Piše: Saud Grabčanović
Moje teorije o nastanku imena grada Bijeljine
Na osnovu dugogodišnjih istraživanja kako je Bijeljina dobila svoje lijepo ime, ja sam došao do određenih zaključaka i o tome sam postavio dvije teorije.
Prva teorija :
Grad Bijeljina je nastao i dobio svoje ime u doba Rimskog carstva . Ime našeg grada dolazi iz latinskog jezika. Na latinskom jeziku, i to dijalektu tog jezika sermo vulgaris, III deklinacija, pridjev «bellus» ima značenje lijep, a izvedenica iz tog pridjeva «belle» znači fino, krasno, prekrasno. Ime našeg grada je nastalo od ovog latinskog pridjeva.
U prilog ove moje tvrdnje govori i ova činjenica : u današnjoj Italiji postoji grad koji se zove Bellina u provinciji Roma, u regiji Lazio. Na današnjem italijanskom jeziku belle se izgovara kao bello ili belisimo. Latinska riječ «belle» upućuju na ljepotu, svjetlost i sunce koje je nekada smatrano vrhovnim božanstvom i to kod mnogih starih kultura i religija. I sam grad Bijeljinu su podigli Rimljani i dali joj ime. Bijeljina je bila chek-point ili odmorište za rimsku vojsku, zbog toga je izgrađena tu gdje i jeste-na kraju značajnog rimskog puta. Nakon svog mukotrpnog i vrlo rizičnog višednevnog putovanja putem Narona-Sirmijum, rimski su legionari stizali u pitomu Semberiju.To je putovanje u ta vremena predstavljalo veliku avanturu. Bilo je to višednevno mukotrpno pješačenje po bosanskim gudurama i kroz šume pune raznog zverinja. Iscrpljeni teškim putovanjem, rimski legionari su se nekoliko dana odmarali u svom logoru u današnjem gradu Bijeljini. To je za njih, prije opasnog prelaska preko rijeke Save, bio divan i prelijep odmor na lijepom i mirnom mjestu koje se zvalo «Bellina». Ime te njihove vojničke postaje je imalo upravo to značenje. Po ovoj mojoj prvoj teoriji naš grad je veoma star i nastao je prije najmanje 2500 godina. Prema tome, grad Bijeljina je jedno od najstarijih urbanih naselja na ovim prostorima!
Druga teorija :
Grad Bijeljina je nastao i dobio je svoje ime tek sa dolaskom Slovena na ove prostore. Izgrađen je kao kultno mjesto vezano za njihovu raniju višebožačku religiju, sa kojom su stigli na ove prostore. Kod starih Slovena, u njihovom višebožačkom panteonu, postojao je vrhovni bog sunca-gromovnik Perun ili Sentovid (pandan Zevsu/Jupiteru). Perun je obitavao u deblu hrasta, pa je hrast bio glavni žrtvenik pri vjerskim obrednim ritualima kod starih Slovena. Okolina Bijeljine je obilovala upravo takvim debelim hrastovima. (Čelebijin nam putopis o tome lijepo govori). Zato su doseljenici izabrali upravo Bijeljinu da tu naprave svoje svetilište. Bog Perun je uz svoje ime uvijek nosio pridjev beli , bijeli ili bili , ne u smislu koje je boje taj bog, nego u smislu svete staro- slavenske odrednice za svjetlost i sunce (taj pridjev-beli je kod starih Slavena imao isti smisao kao i kod drugih naroda). Kod svih slavenskih naroda se ovaj izraz mnogo koristio u davanju imena gradovima, rijekama i predjelima. Ovo je samo dio imena sa tim pridjevom: Beograd, Biograd, Bjelgorod, Bela voda, Bijeli Rusi, Bijelo Polje, Beli Manastir, Bela Crkva, Bjelovar, Belišće, Bjalistok, Bjelogorsk, Beljak, Bijela, Bila, Belje, Bilaj, Bela krajina, Bijeljina, Bijeli potok, Beli Drim, Belo ezero, Beli Iskar,…
Zaključak:
Na kraju da zaključim : po meni, korijen imena grada Bijeljine potiče ili iz latinskog ili iz staro-slovenskog jezika. Ostale teorije o nastanku imena našega grada Bijeljine, po meni, nemaju nikakve osnove i smatram ih beznačajnim.
Šta je prava istina o njenom imenu i kada je Bijeljina stvarno nastala, zauvijek će ostati tajna.
O nastanku imena Semberija
Ime našeg zavičaja Semberije je novijeg datuma i uopšte nije staro. Sve do kraja 19.vijeka to se ime uopšte nije koristilo i nije bilo poznato. Dokaz za ovo sam našao u dokumentu iz 1878. godine. Neposredno pred austrougarsku okupaciju, V. Kalić je 1878. bio u posjeti našem gradu pa je u knjizi o Bosni zapisao : “ Bjelina je varoš na prostranoj plodnoj ravnici, nazvanoj Orlovo polje, ima 1.602 kuće i 6.090 stanovnika, od čega su dvije trećine muslimani, veleposjednici i obrtnici, a ostalo su pravoslavci, trgovci i radnici-nadničari. Muslimani imaju pet džamija i dva mejtefa, pravoslavci, pak, staru kapelicu i novu crkvu, zatim narodnu školu sa dva učitelja. U novije vrijeme držala je turska vlada poveću vojnu posadu u toj varoši. Bjelina je vrlo znamenita trgovačka varoš, gdje se trguje žitom i stokom.”. Znači u to vrijeme se današnji naziv Semberija uopšte nije koristio. Postanak imena Semberija je bio predmet istraživanja mnogih naučnika, putopisaca, etnografa i drugih. Većina ih smatra da je Semberija čisto narodni naziv za ovu oblast. Ni u srednjem vijeku, ni u turskoj administraciji, a ni docnije, ova oblast zvanično nikada nije nazivana tim imenom, ni u cjelini, niti djelimično. Za kraj koji okružuje grad Bijeljinu u vrijeme turske vladavine korišten je naziv : Orlovo polje. I to neprekidno oko 400 godina. Ime Semberija se uopšte ne pominje u putopisima i zvaničnim dokumentima. Nemoguće je tačno ustanoviti kada je ovo ime nastalo, piše u etnološkoj monografiji „Semberija“ poznati etnolog našeg kraja dr.Radmila Kajmaković. Prema mišljenju autora, naziv Semberija najvjerovatnije potiče od mađarske riječi „Szembe“ (čita se sembe) što znači „preko puta“, „preko“, „priječani“ i slično. Vladimir Skarić tvrdi da je Semberija dobila ime po turskoj riječi „zemberedži“, kako su nazivani turski vojnici sa samostrelom. Tu je mišljenje Milana Budimira, koji tvrdi kako je Semberija dobila ime po albanskoj riječi „Sember“ što znači drug, a Milenko Filipović smatra da se radi o riječi koja ima vlaško porijeklo. Moje je lično mišljenje da je tvrdnja pokojne dr. Radmile Kajmaković o nastanku imena Semberija jedina tačna i logična! Razlog zašto je naš kraj dobio svoje novo ime Semberija je jednostavan. Poslije velikih austro-turskih ratova kada je nastupio period dugotrajnog mira, rijeka Sava je postala granicom Austrougarske monarhije i Osmanskog carstva. Nastupio je period trgovine i prekoriječne komunikacije između stanovnika dva carstva. Mi Bošnjaci smo tada stanovnike sa one druge obale Save zvali :«prečani» (a i danas ih tako nazivamo, posebno Sremce). Nas su isto tako nazivali «oni» sa druge strane rijeke, i mi smo za njih bili «prečani». S tom razlikom, što oni nisu govorili bosanski jezik nego mađarski, pa su nas nazvali : „Szembe“ ( što znači isto: prečani, na njihovom maternjem jeziku). Mađari su naš kraj koji se nalazi u Bosni, preko puta, s druge strane rijeke Save, nazivali:«Szembe orszag» , zemlja prečana. Tako je nastalo ime Semberija.
( Nastaviće se)