Muslimanske rezolucije

373

Piše: Jusuf Trbić

Postoje ljudi, događaji i datumi koji nikako ne bi smjeli biti zaboravljeni, a ipak se gube u mračnim lavirintima prošlosti, bez vidljivog razloga. Za bijeljinske Bošnjake 2. decembar je dan koji je, na posebno plemenit način, pokazao njihovo svijetlo lice. Bila je 1941. godina, kad je svijet već tonuo u tamu i užas fašističke provalije, bio je početak Drugog svjetskog rata. Ustaška vlast je svuda po Bosni počela progone i ubijanja Srba, pa su Bošnjaci Bijeljine, poput onih u Sarajevu, Prijedoru, Mostaru, Tuzli, Banjoj Luci, ustali i svoje glave založili za spas svojih komšija. Toga dana najviđeniji bijeljinski muslimani, među njima i svi imami, potpisali su peticiju ustaškoj vlasti da se sa zločinima nad Srbima prestane. Rezolucija govori o tome da ovdje ljudi žive zajedno, “ bez razlike na vjeru i naciju”, da su im isti i jezik, i običaji, i ljubav prema domovini, da se ista prava traže za sve, da svima bude “ obezbijeđen i siguran i miran porodični i vjerski život, kao i privatna imovina.” Bijeljinski Bošnjaci traže da se zločini najstrožije kazne, i velikim slovima ispisuju : “SPAS BOSNE LEŽI U BRATSTVU, A NE U KRVNOJ ZAVADI I MRŽNJI.”

Bio je to, za ono teško vrijeme, izuzetno opasan korak. Ali, urodio je plodom, i masovni progoni Srba su prestali. Za sve vrijeme rata u Bijeljini nije bilo većih međunacionalnih sukoba, i to je bila jasna pobjeda ljudskosti nad silama mraka.

 

                                                 Ko tebe kamenom…

 

Kad se mračni oblak  nadvio nad njihove komšije, probudio se duh “dobrih Bošnjana”, koji je ovu zemlju sačuvao više od hiljadu godina. Stavljena su na stranu sva zla iz prošlosti da bi se sačuvali ljudi i njihovo dostojanstvo. A da je zla koje je dolazilo s one strane Drine bilo, to bilježe istorija i ljudi. Mustafa Spahić je, kao i mnogi drugi, nabrojao osam genocida počinjenih  nad Bošnjacima do početka Drugog svjetskog rata. Prvi se desio od 1683. do 1689. godine, kad se Turska povukla iz Mađarske, Slavonije, Like, Krbave, Dalmacije i Boke Kotorske. Drugi – uoči Badnje večeri 1711. godine ( čuvena “istraga poturica”, koju slavi i Njegoš) na području “stare Crne Gore.” Treći – u Srbiji između 1804. i 1820. godine, nakon Prvog i Drugog srpskog ustanka. Četvrti – u periodu između 1830. i 1867. godine, nakon Hati-šerifa iz 1839-te, kad je Srbija stekla status vazalne autonomne kneževine i protjerala muslimane iz Užica, Šapca, Sokola i Beograda. Peti – između 1876. i 1878. godine, kad je Berlinski kongres dao Srbiji nezavisnost i proširenje. Srbija je dobila niški, pirotski, toplički i vranjski okrug, a Crna Gora dio Hercegovine. Za svega 16 godina muslimani su tu istrijebljeni, nestalo je nekoliko stotina džamija, i niko u svijetu nije na to reagovao. Šesti genocid desio se kao posljedica austrougarske okupacije, kad je hiljade Bošnjaka otišlo iz Bosne. Sedmi – u Sandžaku (Plav i Gusinje), nakon Prvog i Drugog balkanskog rata.  Osmi – od 1918. do 1941. godine, kad su sistematski zatirani muslimani, pogotovo u Sandžaku i Istočnoj Hercegovini. U Bjelopoljskom srezu je 7. novembra 1924. godine ubijeno šest stotina muslimana, zatim u Hercegovini preko tri hiljade, a da počinitelje nikad niko nije ni tražio, ni našao.

Vlasti Kraljevine Jugoslavije, na čelu sa srpskom kraljevskom dinastijom, imale su plan potpune eliminacije muslimana, ali početak Drugog svjetskog rata je spriječio da se to spovede u djelo. Zato su tu bili četnici, kraljeva vojska u otadžbini, da učine što mogu.

Inače, nakon atentata na Franca Ferdinanda austrijske vlasti su, spremajući se za rat, počele s progonom Srba, posebno u pograničnom pojasu, ali su se i tada Bošnjaci usprotivili. U zaštitu Srba prvi je ustao tadašnji reis Čaušević, a zatim i ostali vjerski i građanski prvaci Bošnjaka. Ponovilo se to i 1941. godine. Već 14. avgusta Skupština udruženja ilmije “El Hidaje” u Sarajevu usvaja rezoluciju u kojoj se osuđuje progon srpskog stanovništva, što su potvrdile i dvije konferencije svih bošnjačkih kulturnih društava. Rezolucija udruženja ilmije, koju je napisao  Muhamed ef.Handžić, u saradnji sa Kasimom ef. Dobračom, poziva  ustaške vlasti da se uspostavi mir i sigurnost svih građana, da se spriječi izazivanje međunacionalne mržnje i da se sudi odgovornima za zločine. Nakon toga je (23. septembra) potpisana i Muslimanska rezulucija u Prijedoru, koja je takođe osudila ustaške zločine, a zatim je u Sarajevu 12. oktobra, na velikom narodnom skupu, prihvaćena rezolucija, po sadržaju slična onoj udruženja ilmije, koju je potpisalo 108 najviđenijih Bošnjaka Sarajeva. Među njima su bili i predstavnici svih tijela Islamske zajenice, El Hidaje, Narodne uzdanice, Zanatlijskog udruženja “Hurijet”, Mualimanskog dobrotvornog društva “El Kamer” itd. Reakcije ustaške vlasti su bile žestoke. Pavelić je poručio da će prije poteći krv sarajevskim ulicama, nego što će se ustaška vlast odreći svog programa, a Jure Francetić, ustaški povjerenik za Sarajevo, zaprijetio je da će sve potpisnike poslati u logor. Ali, Bošnjaci nisu odustali, mada su mnogi od njih bili zatvoreni, istjerani s posla, mučeni. Inrteresantno je da je nakon toga, kralj Petar II Karađorđević, na Petom svesrpskom kongresu u Čikagu, rekao : “ Mi Srbi ne treba da zaboravimo da su u odbranu srpskog življa u NDH od ustaških zločina prvi ustali baš naujugledniji muslimani.” A Draža Mihajlović je, u svom proglasu 1944. godine ( nakon silnih klanja i progona muslimana, što je rezultiralo cifrom  preko sto hiljada ubijenih Bošnjaka, ili 8,1 posto od ukupnog stanovništva, po čemu su oni, nakon Jevreja, najveće žrtve rata) napisao da su muslimanske rezolucije “ primeri svesti i građanske hrabrosti”, i da Srbi, posebno sarajevski, ne smiju nikad zaboraviti dobročinstvo muslimana. Zvuči kao najcrnja ironija, zar ne?

Bošnjaci Zenice su se, posebnim elabaratom, izborili za zaštitu Roma, a rezoluciju o tome potpisali su 26. maja 1942. godine.

Mostarska rezolucija je potpisana 21. oktobra 1941. godine, a nakon nje i banjalučka (12. novembra), koja je bila posebno  oštra i otvorena. Njeni autori nisu se ustručavali da govore o zločinima i da prozovu zločince, navodeći imena i konkretne primjere. Za to strašno vrijeme to je bio pravi podvig.

 

Poziv na ljudskost

 

U sličnom tonu bile su i Bijeljinska i Tuzlanska rezolucija. Bijeljinska je potpisana 2. decembra, i to samo četiri dana nakon strašnog pokolja Bošnjaka Koraja, koji su počinile četničke jedinice. Naime, četnici su 28. novembra zaklali tri stotine ljudi u Koraju, koji je bio do temelja opljačkan i popaljen. Ipak, bijeljninski Bošnjaci nisu se libili da traže prestanak progona Srba, koje nazivaju svojom braćom. Devet dana nakon toga, 11. decembra, izglasana je Muslimanska rezolucija u Tuzli, i to u izuzetno oštrom tonu. Nedugo nakon toga muslimani, predvođeni muftijom Muhamedom ef. Kurtom, spriječili su planirani pokolj Srba i uništenje crkve u Srpskoj Varoši u Tuzli. Njima su se pridružili i neki od uglednih tuzlanskih Hrvata.

Kako su sljedbenici velikosrpskog fašističkog programa vratili Bošnjacima za sve ovo, znamo. Prijedor, Banja Luka, Bijeljina – to su bila bošnjačka stratišta. Većina potpisnika banjalučke rezolucije, još u toku Drugog svjetskog rata,  završila je u logorima i na strelištima, a četnici su jednog od potpisnika rezolucije, Muhameda Tabakovića, živog zapalili, zajedno s njegovom kućom. U posljednjem ratu su pokušali da na ulici, u sred dana, zakolju Mehmeda ef. Zahirovića, posljednjeg živog potpisnika rezolucije. Spasio se zahvaljujući samo ličnoj hrabrosti. U Prijedoru je počinjen strašni genocid, Banja Luka i Bijeljina su opustošene, a današnja vlast nastavlja tamo gdje su stali Karadžić i Mladić. Samo na drugi način, naravno.

Zanimljivo je da su i komunističke vlasti, nakon Drugog svjetskog rata, osudile te rezolucije, a razloge je i danas teško dokučiti. Inicijatori i potpisnici Sarajevske rezolucije proglašeni su izdajnicima, a Kasim ef. Dobrača, jedan od autora teksta, dobio je 15 godina robije. Očigledno je vlastima bilo važno da se dobrota Bošnjaka zaboravi, kao što je bila zaboravljena i zabranjena  i čitava njihova istorija, kultura, jezik, sve što je njih činilo narodom. Nakon devetog genocida nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu, potvrdio je to, na savim jasan način i deseti – u ratu protiv Bosne i Hercegovine od 1992-1995. godine. Ratu koji se, na svoj način, nastavlja i danas, negiranjem Bosne, Bošnjaka, zločina nad njima, ali i njihovom neprekinutom diskriminacijom.

Na kraju, evo i teksta Bijeljinske rezolucije, koja je imala naslov : “ Riječ muslimana grada i kotara Bijeljina”, i spiska potpisnika. Da ne zaboravimo ono što ne bismo smjeli zaboraviti.

 

                                   „ Rezolucija muslimana grada

                                           i kotara Bijeljine*

                                            U.N.S. Uredu II

 

Povjereništvo U.N.S.-a u Sarajevu dostavilo je rezoluciju

muslimana grada i kotara Bijeljine koja je izdana 2. prosinca 1941.g.

a koja glasi :

 

«RIJEČ»

 

muslimana grada i kotara Bijeljina na dan 2.prosinca 1941. izražena povodom pokolja izvršenog nad stotinama nedužnih stanovnika islamske vjere u Koraju kotar Bijeljina.

 

1./ Zemlja u kojoj živimo je Bosna, u kojoj su živili i žive Bosanci

bez razlike na vjeru i pleme.U ovim krajevima je bilo isto toliko srpskoga koliko i hrvatskoga uticaja. Govori se istim jezikom, isti su običaji i jednaka je ljubav prema rođenoj grudi. Govorimo na prvom mjestu kao Bosanci jer se je veliki dio nesreće sadašnjice sručio baš na našu Bosnu i Bosance.

 

2./ Na osmanlijskom dvoru sinovi naših krajeva zaveli su naš maternji jezik kao drugi službeni jezik i diplomatski jezik.

 

3./ Bosanci imaju svoju kolijevku i imali su svoju moćnu državu,  kao što su je imali Hrvati i Srbi, a vršili su kroz stoljeća časnu ulogu spone između braće raznih vjera.

 

4./ Stotinama godina bosanski muslimani su živili u slozi i bratskoj ljubavi sa svim Bosancima bez razlike na vjeru, kao što im to uzvišeni Islam naređuje,a kada su imali svu vlast u svojim rukama, ni tada prema građanima drugih vjera nisu nedjela činili niti vjersku i plemensku mržnju sijali.

 

5./ Kao što su muslimani do sada u ovim krajevima uživali sva prava koja i Srbi i Hrvati, tako i sada traže da svi budemo jednakopravni pred zakonom, da nam svima bude obezbjeđen i siguran i miran porodični i vjerski život kao i privatna imovina.

 

6./ Muslimani kao cjelina odbacuju postupak jednih i drugih neodgovornih lica i odlučno se ograđuju protiv svih nedjela koja im se zlonamjerno pripisuju, da su ih počinili na sugrađanima druge vjere u ovakvim teškim vremenima, pa traže da vojne i civilne vlasti jednako i najstrožije postupaju prema svim prekršiteljima zemaljskih i ljudskih zakonam ma koje vjere bili ti prekršitelji,s tim da nema povlaštenih i podvlaštenih, slobodnih i ugroženih.

 

7./ Muslimani traže da se razoružaju sva civilna lica i da vojnu vlast vrši isključivo vojska, jer se ustanovilo da pojedini građani zloupotrebljavaju vlast koja im ne pripada, već su je samovoljno prigrabili.

 

8./ Muslimani traže da se u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, naročito u njenom srcu Bosni, pruži dovoljno zaštite života i imetka svim  njenim državljanima u svim krajevima, kao i da se postradalima pruži što hitnija i obilnija pomoć, jer se pokazalo u sadašnjim teškim događajima da su nedovoljno zaštićeni, nezbrinuti, izloženi životnoj opasnosti, i katolik i musliman, kao i grko-istočnjak, a naročito musliman Hrvat.

 

9./ Muslimani traže da u ovim krajevima, umjesto posijane mržnje, krvne zavade i bezdušnog klanja zavlada ljubav, sloga i sigurnost kao što je bilo u prošlosti, i da se svaki državljanin Nezavisne Države Hrvatske cijeni ne prema vjeri nego prema radu, čestitosti i čovječnosti koje pokazuje u svome životu prema bližnjima.

 

10./ Muslimani upozoravaju sve Bosance, bez razlike na vjeru, a nročito ustaše ( katolike i muslimane) kao i pobunjene grko-istočnjake da prestanu sa osvetama i krvoprolićima, koje vode samo našoj opštoj propasti iistrebljenju, a vrše se redovno samo nad našim nedužnim stanovnicima, koji, kad bi imali nekog pravog grijeha na svojoj duši, ne bi ostali tu da ginu.

 

SPAS BOSNE LEŽI U SLOZI I BRATSTVU A NE U KRVNOJ   

                      ZAVADI I MRŽNJI

 

Vjera neka nas ne razdvaja već neka nas ujedinjuje blagotvorno djelujući na sve nas, da budemo na prvom mjestu ljudi koji ne dozvoljavaju da njima vladaju probuđeni životinjski nagoni ubijanja i pljačkanja, palenja i zlostasvljanja koja kulturan čovjek treba obuzdati.

Potpisnici :

  1. Alija Aliefendić, imam matičar
  2. Hajdar Tešnjaković, imam Bijele (Atik) džamije
  3. Šerif Mujaković, imam matičar Teočak
  4. Mustafa Redžić, imam iz Atmačića
  5. Alija Sadiković, imam matičar
  6. Rifatbeg Rifatbegović, posjednik
  7. Jusuf Hadžisalihović, trgovac
  8. Enver Pozderović, profesor
  9. Alija Salihagić, službenik
  10. Huseinbeg Pašić, posjednik
  11. H.Omer Šehović, trgovac
  12. Sinan Halilović, Teočak
  13. Jusufbeg Pašić, posjedni
  14. Hasan Hadžisalihović, trgovac
  15. Izet Uzejrović
  16. Hafiz Ibrahim Islamović, imam
  17. Muratbeg Pašić, posjednik
  18. Mahmutbeg-Pirgo Osmanbegović, posjednik
  19. Salih Joldić, trgovac
  20. Hifzibeg Zulfikarpašić, posjednik
  21. Ibrahimbeg Muradbegović, posjednik
  22. Avdo Lipničević
  23. Muharembeg Pašić, posjednik
  24. Hasanbeg Ljubović, posjednik
  25. Husejn Pazarac
  26. Abazbeg Hadžić, posjednik
  27. Emin Hajdarbegović
  28. Bajro Ferhatović
  29. Mustafa Zvizdić
  30. Hašim Merić
  31. Alija Berbatović
  32. Ibro Buljubašić
  33. Sulejman ( Suljo) Mehmedović
  34. Pašan Izić
  35. Hasan Selimović
  36. Huso Ismić
  37. Ibrahim Mulalić
  38. Hasan Šindrić
  39. Emin Račević
  40. Muharem Sejdić
  41. Mustafa Hujdurović, poljoprivrednik
  42. Osman Hadžisalihović
  43. Salih Hodžić
  44. Safetbeg Ljubović
  45. Rašid Aščerić
  46. Adem Šehović, trgovac
  47. Rašid Pomrčić
  48. Mehmed Efendić
  49. Mustafa Hajrić
  50. Idriz Hodžić
  51. Hafiz Abdulah Budimlija, zamjenik imama matičara
  52. Dedo Korajkić, trgovac
  53. Suljo Dizdarević, trgovac
  54. H. Adem Mujagić, brico
  55. H. Bajro Muhić, zemljoradnik
  56. Sulejman Žilić, pekar
  57. Jusufbeg Osmanbegović, posjednik
  58. Salihbeg Salihbegović, posjednik
  59. Abdulah Pjanić, sahatdžija
  60. Rizvan Šečić, zemljoradnik
  61. Hakija Dudić
  62. Emin Bjeljenčević
  63. Meho Jukić
  64. Ahmed Dukić
  65. Suljo Pašalić
  66. Husejn Mulalić
  67. Abid Jahić
  68. Mustafa Hadžisalihović, trgovac
  69. Hilmo Zečević
  70. Mustajbeg Ljubović, posjednik
  71. Alija Imamović
  72. Huska Hamzić
  73. Hafiz Ilijaz Hazurović

 Potpisi stavljeni na original u čitaonici Narodne uzdanice

u Bijeljini 8.1.1942. u 18. sati.

 

          Prednji prepis dostavlja se radi očevidnosti.

 

                                                            (AOS, a. NDH. K. 310a, reg. Br. 35/1)“