Ima li novih dokaza da je Srbija odgovorna za genocid u Srebrenici?
Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je sudbina zahtjeva za revizijupresude Međunarodnog suda pravde kojom je 2007. godine Srbija oslobođena odgovornosti za genocid u Srebrenici.
Sagovornici su bili dva bivša dugogodišnja saradnika Haškog tribunala – Nevenka Tromp, predavač na Katedri Evropskih studija univerziteta u Amsterdamu, i Refik Hodžić, direktor komunikacija Međunarodnog centra za tranzicionu pravdu u Njujorku.
Bilo je riječi o tome da li je Sakib Softić, koji je bio agent Bosne i Hercegovine u procesu protiv Srbije, bio ovlašćen da preda zahtjev za reviziju ili je za to bila potrebna odluka Predsjedništva BiH, zašto je zahtjev predat u posljednji čas – nekoliko dana prije isteka desetogodišnjeg roka za podnošenje žalbe, zašto odmah nakon presude nije formiran pravni tim koji bi radio na prikupljanju argumenata za reviziju, da li se tokom posljednjih deset godina pojavio ključni dokaz o umiješanosti Srbije u genocid, koliko važnih dokumenata krije Srbija, kao i o tome kakve će biti posljedice ako Međunarodni sud pravde ne prihvati zahtjev za reviziju i kakva će u tom slučaju biti odgovornost Bakira Izetbegovića.
Omer Karabeg: Zahtjev za reviziju presude predao je prošle sedmice Sakib Softić, koji je bio agent Bosne i Hercegovine u procesu koji je ona vodila protiv Srbije. Da li je gospodin Softić bio ovlašćen da to uradi? Bošnjački član Predsjedništva Bakir Izetbegovic tvrdi da jeste, a srpski član Predsjedništva Mladen Ivanić kaže da nije.
Nevenka Tromp: Sama činjenica da je bošnjački predstavnik u Predsjedništvu BiH inicirao ili podržao podnesak revizije – velika je stvar. Sada o tehničkoj stvari ovisi da li će revizija biti prihvaćena ili će na prvom stupnju biti odbačena. Međunarodni sud pravde se bavi sporovima između država, a spor oko revizije se dešava unutar države Bosne i Hercegovine. Tužena strana – Srbija uopće još nije došla do riječi. Zato je ovo interesantan spor koji nema presedana. S obzirom da je riječ o veoma važnom pravnom procesu – u pitanju je genocid – očekujem da će Međunarodni sud pravde vrlo ozbiljno razmotriti cijelu stvar. Mislim da su ovo tek početne komplikacije koje će se na koncu razriješiti.
Refik Hodžić: Kao što je rekla gospođa Tromp, Međunarodni sud pravde bavi se sporovima između država, a ovdje nije jasno da li je ovaj zahtjev za reviziju podnijet u ime države Bosne i Hercegovine. Ispada da je Sakib Softić na osnovu odluke Predsjedništva BiH iz 2002. godine pokrenuo proces revizije, što je potpuni pravni nonsens, jer predstavnik države koji dolazi na Međunarodni sud pravde mora da ima vrlo jasnu odluku nadležnih organa. Nemoguće je na tom sudu podnijeti bilo kakav zahtjev ili tužbu bez odluke nadležnih državnih organa. Mi sada imamo situaciju bez presedana – ne zna se da li zahtjev za reviziju podnosi država Bosna i Hercegovina, da li jedan član Predsjedništva, ili gospodin Softić u nekakvom rezidualnom statusu agenta na osnovu odluke od prije 15 godina.
Omer Karabeg: Bakir Izetbegović tvrdi da odluka Predsjedništva iz oktobra 2002. godine, kojom je gospodin Softić imenovan za agenta, do danas nije poništena.
Refik Hodžić: To je osnov na koji se poziva gospodin Izetbegović, a sada je na Međunarodnom sudu pravde da kaže da li je za novi postupak, kao što je revizija, potrebno ovlaštenje države ili to može da uradi individua koja je ovlaštena ranije. U ovom drugom slučaju postavlja se pitanje – šta bi se desilo da je, ne daj bože, gospodin Softić u međuvremenu umro, da li bi to značilo da nema načina da Bosna i Hercegovina podnese zahtjev za reviziju. U svakom slučaju zahtjev je podnijet na vrlo čudan način.
Zašto se čekalo deset godina?
Nevenka Tromp: Postojale su i druge mogućnosti da se preda podnesak Međunarodnom sudu pravde. To se moglo uraditi preko ambasadora u Hagu, a podnesak je mogao predati i politički autoritet – poput gospodina Izetbegovića. Ako se ospori status agenta Softića, možda će gospodin Izetbegović zažaliti što nije upotrebio jednu od ove druge dvije mogućnosti, jer je pritisak na njega da podnese reviziju bio jako veliki i od njegove stranke i općenito od Bošnjaka. Ako revizija u samom startu ne uspije, Izetbegović će snositi odgovornost. Jer – u pravu je gospodin Hodžić – ne može agent da donese odluku od državnog interesa, to mogu da urade samo političari i to oni koji imaju mandat naroda. Odgovornost će na koncu konca biti na Bakiru Izetbegoviću.
Omer Karabeg: Bosna i Hercegovina je imala rok od deset godina da podnese zahtjev za reviziju, a on je podnijet u posljednji čas, takoreći u minut do dvanaest, nekoliko dana uoči isteka tog roka. Zašto se čekalo deset godina?
Refik Hodžić: Izgleda da iz meni neobjašnjivih razloga tokom deset godina nije ništa urađeno, pa je onda u posljednjem trenutku sve bilo izvedeno na način koji će obezvrijediti svaki napor da se dođe do istine i pravde za ono što je Srbija uradila u Bosni i Hercegovine – za zločine i genocid koje je po mom dubokom uvjerenju nedvojbeno počinila. Postavlja se pitanje zašto nije 2007. godine, odmah po presudi, oformljen tim koji bi neprekidno tragao za novom činjenicom koja bi presudu mogla dovesti i pitanje, s obzirom da prema statutu Medjunarodnog suda pravde revizija apsolutno zavisi od toga. Umjesto da se to uradi, zahtjev za reviziju podnosi se deset godina kasnije, što će žrtvama donijeti samo nova poniženja, a Srbiji alibi, jer će moći da kaže: revizija je odbačena i to je kraj priče o našoj odgovornosti za ono što se dogodilo u Bosni i Hercegovini.
Nevenka Tromp: Kada je 1993. godine podignuta tužba protiv Srbije za genocid, nije postojao Dejtonski sporazum. Bosna i Hercegovina je bila u ratu, ali je postojala kao suverena država u granicama koje su potvrđene u trenutku kada je stekla nezavisnost. Kad je riječ o tome ko je podnosilac tužbe, cijela ta situacija se mijenja 1995. godine potpisivanjem Dejtonskog sporazuma. Dobili smo državu koja funkcionira od krize do krize. Gotovo da nije donesena nijedna odluka od općeg državnog interesa, podijeljenost paralizira državu. Ova revizija u stvari ogoljuje paralizu dejtonske Bosne i Hercegovine. Tokom ovih deset godina pitanje revizije možda nije ni bilo toliko važno za bošnjačke političare dok se nisu počele dešavati druge krize. Kad je rok počeo da ističe, onda se nije imalo kud – trebalo je nešto napraviti i to sada izaziva krizu. Mislim da ovo što se dešava oko revizije pokazuje svu nefunkcionalnost Bosne i Hercegovine kao države.
Neredigovani zapisnici
Omer Karabeg: Rekli smo da je uslov za reviziju da se nakon presude pojavi neka nova činjenica koja bi presudu dovela u pitanje, pa onda u roku od šest mjeseci treba podnijeti zahtjev za reviziju. Da li se tokom ovih deset godina pojavila takva činjenica. Recimo, da li je takva činjenica bila otkrivanje 2013. godine Tomašice – najveće masovne grobnice u Evropi nakon Drugog svjetskog rata?
Refik Hodžić: Duboko sam uvjeren da je tokom ovih deset godina bilo situacija kada su objelodanjeni dokazi na osnovu kojih se mogao podnijeti legitimni zahtjev za reviziju. Da li bi on uspio ili ne – to je sada u domenu špekulacija, ali prilika je bilo. Recimo, pojavljivanje neredigovanih zapisnika sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane Savezne Republike Jugoslavije 2009. i 2011. godine moglo je bude osnov da se podnese legitiman zahtjev u roku od šest mjeseci, kako to član 61. statuta Međunarodnog suda pravde zahtijeva. Možemo da govorimo i o dokazima koji su se pojavili na suđenju Momčilu Perišiću kao o još jednoj prilici.
Što se tiče Tomašice, i pored činjenice da je to najveća masovna grobnica, i pored toga što se još uvijek traga za više od 700 nestalih koji se vjerovatno nalaze u sličnim grobnicama, sudije Haškog tribunala ni u jednom predmetu nisu potvrdile da se u Prijedoru desio genocid, niti je u njihovim presudama bilo dokaza da je Srbija na neki način učestvovala u zločinima u Prijedoru, iako je tamo bilo jedinica iz Srbije. Tako da je vrlo teško očekivati da bi ti dokazi mogli da posluže za uspješnu reviziju. Međutim, bilo je i drugih propuštenih prilika i gospodin Izetbegović bi trebao da objasni zašto se to dogodilo, pa se sada u posljednjem trenutku donosi odluka da se ide u reviziju znajući da ona nema skoro nikakve šanse.
Genocid i “zlatni metak“
Nevenka Tromp: Nova činjenica, koja se zahtijeva prema članu 61 statuta Međunarodnog suda pravde, igra veliku ulogu u sporovima država, pre svega u slučajevima spora oko granica. Pronađe se neka stara mapa koja može da bude odlučujući argument da se zatraži revizija. Međutim, genocid je vrlo specifičan zločin. Tu postoji i individualna krivična odgovornost i odgovornost države. Gotovo je nemoguće zamisliti da se genocid u Bosni i Hercegovini desio samo u nekoliko dana jula u Srebrenici. To je proces. Genocidna namjera se planira, potrebna je infrastruktura da se taj zločin izvrši. Zato se on ne može dokazivati jednom odlučujućom činjenicom. Jer nema dokumenta – niti ga može biti – sa potpisima svih predsjednika i generala u kome se naređuje da se, ne znam, od aprila 1992. do jula 1995. godine u Bosni i Hercegovini izvrši genocid. Zbog toga se članu 61 mora pristupiti kreativno i ja se nadam da je pravni tim, koji je radio reviziju, tako i postupio. U slučaju genocida ne postoji takozvani “zlatni metak“ koji je odlučujući za dokazivanje drugih zločina. Ja sam u Haškom tribunalu radila na slučaju Slobodana Miloševića koji je bio optužen za genocid. Do mnogih dokumenata nismo mogli doći, jer ih je Beograd zaštitio. Ali oni nisu bili zaštićeni samo zbog Miloševića nego i zbog toga što su mogli poslužiti i kao dokazi na Međunarodnom sudu pravde. Još uvijek postoji na stotine dokumenata koji nisu poznati javnosti. Ali nijedan od njih nije “zlatni metak“. Recimo, u presudi Škorpionima, koji su počinili zločin nad zarobljenicima iz Srebrenice, ne kaže se da su oni bili pod komandom organa Srbije. Međutim, kada je Haški tribunal 2011. godine osudio generala Vlastimira Đorđevića, načelnika Službe javne bezbednosti MUP -a Srbije, za zločine na Kosovu u toj presudi piše da su Škorpioni, koji su počinili zločine u Podujevu i Gnjilanima, bili pod komandom srpskog MUP-a. Znači, treba tražiti dokaze iz različitih haških suđenja i ustanoviti njihovu povezanost.
Omer Karabeg: Poznato je da su oficiri Republike Srpske, koji su odgovorni za genocid u Srebrenici, bili na spisku Jugoslovenske narodne armije. Beograd im je davao plate i obezbjeđivao im sve druge beneficije. Da li se moglo doći do materijalnih dokaza da su oni bili pod kontrolom Beograda?
Refik Hodžić: Ti dokazi, odnosno platni spiskovi, bili su razmatrani u okviru presude Međunarodnog suda pravde iz 2007. godine. Sudije ih nisu vidjele kao dokaz efektivne kontrole generalštaba Vojske Jugoslavije nad Vojskom Republike Srpske. Drugim riječima, to što je Milošević plaćao oficire Vojske Republike Srpske nije viđeno kao dokaz da je on kontrolisao ono što su oni činili, naročito kada se radi o zločnima. Ako mi dozvolite ja bih se vratio na ono što je gospođa Tromp govorila. Ja cijenim njene interpretacije kao stručnjaka, ali kada govorimo o takozvanom kreativnom pristupu, mi smo vidjeli kako je restriktivan bio pristup sudija u presudi iz 2007. godine. Dokazi se moraju promatrati unutar onoga što propisuje statut suda. Naime, i kada bismo imali taj ključni dokaz, odnosno “smoking gun“ ili “zlatni metak“, sud će postaviti pitanje – zašto taj dokaz niste podnijeli u roku od šest mjeseci od trenutka kada ste za njega saznali. Ako ovaj zahtjev za reviziju padne, a po mom dubokom uvjerenju to će se desiti, Srbija će imati alibi da zatvori priču o suočavanju sa prošlošću. Zašto bismo rizikovali poniženje žrtava i Srbiji davali alibi za ono što je učinila u Bosni i Hercegovini zarad nečijeg političkog profita ili kukavičluka?
Dogovori Karle del Ponte
Nevenka Tromp: Postoje dva vrlo rigorozna pravila koja se tiču revizije : da zahtjev treba predati u roku od deset godina i da odlučujuća činjenica, na kojoj se zasniva revizija, bude predočena sudu u roku od šest mjeseci. Ja sam napravila jednu ad hoc listu takvih činjenica. Odmah nakon izricanja presude, u aprilu 2007. godine, saznalo se da je Karla del Ponte napravila dogovor sa ministrom spoljnih poslova Srbije i Crne Gore Goranom Svilanovićem o zaštiti nekih dokumenata, uključujići i pojedine stranice stenografskih zapisa sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane koji su bitni za dokazivanje umješanosti Srbije u genocid. Moglo se odmah početi raditi na tome. Do 2007. godine, kada je proces po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije završen, Haški tribunal, na čije se presude oslanjao Međunarodni sud pravde, izrekao je samo jednu presudu za genocid i to generalu (Radislavu) Krstiću.
Međutim, od 2007. do danas imali smo nekoliko značajnih presuda za genocid. Najznačajnija je bila pravosnažna presuda Vujadinu Popoviću i Ljubiši Beari. To je možda mogao biti povod da se u roku od šest mjeseci zatraži revizija i da se onda uključe i činjenice koje su ranije otkrivene, pored ostalog i zapisi sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane koji su u međuvremenu objelodanjeni. Inače, što se tiče novih činjenica, u Srbiji imamo na stotine dokumenata koji su zaštićeni internim dogovorom Karle del Ponte i Rasima Ljaljića iz 2005. godine. Tim koji je radio na reviziji imao je pravo da zatraži sve te dokumente.
Refik Hodžić: Mi u stvari ništa ne znamo. Ne znamo zašto zahtjev za reviziju nije podnesen ranije. Ne znamo da li je iko radio na tome. Istina, imamo izjave da se godinama na tome radi, ali činjenice govore drugačije. Ne znamo ni šta piše u podnesku za reviziju koji je predao gospodin Softić. Ja potpuno shvatam ovo što gospođa Tromp govori. To je stanovište nekoga ko je profesionalno zainteresovan za cijelu stvar i ko razmatra mogućnosti za reviziju. Međutim, činjenice su neumoljive. Sada je uzaludno pričati o tome da li je trebalo podnijeti zahtjev nakon nekog važnog dokaza koji je otkriven prije nekoliko godina kada je ta prilika propuštena. Govori se da se sve ovo radi da bi se došlo do istine i pravde za žrtve, a nema ni minimum transparentnosti o tome šta se u stvari radi. Došli smo u apsurdnu i bizarnu sitauciju u kojoj ispada da je gospodin Softić podnio zahtjev, a da se ne zna ko stoji iza njega – da li država ili gospodin Izetbegović. Ako je bio u pitanju kredibilitet gospodina Softića – a postoji pravno mišljenje još iz aprila prošle godine da je njegov kredibilitet upitan – zašto nije gospodin Izetbegović, kao što kaže gospođa Tromp, lično podnio taj zahtjev?
Pravni lijek
Omer Karabeg: Da li je podnošenje zahtjeva za reviziju bila greška?
Nevenka Tromp: Ne. Nije bila greška. Kada kažem da sam za reviziju – ja mislim da se u roku od deset godina trebao podnijeti zahtjev upravo zbog toga što je to zadnji pravni lijek. U pravnim procesima, ako imaš pravni lijek, trebaš ga iskoristiti, jer ako ga ne iskoristiš to znači da se slažeš sa presudom iz 2007. godine. To bi značilo da nema novih dokaza, a složili smo se da ih je bilo u posljednjih deset godina. Dakle, ja sam za reviziju zato što treba iskoristiti pravni lijek, ali ne za reviziju koja se svima nama čini poput neke alkemije, jer niko od nas ne zna šta ona sadrži.
Refik Hodžić: Gospodin Izetbegović je odluku vjerovatno donio ranije, ali je javnosti predstavljeno kao da će ona biti rezultat nekakve široke konsultacije sa ljudima iz raznih sfera društvenog života – što je bila farsa. Na kraju smo se našli u situaciji da taj zahtjev može da padne već na prvoj stepenici. Doveden je u pitanje legitimitet predstavnika države koja traži reviziju, što se nikada nije dogodilo u istoriji Međunarodnog suda pravde. Ako zahtjev prođe prvu stepenicu, onda slijedi razmatranje njegove legitimnosti. Duboko sam uvjeren da zahtjev za reviziju koji je podnijet tri dana prije isteka roka ne može da prođe, a onda ćemo imati dugoročne posljedice ove avanture. Ne mogu da se načudim odlukama koje su donesene i sa dubokim razočarenjem pratim kako je propuštena prilika za reviziju odnosa sa Srbijom i dat joj alibi da se ne mora suočavati sa svojim zločinima.
Nevenka Tromp: A šta bi se desilo da Bosna i Hercegovina uopće nije reagirala, da je revizija zaboravljena i da niko nije pokrenuo to pitanje?
Refik Hodžić: Kad za ovih deset godina nije ništa urađeno, kada nisu iskorištene ranije prilike da se podnese zahtjev za reviziju – o čemu smo već govorili – gospodin Izetbegović, da je imao političke hrabrosti, trebao je izaći i reći: “Mi pravdu nećemo tražiti u Hagu nego u Beogradu. Ali mi ćemo od Beograda tražiti slijedeće: kredibilna suđenja za ratne zločine, umjesto farsičnih procesa kakve sada imamo, osnivanje komisije za istinu koja će detaljno istražiti ulogu državnih organa Srbije u zločinima u Bosni i Hercegovini i odštetu za žrtve“. Za to bi postojala podrška i Evropske unije i Sjedinjenih Američkih država i svih ostalih. Sada smo, međutim, došli u situciji da ljudi, a posebno žrtve, gledaju na reviziju kao na pitanje života ili smrti. Ako zahtjev ne prođe – to će biti shvaćeno kao katastrofa.
(slobodnaevropa.org)