Piše: Jusuf Trbić
Bijeljina je, sve do ovih nesretnih vremena, bila grad muzike. Nazivali su je i gradom mladih, zbog velikog broja đaka, pa gradom zanata, zvali su je i carstvom kupusa, pa gradom zelenila ( kojeg više nema), a oni koji dugo pamte reći će vam da u svemu tome ima istine, ali da je muzika činila dušu grada. Početkom tridesetih godina prošlog vijeka pripadnici naprednog radničkog pokreta imali su i svoj džez orkestar, a u najtežim vremenima, kad narod nije imao šta da jede, sviralo se i pjevalo, muci uinat. I prije, i nakon Drugog svjetskog rata, u teškim godinama, odjekivala je pjesma na obali Drine, u kafanama Bijeljine i Janje, po čitaonicama, po kućama, opšte poštovanje uživali su ljudi koji su davali sebe pozorištu, muzici, igri, i sve to činili amaterski, od srca.
Među svima njima posebno mjesto ima jedan čovjek – čuveni muzičar i muzički pedagog Meho Hanušić. Ako se i za koga može reći da je bijeljinska legenda, onda je to on.
Porodica muzičara
Kad se povede razgovor o muzici, svaki Bijeljinac će vam pomenuti porodicu Hanušić, u kojoj su svi svirali harmoniku, i najstariji, i najmlađi. Temelj toj muzičkoj tradiciji postavio je još 1890. godine đedo Mehe Hanušića, Mustafa, kad je iz vojske, iz Mađarske, donio taj, tada rijedak instrument. Našao ga je u bolnici, visio je iznad kreveta vojnika kome su, nakon ranjavanja, bile amputirane obje ruke. A vojnik se i tada teško rastao od svog instrumenta. Mustafa je bio trgovac, radoznao čovjek, koji je brzo naučio svirati harmoniku, a za njim su “prosvirali” i njegova žena i djeca, sva familija, takoreći, pa je čak, kako Meho kaže, i njegova druga nena, po majčinoj liniji, naučila svirati. Tako je rođena tradicija – kako koji mali Hanušić počne hodati, tako počne i svirati. A Mustafa je svakome nabavio po harmoniku, pa kad je veselje, zasviraju i nene, i amidže, i daidže, i djeca, i unuci. Čudo jedno! Meho je, kako kaže, počeo prebirati po dirkama harmonike kad je imao samo četiri godine. Za mnoge je on tada bio čudo od djeteta. Počeo, i nije prestao ni do danas. A 2016. godine ušao je u 79-tu godinu života.
Mustafa Hanušić je postao poznat kao trgovac muzičkim instrumentima, među kojima je harmonika, dakako, bila glavna. Ubrzo su njegova djeca počela i praviti i popravljati harmonike. I svirati, naravno. Ni jedno čaršijsko veselje nije moglo proći bez njih, pogotovo bez Ćazima Hanušića, omiljenog među bijeljinskom rajom. Muzičku radionicu je preuzeo Mehin otac Hasan, a njegova djeca su, kako koje stasa, počela raditi s njim.
– “ Sestra Azika je bila zadužena za mjehove”, sjeća se Meho Hanušić, ja sam pravio bas mehanike, automate, a najmlađi brat Mujo je tonove čistio i pravio klavijature. Otac je bio strog, stalno nas je nadgledao, i moralo se raditi kako treba.”
Mehin najstariji brat Hazim izrastao je u velikog muzičara, harmonikaša koji je, kao rijetko ko, mogao stati uz bok Ismetu Alajbegoviću Šerbi. U svoje vrijeme, on je bio pojam harmonikaša i šefa orkestra kakav se rijetko viđa. Stariji Bijeljinci posebno ga se sjećaju po svirkama u starom hotelu “Drina” i u Gradskom parku, gdje su karijere počeli i Zekerijah Đezić, Toma Zdravković, Nedžad Ibrahimović, Ljiljana Petrović, Šaban Šaulić…
Časršijski svijet
U prvim postratnim decenijama sviralo se svuda : u kafanama, po kvartovima, u parku, u Fiskulturnom domu, u Domu omladine, sviralo se i u Kulturno-umjetničkom društvu “Semberija” i u Pozorišu “Scena”. U jednom od najboljih orkestara svirao je svojevremeno stari Bijeljinac Fric Šumaher, kovač. Svirao je saksofon, a uz njega i Hazim Hanušić i Zijah Dubravčević. S Hazimom i Mehom svirali su i stari boem Jovo Sremčević, koga su svi zvali Jovo Violina, pa Zejnil Nukić, Afan Pjanić, Mehin mlađi brat Mujo, Kiso Karajčić, Banko Mulaimović, Bane Berdica, Elika Peterhans, Đoko Simić, Hazim Selimović Macan…
Meho je zapamtio vrijeme kad nije svako mogao svirati.
– “Ti nisi mogao svirati ako nisi znao da sviraš odlomke iz opera, arije.Onda, muziku rusku, koja se prvih godina nakon rata naveliko slušala, pa mađarsku, rumunsku, talijansku…I klasiku, naravno. Ako nisi znao svirati šlagere, džez muziku, ti nisi uopšte mogao svirati. A mi smo, slušajući radio, bez nota i magnetofona, učili da sviramo sve to. Ili bismo gledali film, recimo o orkestru tada čuvenog Glena Milera, a već sutradan smo svirali tu muziku. Ja sam imao sposobnost da zapamtim muziku “ od prve”, pa smo tako “skidali” sve što čujemo.”
Sviralo se tad i u čaršijskim kafanama. U čuvenoj kafani Demirovića, pa u Mlađinoj kafani, u Makića kafani, u “Volgi”, u Gradskoj kafani, u Vatrogasnom domu, a u Oficirskom domu su bile čuvene igranke. I svuda se znao red, znalo se ko gdje dolazi i kako se ponaša. Bijeljina je bila grad zanatlija, a oni su imali svoj red. U kafane su dolazili čaršijski ljudi, glumci amateri, majstori i trgovci, skupljala se društva, formirale se prave male pjevačke klape. Zapamćeno je po tome društvo u kojem su bili Đoka Simić, Mujo Hanušić, Rino Palestra, Boban Stančić, Kokan Gospić, Braco Krsmanović, pa brojni čaršijski ljudi, boemi, ljubitelji kafanskih noći, popularni likovi iz tih davnih, a tako lijepih vremena.
Nešto kasnije, bijeljinske noći generacijama mladih su uljepšavali divni ljudi i pjevači Kasim Ibrišbegović, i Osman Moco Selimović, prijatelji svih pravih Bijeljinaca, koji su pjevali na igrankama u Domu omladine. Jedan od glavnih pjevača bio je tada i Enver Nukić. Lijepu karijeru je napravila Bijeljinka Subhija Šehović, koja je, uz pjevanje, nastupila i u nekoliko filmova i TV serija. Zapamćeni su Salih Muratović Vito Šuševski, Muhidin Brkić – Muho Brko, Selma Hamidović Burek, Jovanka Marković, Enver Dušić, Refik Jahić Lepi, Hajdar Hajdarević, harmonikaš Milenko Migo Doknić…I svuda je bio neizostavni Meho Hanušić, s harmonikom, gitarom, saksofonom i klarinetom, bubnjevima i gitarom, nema šta nije svirao.
Majstor muzike
Jednom sam ga pitao zna li koliko instrumenata svira. Rekao mi je : sve sem harfe i violine. A to ga je svojevremeno pitao i tadašnji predsjednik opštine Stojan Tomić.
_ “Pozvao me Stojan, pa me pita : šta znaš svirati. Pa znam, kažem, klarinet, saksofon, džez trubu, harmoniku, gitaru … Znaš li, kaže, frulu? Znam, velim. I tamburu? Znam sve tambure. Imaš li napismeno za to? Nemam, kažem. E, zato, marš u Sarajevo, i dođi sutra da dobiješ stipendiju! I tako ja odem na studije u Sarajevo, 1960. godine.”
Po završetku studija počinje njegov pedagoški rad, u Osnovnoj školi “Fadil Jahić Španac”, Gimnaziji, Muzičkoj školi. Svuda je formirao orkestre i horove, pa je i potpisnik ovih redovao svirao u njegovom tamburaškom orkestru i u osnovnoj školi, i u Gimnaziji. Taj orkestar Osnovne škole “Fadil Jahić Španac” bio je i zvanično najbolji u svojoj kategoriji u BiH. Mehu Hanušića pamte i po orkestru od 45, i horu od 200 članova, s kojima je dobijao brojne nagrade. Iškolovao je brojne muzičare koji su kasnije stekli veliko ime, a svako ko je u Bijeljini ikad dotakao harmoniku, njegov je dužnik. Bijeljinski “Preporod” organizovao je, u njegovu čast, veliku priredbu pod nazivom “Harmoniko moja”, na kojoj je njegov i naš gost bio i čuveni Jovica Petković.
Imao je on brojnih poziva da ode u druge gradove, ali ih je sve odbio. Bez Bijeljine nije mogao.
Danas živi u sjećanjima. Pomiluje dirke harmonike, za svoju dušu, i vrati se u prošlost. U sjajnu prošlost koja ga ispunjava kao svjetlost, i koja mu se danas čini ljepšom i većom od života.