Umjesto normalne države, vladajuće etnonacionalističke elite iskoristile su svoje mandate za instaliranje sistema koji je idealan za očuvanje njihovog stečenog blaga – nesmjenjive vlasti i zgrabljenog bogatstva.
Piše: Gojko Berić
Imajući u vidu činjenicu da je politika koju SDA preferira dugi niz godina utemeljena na etnoreligijskom kolektivizmu, sa težištem na vjerskom identitetu, Programska deklaracija, usvojena prošle subote na kongresu vodeće bošnjačke stranke, doima se kao pravi kopernikovski obrat. Akcenat je stavljen na promjenu Ustava, na povratak imena Republika Bosna i Hercegovina, na podjelu zemlje na tri do pet regija i, što je najprovokativnije, na uvođenje u sistem pojedinca kao glavnog političkog subjekta. Suma sumarum, ovim se otvara put ka građanskoj državi. Ali, kako je i put u pakao popločan dobrim namjerama, tako je i ova deklaracija doživjela pravi retorički linč. Iako u njoj nema ničeg ultimativnog ili prijetećeg, iako je Bakir Izetbegović bio izričit u stavu da je za njeno oživotvorenje nužna suglasnost sva tri naroda, Deklaracija je izazvala oštre osude i na srpskoj i na hrvatskoj strani, praćene isfabrikovanim eruptivnim frustracijama. U Banjaluci je “prepoznata” kao “projekat unitarne BiH” i “flagrantno kršenje Dejtonskog sporazuma”, pa kao “atak na povjerenje među narodima” (kao da ono uopće postoji), čak i kao “dobro maskiran puzajući šerijat”; hrvatskim stranačkim prvacima sa sjedištem u mostarskoj centrali, Deklaracija se ukazala kao “udar na politički identitet Hrvata BiH”, dok premijerka Srbije Ana Brnabić, glasom iz Vučićevog megafona, upozorava na “veliku opasnost” koju predstavlja ovaj sarajevski “trojanski konj” i koju nikako ne treba shvatiti olako. “Na Balkanu je otvorena još jedna Pandorina kutija”, kaže zabrinuto gospođa premijerka. I tako, hoćeš-nećeš, ispade da je ovom ponudom Srbima i Hrvatima SDA samo ubrizgala vitaminske injekcije u njihov nacionalistički krvotok. O tome najbolje govori inicijativa Dodikovog stranačkog politbiroa da se u Republici Srpskoj “ponovo afirmiše”, što znači ozakoni, pravo naroda na samoopredjeljenje!? Nacionalističko ludilo se širi.
Da ne bi bilo nesporazuma, nemam niti mogu imati bilo kakve naklonosti prema politici SDA, jer je sa stanovišta modernosti neprivlačna, iscrpljena na temeljito provedenim etničkim i vjerskim podjelama i kao takva dezintegrirajuća, a nikako integrirajuća, šta god o tome mislili i govorili njeni protagonisti. Ali ovo sada je, makar i samo deklarativno, ipak nešto novo. Koliko u svemu tome ima iskrenosti ili je tek riječ o marketinškom triku za stranačke potrebe, stvar je slobodne procjene. Sumnju u čitavu zamisao izaziva paradoksalna činjenica – uslov za njeno ostvarenje je samoukidanje nacionalističkih stranaka i prestanak njihove dominacije. Međutim, svako ima pravo da promišlja i iznese svoju viziju Bosne i Hercegovine, a ovo je samo jedna od njih. I ništa više. Ostvariva ili neostvariva, drugo je pitanje. Ako ništa drugo, uvjerili smo se da bauk zvani građanska država izbezumljuje i srpske i hrvatske nacionaliste, prve mentalno uvijek pripravne na otcjepljenje, a druge na pobadanje zastavica na granicama neprežaljene Herceg-Bosne. Ali, ako im je svaka pomisao na građansku državu toliko odbojna, zašto onda lažu da žele ići u Evropu, kad znaju da je tamo takva država neporeciva civilizacijska tekovina? Naravno, lakše je pisati kojekakve deklaracije ili na njih uzvraćati retoričkom grmljavinom nego izgraditi kilometar autoceste, zaposliti desetak radnika, dovesti struju povratnicima koji žive u bosanskim zabitima i po pravilu su pripadnici etničke manjine, ili premostiti neki seoski potok koji nakon velikih kiša podivlja… Zato mislim da je sva ova buka kojom je popraćen zbunjujući potez SDA lišena svakog racionalnog smisla. Da ima pameti i političke kulture, kao što je nema, Deklaracija bi bila razmotrena hladnih glava i ostala u sjenci niza gorućih problema.
Sva ta isprazna retorika, sve te svađalačke tlapnje na koje naši zatucani politički prvaci troše svoje mandate, razlog su što sam se i sam umiješao u tu gužvu. Zamjenica predsjednika marginalnog Demosa Spomenka Stevanović smjelo je izjavila: “To je vraćanje stanja u ono od prije rata. Sve one stvari koje sada vraćaju su i dovele do rata”. Ako zanemarimo činjenicu da vizija BiH u verziji SDA baš i nema mnogo veze sa onim najboljim na čemu je decenijama ova zemlja počivala, velika je laž reći kako su upravo “te stvari” dovele do rata. Krvavo ratno kolo poveli su nacionalisti. Kolovođe je regrutovao Slobodan Milošević, slijedio ga je Franjo Tuđman i više niko nije mogao ostati po strani. Božo Ljubić, jedan od Silajdžićevih grobara američkog “aprilskog paketa”, konačno je, eto, dočekao da “bošnjačke maske padnu”. Ni to nije tačno. Maske sa lica samoproglašenih postkomunističkih demokrata pale su ima tome skoro trideset godina. Nisu li tada novi pobjednici zajedno igrali indijansko kolo oko vatre na kojoj je dogorijevala komunistička vlast? Nije li tada jedan stranački lider obećavao narodu da će BiH biti “nova Švicarska”, a drugi da će narod jesti zlatnim kašikama? Uslijedila su lažna grljenja i ljubljenja na prijemima povodom posljednjeg predratnog Bajrama, odnosno Božića. Potom je došlo do ritualnog vezivanja dviju stranačkih zastava, a ona treća završila je u paljanskoj šumi. Uskoro su se sva ta obećanja pokazala kao velika prevara. Nacionalističke maske su pale, a zemlja je napadnuta krvavim ratom, koji će izazvati najveću ljudsku tragediju u njenoj istoriji.
Više niko ne broji godine mira, jer ih kao takve i ne doživljava. Državu u kojoj živimo domaći i svjetski mediji opisuju crnim metaforama. Ovih dana je upoređuju sa stanjem u Zavodu za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine u Pazariću! Valjda svi znamo o čemu se radi. Iako za sobom imaju gotovo sve mandate vlasti, etnonacionalističke elite nisu uspjele, a reklo bi se ni željele, da ovu državu učine koliko-toliko normalnom. Njihova nemoć da pređu taj Rubikon uzrokovana je ne samo njihovim različitim namjerama i ciljevima, već i dubokim međusobnim podozrenjem, koje ih nije napustilo još od onih dana kad su se zajedno hvatali u pobjedničko kolo na razvalinama komunizma.
Ali uspjele su nešto drugo: Instalirale su sistem koji je idealan za očuvanje njihovog stečenog blaga – nesmjenjive vlasti i zgrabljenog bogatstva! Nije slučajno Dodikova najomiljenija pjesma: “Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine…”.
(oslobodjenje.ba)