Piše: Adnan Balta
Bol i sjećanje na poginule dodatno su dobili sjenu i gorak okus u grlu. Neki od prisutnih članova porodica već su izjavili da ubuduće neće dolaziti na ovakva obilježavanja.
torak, 26. maj 1992. godine. U Sarajevu je boravio ministar vanjskih poslova Ruske Federacije Andrej Kozirev i dogovorio prekid vatre sa početkom u srijedu, 27. maja, od šest sati ujutro, a tokom dana deblokadu Sarajevskog aerodroma koji su držale srpske snage. Stoga nije bilo ništa neobično što su narednog dana od ranih jutarnjih sati sarajevske ulice bile pune ljudi. Tišinu nisu remetili čak ni sporadični pucnji. I ja sam, kao i veliki broj sugrađana, išao od jedne do druge prodavnice, jer se ponegdje mogao naći zaostali prehrambeni artikl izvučen iz magacina. Na uglu Vase Miskina i Šaloma Albaharija (sadašnje Ferhadija i Ćemaluša), upravo pred prodavnicom Bosnafolklora, sretnem poznanika Milana Bajića koji mi je zadovoljno pokazao šta nosi u cekeru i objašnjavao gdje je kupio na Markalama. I u tom momentu je udarilo…
Kako god vratim film, čuo sam dvije eksplozije, a ne jednu. Zbog mnoštva ljudi na ulici nisu se čule prejako, iako je to bilo samo tridesetak metara dalje. Tišina je bila apsolutna nekoliko sekundi, a onda počeše krici i vriska. Mnogo ljudi je ležalo na ulici, čak i oni koji nisu zakačeni gelerima su od straha popadali ili posjedali od zaista stravičnog prizora. Ostalo je da se pamti – 26 mrtvih, stotinu i osam povrijeđenih. Balističkim vještačenjem je ustanovljeno da je granatiranje izvršeno sa srpskih artiljerijskih položaja na obroncima Trebevića. Optičke vidljivosti cilja (ljudi u redu za hljeb) nije moglo biti. Bio sam u vojsci topograf u artiljerijskom puku. Postoje dvije mogućnosti – ili je bila nečija dojava, pa se izračunavanjem lako i precizno pokrije cilj, ili je gađana pijaca Markale, na kojoj se nalazilo nekoliko puta više ljudi u tom momentu, pa je gađanje izvedeno neprecizno.
Svake godine se ovaj masakr civila u redu za hljeb obilježavao na način kako i priliči. Do ovog 27. maja. Sve je teklo dostojanstveno, član Predsjedništva BiH Željko Komšić položio je vijenac, delegacija Kantona Sarajevo, pa gradonačelnik Abdulah Skaka, a onda je nastalo neprilično, sramotno, preciznije – skandalozno istupanje razvikane žene, koja je svojim istupom brojne prisutne dovela u vrlo neugodnu situaciju. Neprimjerenim “performansom” pokvareno je dostojanstveno obilježavanje tragedije koja je zadesila ovaj grad. Iz Unije civilnih žrtava rata nedavno je istupio određeni broj nezadovoljnih članova i registrovali su Udruženje civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo. Predsjednica tog novonastalog udruženja Sanita Imamović nije dozvolila predsjednici Unije civilnih žrtava rata Sanidi Karović da se obrati prisutnima. Situacija neočekivana, mučna i, moram reći – do sada neviđena. Mjesto pogibije civila je oskrnavljeno. Da nije bilo prisebnog ministra Malika Garibije koji je fizički onemogućio “bliski kontakt”, bilo bi još gore. U svemu je najgore što se jasno čulo da se žrtve svojataju. “Ovo su naše žrtve” i “naša populacija” su izjave koje su nedopustive. Za sve nesuglasice, pa i sporove, postoji i drugo mjesto i drugačiji način. Mjesto mučki ubijenih Sarajlija je oskrnavljeno i to ide na adresu organizatora. Već se špekuliše ko iz Unije i Udruženja pripada kojoj političkoj stranci i sve će, u najskorije vrijeme, poprimiti i drugačiju konotaciju. Pojedine stranke su se već i oglasile saopštenjima. Hoće li porodicama žrtava nakon svega biti lakše? Naravno da ne. Bol i sjećanje na poginule dodatno su dobili sjenu i gorak okus u grlu. Neki od prisutnih članova porodica već su izjavili da ubuduće neće dolaziti na ovakva obilježavanja. Postoje i drugi dani.
Koliko god bilo iznenađujuće i mučno, jednom se na ovom ili nekom drugom mjestu stradanja, moralo slično desiti. Dok god tri lica mogu registrovati udruženje građana, imaćemo situaciju kao sada da je u Federaciji Bosne i Hercegovine registrovano više od hiljadu i šest stotina boračkih udruženja. Pišem slovima, jer kada bih broj udruženja naveo brojem, onoga ko pročita doveo bih u zabludu da li je u pitanju greška sa nulama. Ministar Garibija tvrdi da u Kantonu Sarajevo ima više od deset udruženja koja okupljaju civilne žrtve rata! Mi smo zemlja nedopustivo niskog životnog standarda, zemlja iz koje bježe mladi sa osjećajem besperspektivnosti i zemlja neviđeno velikog broja političkih stranaka i raznih udruženja, koji bi po brojnosti bili ambiciozni i za veliku Kinu. A šta ta silna udruženja rade i koja im je svrha, teško da se prosječnom građaninu može objasniti. I od kojih i čijih sredstava uspijevaju realizovati svoje programske aktivnosti.
U svakom slučaju, neko je postigao ono što je naumio. Sva dosadašnja obilježavanja pogibije civila u redu za hljeb u tadašnjoj ulici Vase Miskina, prošla su na protokolom ustaljeni način i na njih se (osim preživjelih i porodica žrtava) već nakon dan-dva zaboravljalo. O ovom, očito unaprijed smišljenom i planiranom incidentu, već bruji region. Bačena je sjena na ono što je sveto. Šta je sljedeće na redu?
(oslobodjenje.ba)