Piše: Saud Grabčanović
U napadu na ostatke Srebreničke banovine 1520. godine grad Bijeljinu (ruševine grada) i njegovu okolinu zauzele su osmanske trupe pod komandom čuvenog velikog vezira Ibrahim-paše. Grad i okolina su preuzeti iz ruku Madžara (Ugara). Sa padom Bijeljine u ruke Osmanlija počelo je novo razdoblje u istoriji našega grada. Bijeljina se ponovo rodila, ali sada pod novim imenom. To novo naselje je nazvano Četvrtkovac po imenu trga – pijace koji se nalazio pored ranijeg gradskog naselja.Taj trg ili pijaca, koji se nalazio pored stare Biljene, to ime je nosio i prije turskih osvajanja. Ova se tržnica nalazila na periferiji srednjovjekovne Biljene. Nakon osmanskih osvajanja našeg kraja 1520. godine Semberija postaje dijelom Osmanskog Carstva i dalje se spominje u turskim defterima. U aprilu 1533. Godine u osmanskim popisu zvorničkog sandžaka, kojem je pripadalo područje Semberije, spominje se bijeljinska nahija, i to kao has zvorničkog sandžakbega. U toj nahiji su tada bila zabilježena samo 4 sela: Mirkovci, Čukujevići, Grm Selište i Četvrtkovište. (ibidem 47). O drugim selima koja danas poznajemo u tim osmanskim popisnim defterima nema spomena. Nema ni nekog naseljenog mjesta koje se spominje pod imenom Bijeljina ili Biljina, kako se to naselje prije osmanskog osvajanja zvalo. Četvrtkovište je u prvoj polovini 16. vijeka, 1533. Godine, predstavljalo maleno selo sa samo 14 domaćinstava, sva muslimanska. O ovome nam svjedoče turski defteri iz toga vremena koje pominje Hamdija Kreševljaković u svojim radovima. Ti stanovnici su većinom bili zanatlije i derviši misionari koji su širili islamsku vjeru. To novo naselje je nazvano Perşembe Köy (Četvrtkovac-Četvrtkovište) po imenu trga ili pijace koji se nalazio pored ranijeg gradskog naselja. Tek od prve polovine 17. vijeka Bijeljinom je nazivano i centralno naselje umjesto ranijeg imena.
Proces islamizacije stanovništva u Semberiji je započeo odmah nakon turskih osvajanja. U prvom popisu stanovništva Zvorničkog sandžaka iz 1533. godine muslimana je bilo samo u Četvrtkovištu, koje je bilo središtem nahije. (Handžić, Islamizacija). Pored sela Četvrtkovišta u ovom popisu se spominju i tri kršćanska sela: Mirkovci (mahala Dašnica) sa 7 kuća i 3 samca, Grm selište (Grmić) sa 10 kuća i 5 samaca i selo Čukojevići (Modran) sa 25 kuća i 5 samaca. (ibid.53). U sljedećem popisu iz 1548. godine muslimana ima u 14 od 17 zabilježenih sela u Semberiji. U tom se popisu spominju ova sela: Četvrtkovac (Četvrtkovište), Grm, Mirkovci, Kuzovrat, Batković, Tvrtkovac, Gornja i Donja Ruhotina, Tomaševac, Popovi, Gunjevac, Obrovac, Triješnica, Mareštica, Gojsal Selište, Crnjelovo i Brodac Neka od popisanih sela u tom popisu imaju i dva ili tri različita imena: Batković – Mirkovci, Popovi – Zvonar selište, Krčevac – Gojsal selište – Vrljačka, Obrova – Obrovac. Za sela iz tog popisa : Tvrtkovac, Obrova i Mareštica danas se uopšte ne zna gdje su se tačno nalazila. Ukupno je u selima Semberije u to vrijeme bilo 218 muslimanskih i 504 hrišćanske kuće. (ibidem 57). Nagli porast broja sela, kao i stanovništva, u tom periodu se povezuje sa masovnim naseljavanjem Vlaha, stočarskog stanovništva iz dinarske oblasti koje je su Turci privukli poreskim olakšicama da se nasele u Semberiju. (M.Vasić, Knežine i knezovi, 251-254). Da se tu stvarno radilo o Vlasima, stočarskom stanovništvu rumunskog porijekla, nedvojbeno nam dokazuju osmanski dokumenti koji u 12 od tadašnjih 17 sela u Semberiji pominju tzv“primućure“, što je zvanje seoskih starješina kod tadašnjih Vlaha. (ibid 62). Naziv „primućur“ (lat. Primicerius) na staro-vlaškom ili rumunskom jeziku koji ima latinske korijene, znači „starješina ili poglavar “. Doseljeni Vlasi su se vremenom izmiješali sa preostalim starosjedilačkim stanovništvom i bili su povlašteni sloj, potvrdio je dr. Milan Vasić. On u svojim radovima kaže: „U selima Zvorničkog sandžaka živjelo je, izmiješano sa ostalima, i brojno vlaško stanovništvo. Doseljeni Vlasi su u cjelini činili povlašteni društveni sloj. Kneževske autonomije su izraz tih povlastica (naglasci JM). Svi doseljeni Vlasi i Arbanasi u novim staništima bili su do kraja XVI stoljeća teritorijalizirani. To se vidi po posjedu baština sa pravima posjeda (hakk-i tesarruf) i stalnosti na zemlji (hakk-i karar), te po brojnim vlaškim knežijama i primićurima kao seoskim starješinama. U osmanskom popisu iz 1600-1604. godine muslimana je u Semberiji bilo u 12 sela. (ibid.58).
Širenje islama u Semberiji išlo je dosta sporo. Godine 1604. konfesionalni omjer u bijeljinskoj nahiji bio je sljedeći: kršćani 686 i muslimani 286 kuća. Do početka 17. vijeka Bijeljina je dobila status kasabe, pa se u turskim dokumentima naziva kasabom-kadilukom Četvrkovište, a od tog vremena se ponovo naziva i svojim ranijim imenom Biljina. Broj muslimanskog stanovništva u gradu se u to vrijeme povećao, kao i broj čiflika u okolini grada. Po turskim defterima iz 1600. godine u nahiji Bijeljina je bilo 85 čifluka (timara) koji su bili vlasništvo muslimana, i 33 čifluka čiji su vlasnici bili kršćani. Nahija Bijeljina je tada obuhvatala ukupno 17 sela. U turskom popisu iz 1600. godine pominju se ova sela: Četvrtkovac (Četvrtkovište), Grm, Mirkovci, Kuzovrat, Batković, Tvrtkovac, Gornja i Donja Ruhotina,Tomaševac, Popovi, Gunjevac, Obrovac,Triješnica, Mareštica, Gojsal Selište, Crnjelovo i Brodac. Naselje Janja se pod tim imenom, i to kao kasaba, prvi put spominje u osmanskom defterima tek 1767. godine. (Handžić, Postanak str.71). S obzirom da je Janja tada bila kasabom nedvosmisleno nam govori da je ona vjerovatno još mnogo ranije postojala kao naselje i to možda pod nekim sasma drugim imenom. To prvo i staro ime Janje možemo tražiti među imenima onih sela u Semberiji koja danas ne postoje i čija nam je lokacija danas potpuno nepoznata, : Tvrtkovac, Obrova i Mareštica. Po meni je to najprije ime Tvrtkovac, s obzirom na popis sela iz 1548.g odine, gdje prije Ruhotine stoji ovo ime. Ja mislim da je ovaj popis pravljen nekim redoslijedom i to prema položaju tadašnjih sela u okviru Semberije.
Iako se nalazilo na važnom putu prema Slavoniji, samo naselje Četvrtkovište (Bijeljina) veoma se sporo razvijalo. Iako je 1580. godine to bilo naselje od svega oko 80 muslimanskih kuća, Četvrtkovište je ispunjavalo osnovne uslove tadašnjeg urbanog razvitka, pa je dobilo status kasabe. U naselju su bili podignuti nužni kulturni i vjerski objekti, a bio je uspostavljen i pazarni dan, što su u to vrijeme bili preduslovi da neko naselje dobije status kasabe-grada. Iste te godine bio je osnovan i bijeljinski kadiluk, kojem su, osim bijeljinske, pripadale još nahije Teočak i Koraj. Te godine je ujedno bio prenesen u Četvrtkovište (Bijeljinu) i godišnji sajam –vašer koji je dotle tradicionalno bio održavan u Koraju kojem je Bijeljina do tada bila podređena. Time je Četvrtkovište (Bijeljina) postalo novi administrativno-sudski, kulturni i privredni centar u ravničarskom trouglu između rijeka Save i Drine. Ukazom sultana iz 1580. godine Četvrtkovištu (centar današnje Bijeljine) je dodijeljen status kasabe, postavljeno je središte kadiluka za tri nahije (Bijeljina, Koraj, Teočak) i uspostavljeni pazarni dan i godišnji sajam. Oko pola vijeka kasnije, prema tzv. Tuzlanskom sidžilu iz 1634. godine i nekim drugim izvorima, sjedište kadiluka se opet naziva starim srednjovjekovnim imenom Bilina ili Biljina. Godine 1634. Bilina se prvi put pod tim imenom spominje kao sjedište kadiluka. (ibid 51-52). Evlija Čelebija, koji je Bijeljinu posjetio 1664. Godine, zapisao je da Bilina ima 500 kuća u pet mahala, što je malo vjerovatno, a poznata je činjenica da je Čelebija bio sklon preuveličavanju onoga što je vidio. U ranoj fazi vladavine Osmanskog carstva, u 16. i 17. vijeku, u Semberiji se spominju samo dvojica istaknutih osmanskih spahija koji su bili muslimani i koji su u gradu i okolini imali svoje timare. Bili su to slavni Ali-paša Čengić, bosanski alajbeg, i Mehmed-paša Papazoglu, koji je kratko bio beglerbeg (vezir) Bosanskog ejaleta. U to vrijeme je bilo i kršćana koji su se istakli u ratovima na osmanskoj strani, pa su i oni dobijali timare od sultana za svoje zasluge. Tako se u osmanskim popisu iz 1548. godine spominje u selima Podlužju i Modranu hrišćanski ćifluk ili timar nekog kneza Kojčina od 500 akči godišnjeg prihoda. (ibid 51) Da napomenem, u ovoj fazi razvoja feudalizma u Osmanskom carstvu koji nam je danas poznat kao Timarski spahiluk, svi veći zemljišni posjedi u Carstvu bili su sultanovo vlasništvo i on ih je dodjeljivao na doživotno uživanje svojim velikašima, koji su se istakli u ratovima, kao neku vrstu nagrade ili plate za njihove zasluge. Ti zemljišni posjedi su i dalje trajno ostajali sultanovo vlasništvo (erazi-mirije), a spahije (zaimi, begovi, age i kršaćanski knezovi) su samo ubirali godišnje prihode od te zemlje, dok ti njihovi posjedi nisu bili nasljedni, to jest – djeca tih spahija i kneževa nisu ih mogla naslijediti!
(Nastaviće se)