maju te godine u Beogradu već bio izvršen neuspjeli atentat, policija je prilikom njegovog odlaska na liječenje u Delnice odredila detektiva Ivana Timotijevića kao njegovog pratioca i obezbjeđenje. U trenutku atentata i samog ubistva, taj detektiv je bio podalje od Draškovića i nakon pucnjeva je odmah pojurio za Alijagićem, što su učinila i dva lokalna žandarma, koja su se nalazila u blizini. Prilikom potjere za Alijagićem, detektiv Timitijević ga je, da ne bi pobjegao, lakše ranio. Zbog toga Alijin pokušaj bijega nakon atentata nije uspio, pa je on bio uhapšen i zatvoren do suđenja u Zagrebu. ( D.Marković, LJ.Ristović : „Pred nepriznatim sudom“, str 56-57, Beograd 1959.)
Vrlo brzo nakon atentata su bili uhapšeni i skoro svi ostali pripadnici terorističke organizacije „Crvena pravda“. Uhapšeni su bili: Rodoljub Čolaković, Dimitrije Diko Lopandić, Nikola Petrović, Nebojša Marinković i Stevo Ivanović. Od hapšenja se jedino uspio spasiti osnivač „Crvene pravde“ Rudolf Hercigonja, koji je još prije samog atentata napustio Jugoslaviju i pobjegao u SSSR. U Sovjetskom Savezu je Hercigonja u početku bio lijepo prihvaćen. Iz Lenjingrada, gdje je najprije boravio, bio je upućen na rad u Moskvu, pod lažnim imenom Sergej Nikolajevič Mironov. Zaposlen je kao instruktor CK u Međunarodnoj organizaciji za pomoć revolucionarima (MOPR) koja je bila u sastavu Kominterne. Ta je organizacija preko međunarodnog radničkog pokreta delovala aktivno u mnogim evropskim zemljama. U toj organizaciji primljen je za člana Ruske komunističke partije (boljševika). Kao instruktor CK MOPR-a boravio je u toku 1926-1927. godine u Meksiku. Krajem tridesetih godina prošlog vijeka pao je u nemilost sovjetskih vlasti, bio je uhapšen i optužen za špijunažu u korist Njemačke. Ubijen u Moskvi, 11. januara 1938. godine u toku trajanja velike Staljinove „čistke“ . ( Požar Petar- Građa za biografiju Rudolfa Hercigonje 1989.)
(Nastaviće se)