Najveći zločin

300

Piše: Jusuf Trbić

Ovih dana navršile su se ravno 22 godine od najvećeg ratnog zločina u sjeveroistočnoj Bosni. Pisao sam o tome, ali valja se prisjetiti. U mjestu Lokanj kod Zvornika srpske snage su presrele grupu od 120, uglavnom mlađih ljudi, nenaoružanih, i zarobile njih 69. Svi su istog dana pobijeni na najbrutalniji način.

To su bili ljudi koji su krenuli iz opkoljenog Teočaka da nađu hrane za svoje porodice. Većina je bila stara između 22 i 40 godina. Krenuli su prema Vitinici, vjerujući da će naći spas. Njihovu kolonu su u zasjedi dočekali srpski vojnici, koji su ih pozvali da se predaju. I, kako se to često dešavalo, spasili su se samo oni koji zločincima nisu povjerovali. Ostali su se predali, nadajući se da će im se dželati smilovati i ispuniti obećanja o skorom oslobađanju. Njihova izmasakrirana tijela, u raspadajućem stanju, u vrećama su isporučena porodicama tek nakon jedanaest mjeseci. Njihovi najbliži imali su šta i da vide : odječene glave, polomljene udove, otkinute prste…

Za ovaj slučaj odavno je podignuta prijava. Opštinska organizacija porodica šehida i poginulih boraca Teočaka iznijela je konkretne dokaze o svemu. Ali, 22 godine kasnije, nije se maklo s mjesta. Kao i u mnogo drugih slučajeva. Kao i u slučaju porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, kad su ubijena 22 civila, među njima sedmoro djece i osam žena. O tome se sve zna, i ja sam objavio imena svih koji su u tome učestvovali, ali procesa nema. Nema ga ni kad je riječ o masovnim zločinima u Bijeljini, pogotovo u aprilu 1992. godine, nema ništa ni o drugim zločinima, ni o masovnim progonima, ni o pljačkama, ni o silovanjima, ni o rušenju džamija. Ni o Vojkanu Đurkoviću. Dvije decenije nakon svega, zločini u bijeljinskom kraju još su tabu tema. Dokle će još biti, ne zna se.

Naše je da pamtimo, da zapisujemo, da tražimo pravdu, i da se od toga nikad ne umorimo. Nema nam druge.