Nastanak Bijeljine (II dio)

10

Piše: Saud Grabčanović

Prvi pomeni grada Bijeljine

 

Bijeljina se, po relevantnim saznanjima, prvi put spominje tek 1. augusta 1406. godine u pismu ugarskog kralja Sigismunda Prvog, što znači da Bijeljina postoji kao formirano naselje više od šest vijekova. Turski historičar Nesri spominje grad Bijeljinu 1437. godine u vezi sa prvim akcijama turskih akindžija u njenoj okolini. Smatra se da je prvi siguran pomen naselja Bijeljine onaj od 3. marta 1446. godine, kada je ovdje opljačkan dubrovački trgovac Bogiša Bogmilović od ljudi iločkog bana Újlaki Miklós-a ( Nikole Iločkog). Bijeljina je oduvijek bila važna raskrsnica. Kroz Bijeljinu je prolazio srednjovjekovni put, koji je od Zvornika išao za Mačvu, Srem , Mitrovicu , Slavoniju, Ilok i dalje. Postoji jedan puno stariji dokument, pisan na latinskom,  u kojem se pominje mjesto Biblina. Da li je to Bijeljina ili neko drugo mjesto – to se iz tog dokumenta ne može sa sigurnošću saznati, pa je ovaj dokumenat nezvaničan. Taj dokument je popis crkava i samostana Mačvanske kustodije Bartola de Pisa iz 1378. ili 1380. godine. U tom se popisu  spominju crkva u mjestu Biblini, a u okolini mjesta samostan Santa Maria in Campo. U sljedećem popisu iz 1389. godine spominje se Locum de Bilina. U samom gradu Bijeljini nisu nikada pronađeni ostaci bilo kakve crkve ili temelji bilo kakvih ranijih sakralnih objekata iz predturskog perioda, niti u Bijeljini, a ni u njenoj bližoj  okolini. Ono što se sigurno zna jeste da je desetak kilometara južnije od grada postojala dubrovačka crkvica-kapelica kod sela Ruhotine, koja je bila posvećena Svetoj Mariji. Tu su crkvicu, dvije ili tri stotine godina prije turskih osvajanja, podigli dubrovački trgovci za svoje potrebe, a oni su  kod današnjih Glavičica imali svoju koloniju. O ovoj crkvi i dubrovačkoj koloniji pisala je u svom radu o Semberiji poznata istoričarka sa ovih prostora pok. dr. Radmila Kajmaković. Dubrovčani su inače bili gorljivi katolici. Temelji ove male crkve  bili su vidljivi i postojali su sve do vremena izgradnje pravoslavne crkve u Janji, kada je kamenje iz tih temelja iskorišteno za njenu izgradnju.Vlasnik zemljišta Hadžibeg Hurembegović dopustio je da se zidovi te crkve sruše i kamen uzida u temelje nove pravoslavne crkve, koja se gradila 1882. u Janji.Taj navedeni samostan u Pisovom popisu, Santa Maria in Campo,  stvarno je postojao i o njegovim ostacima govore turski defteri iz vremena nakon turskih osvajanja naših krajeva. Ali taj se samostan nije nalazio u Ruhotini ili Popovima kod Bijeljine (kako to misle neki istoričari), taj se  franjevački samostan nalazio u Bilom Potoku (Bijeloj Rijeci)  kod današnjeg Koraja. O tome i danas svjedoče ostaci temelja tog samostana kod naselja Koraja.

 

Nastanak imena Bijeljine

      Odakle Bijeljini takvo ime? Na ovo je veoma teško naći tačan odgovor, a još teže to dokazati. Ime grada se  kroz vijekove mijenjalo i pomalo transformisalo. U jednom vremenskom periodu, početkom 16. Vijeka, grad je imao  sasvim drugo ime. Bijeljina se tada zvala Četvrtkovac ili Četvrtkovište (Perşembe Köy ). Prvi popisi tog područja do Save tj. popis zvorničkog sandžaka, kojem je pripalo i popisano to područje, završen je u mjesecu aprilu 1533. godine. Tako se te godine prvi put spominje i bijeljinska nahija, i to kao has zvorničkog sandžakbega. U toj nahiji su zabilježena samo 4 sela : Mirkovac, Čukujevići, Grm Selište i Četvrtkovište. O drugim selima te godine nema pomena, niti se spominje naseljeno mjesto pod imenom Bijeljina. Pouzdano se zna da je tek početkom 20.vijeka (1918) grad nazvan današnjim imenom : Bijeljina. Do tada je, po dokumentima, grad  nazivan : Belina, Bjeljina i Bjelina. Kod običnog naroda korišten je i naziv Biljena, a on vjerovatno vuče korijene iz prošlosti. Stanovništvo koje je živjelo u predturskoj Bijeljini i okolini  govorilo je ikavskim dijalektom, pa su ime grada tada izgovarali sa Bilina ili Biljina. Ovo je ime ostalo u  govoru kod dijela stanovništva koje, po svemu sudeći, ima starosjedilačke korijene. To stanovništvo danas pretežno naseljava majevički brdski region, gdje je, zbog prirodnih uslova za odbranu, moglo i opstati u doba velikih ratova i pogroma. O nastanku imena grada  danas postoji više teorija, postavljenih od strane istoričarara, i legendi koje poznaje obično stanovništvo grada i okoline.

Prva teorija o postanku grada  postavljena je na osnovu podataka u «Hronici popa Dukljanina». U ovoj se hronici pominje polje pokraj rijeke Save,  na kojem je slavenski kralj Bela Pavimir u 9. stoljeću u velikom boju pobjedio pleme koje se zvalo Mačvani. Kralj Bela je, inače, bio osnivač grada Dubrovnika. To polje na kojem je on izvojevao pobjedu  kasnije je (po Dukljaninu) dobilo ime Belina, kao uspomena na tog Belu. Kasnije je tako nazvano i naselje koje je na tom mjestu podignuto. Ovaj podatak se ne odnosi na naš grad i vezati ga za Bijeljinu – je pogrešno. Iz Dukljaninovog spisa se jasno vidi da je kralj Bela Pavlimir ratovao u Mačvi, a ne u Semberiji. Belina kao naselje i danas stvarno postoji,  to je naselje koje se nalazi u Mačvi kod Uba i zove se Beljina, a nalazi se u polju pored rijeke Save, tačno kako je to Dukljanin zapisao u svojoj hronici. Znači, ova teorija otpada, jer je, po svemu sudeći, pogrešna. Pored ove teorije postoji i teorija po kojoj je grad dobio ime po ugarskom kralju Beli IV. Na njoj je posebno insistirao moj rahm. otac Mustafa. I ova teorija nema osnove, jer je u vrijeme vladavine ovog ugarskog kralja naš kraj bio dijelom Bosanske države, pod vlašću bana Mateja Ninoslava. U vrijeme vladavine Bele IV Ugarska država se  nalazila pred totalnim slomom i nestankom sa karte Evrope. Razlog ovome je bila velika provala Mongola u Ugarsku i njihove pobjede nad Mađarima u nizu bitaka. Mongoli su opustošili i osvojili srce Ugarske –Panonsku niziju i dugo su je držali pod svojom vlašću. Kralj Bela IV  je jedva živu glavu spasio bjekstvom u preostali dio Ugarske, u Dalmaciju, u tvrdi grad Zadar. To znači da i ova teorija o nastanku imena našeg grada otpada. U posljednje se vrijeme špekuliše sa jednom novom teorijom, koju su postavili istoričari  nove srpske istorije, a onakaže : ime grada Bijeljine se  izvodi od bjeline zemlje na kojoj se grad nalazi, pjeskovitih bijelih drinskih nanosa. U ovu novu teoriju mogli bi povjerovati samo stranci iz Evrope, koji nisu nikada bili u Bijeljini i nisu u njoj nikada živjeli. Po meni je ova teorija najobičnija glupost. To bi bilo isto kao kada bih ja tvrdio da je zemlja u Bijeljini zelene boje! Gdje je autor ove teorije vidio tu nekakvu «bijelu zemlju», bijelu kao gips ili kreč? Takve zemlje ima samo na bijeljinskim stovarištima građevinskog materijala, kada im se na tlo prospe vreća sa gipsom ili krečom. Zemlja u gradu je crnica i crne je boje, da crnja ne može biti ( i, mašala, rodna). I ova teorija o imenu grada nema osnove.

Postoje legende o imenu grada koje se prepričavaju u narodu. Prva je da je Bijeljina dobila ime po bjelini šuma topola koje su je okruživale. Ali, na žalost, tih velikih šuma sa bijelim topolama ili možda brezama, nikada nije  bilo. Koliko je poznato iz putopisa, grad nisu okruživale šume topola, nego prašuma velikih debelih hrastova, slično kako je to bilo u obližnjoj Slavoniji.Topole su u Evropu stigle tek u 19. vijeku sa platanima! Ima još jedna priča o nekom starom mlinaru Bjelji koji je imao mlin na mjestu današnjeg grada i da je on utemeljio grad i dao mu ime. I t.d… i t.d…i td…..Sve bajka do bajke, a istine ni na vidiku!

                                                     ( Nastaviće se)