Piše: Saud Grabčanović
Migracije stanovništva i naseljavanje sela Semberije nakon Beogradskog mira
Period istorijskog razvoja Semberije od Beogradskog mira 1739. godine do kraja prošloga vijeka bio je jako turbulentan i karakterišu ga stalne i velike migracije stanovništva koje su trajale u kontinuitetu. Migracije stanovništva koje su se odigrale u tom vremenskom periodu možemo podijeliti na pet faza.
Prva faza migracija: Nakon „Beogradskog mira“ Semberija odlukom sultana Mahmuda I postaje has zvorničkog sandžak-bega gazi Mehmed-bega Fidahića, kojeg je sultan tako nagradio za njegove velike zasluga u ratu 1737-1739. godine. Sam grad Bijeljinu je nakon oslobođenja 1739. godine i „Beogradskog mira“ naselilo je potpuno novo muslimansko stanovništvo iz raznih krajeva carstva, kao i muhadžiri koji su bili protjerani sa područja koje je zaposjela Austrija, iz Mađarske, Srema, Slavonije, Banata, Erdelja i Dalmacije. Gradsko stanovništvo kasabe Biljene za kratko vrijeme se enormno povećalo. Grad se zbog trgovine sa obližnjom Austrijom naglo privredno razvijao, pa je ubrzo postao poznato i bogato mjesto, te trgovinski i zanatski centar regije. U Bijeljinu i Semberiju su se tada doselili i potpuno novi i do tada nepoznati turski begovi. Njih je sultan nagradio velikim timarima i zijametima za njihove zasluge u ratu protiv Austrije od 1737. do 1739. godine, u kojem je Osmansko carstvo, zahvaljujući Bošnjacima, pobijedilo i povratilo dijelove svojih izgubljenih teritorija. Pored Mehmed-bega (paše) Fidahića, čiji će dio potomaka kasnije uzeti prezime Pašići (po Ali-paši Fidahiću), posjede u Semberiji dobilo je i više drugih begovskih porodica koje su i danas poznate u gradu: Begzadići-Salihbegovići, Osmanbegovići, Muradbegovići, Zaimovići, Gradašćevići – Rifatbegovići, Čengići – Zulfikarpašići, Preljubovići, Ljubovići…Novi bijeljinski begovi su u tadašnjoj Semberiji zatekli pravu pustoš na posjedima koje su dobili od sultana kao nagradu. Semberija je bila sva zarasla u rastinje i stoljetne šume, a zemlju nije je imao ko obrađivati jer nije bilo stanovništva. U skoro potpuno opustjelu i šumama obraslu Semberiju novi begovi tada naseljavaju svoje kmetove i ćifćije, pravoslavce koje dovode iz Crne Gore i istočne Hercegovine da im obrađuju njihove posjede. Ovo stanovništvo se doseljava iz krajeva gdje je zbog prenaseljenosti i loših vremenskih uvijeta u to vrijeme zavladala velika glad, koju je pratila i velika epidemija kuge koja je uzrokovala masovni pomor stanovništva. Ovi su nesretnici najvećim dijelom pobjegli od gladi, nemaštine i kuge koja je zatirala čitava naselja u njihovom rodnom kraju. Tada potpuno pusta Semberija, puna slobodne i prvoklasne obradive zemlje, za stanovništvo pasivnih i krševitih brdskih područja kakva su Crna Gora i Hercegovina predstavljala je pravi raj u kojem se može lijepo živjeti sa svojom čeljadi. Tu oni više nisu morali strahovati da će im djeca umrijeti od gladi. Prvoklasne obradive zemlje je bilo u izobilju, samo ju je trebalo iskrčiti. Za te ljude je Semberija u to vrijeme bila isto što je Njemačka za nas danas.
Tadašnje srpsko (crnogorsko) pravoslavno stanovništvo je živjelo u tzv. rodovskom sistemu ili, kako se to kaže, u zadrugama – rodovskim zajednicama koje su činile i po tri ili četiri generacije. Zbog ovakvog načina života prilikom doseljavanja u Semberiju zajedno su se selili pripadnici cijele zadruge na čelu sa svojim rodonačelnikom po kojemu su po tadašnjim običajima nosili prezime. Rodonačelnici tih novih naseljenika su prilikom dolaska u Semberiju od „svojih“ begova, gospodara, vlasnika zemljišnih posjeda koje će obrađivati, dobijali odobrenje za mjesto gdje će se trajno naseliti sa svojim rodovima i zadrugama. Nakon toga su oni tu podizali svoje nastambe i tako su nastajala nova sela na području Semberije. Doseljenici su tada obnovili dio starih sela i podigli čitav niz novih sela od kojih većina i danas postoji. Ta sela pretežno nose imena sela iz njihovog ranijeg zavičaja iz kojih su se njihovi rodovi doselili ili imena njihovih plemena ili rodova. Neka od sela koja su se spominjala u osmanskim defterima iz ranijeg perioda više nikada nisu obnovljena i danas se samo može nagađati gdje su se tačno nalazila. Naseljenici su zatekli Semberiju svu obraslu u guste šume, o čemu nam danas svjedoče predanja, tako da je slobodne obradive zemlje bilo jako malo. Zato su oni preduzeli paljenje i krčenje šuma i tako su očišćeno tlo pretvarili u obradivo zemljište. Tako se površina Orlovog polja i Balatuna, koji se tek od tog vremena počinju nazivati Semberija, drastično povećala u odnosu na preostale šumske komplekse. Na ovaj su način bile stvorene ogromne obradive površine prvoklasne zemlje po kojima je Semberija danas poznata. Novi srpski naseljenici iz Hercegovine i Crne Gore bili su puno vičniji zemljoradnji od starosjedilaca Vlaha, pa je Semberija ubrzo postala žitnicom Bosanskog pašaluka. Osmanski defter iz 1789. godine govori da su grad Bijeljina i Semberija doživjeli izvjestan prosperitet u svom razvoju. U tom dokumentu stoji da je kasaba Bjelina te godine imala 200 muslimanskih i 15 kršćanskih kuća. Sela Brodac i Popovi su imali po 10 kuća dok su Amajlije brojale 12 kuća. Ostala semberska sela se uopšte ne spominju, pa je veliko pitanje da li su u to vrijeme uopšte i postojala. (Pantelić Nikola nav.delo 139). Ime Semberija je novijeg datuma i uopšte nije staro. Sve do kraja 19. vijeka to ime nije bilo poznato i nije se koristilo u službenim dokumentima! Dokaz za ovo sam našao u dokumentu iz 1878. godine. Neposredno pred austrougarsku okupaciju, V. Klaić je 1878. godine bio u posjeti našem gradu, pa je u knjizi o Bosni zapisao: “ Bjelina je varoš na prostranoj plodnoj ravnici, nazvanoj Orlovo polje, ima 1.602 kuće i 6.090 stanovnika, od čega su dvije trećine muslimani, veleposjednici i obrtnici, a ostalo su pravoslavci, trgovci i radnici-nadničari.Muslimani imaju pet džamija i dva mejtefa, pravoslavci, pak, staru kapelicu i novu crkvu, zatim narodnu školu sa dva učitelja. U novije vrijeme držala je turska vlada poveću vojnu posadu u toj varoši. Bjelina je vrlo znamenita trgovačka varoš, gdje se trguje žitom i stokom.” Prema dr.Radmili Kajmaković naziv Semberija najvjerovatnije potiče od mađarske riječi „Szembe“ (čita se sembe) što znači „preko puta“ ili „priječani“ kako su nas nazivali Mađari koji su živjeli u Sremu.
(Nastaviće se)