Piše: Saud Grabčanović
Naučna istraživanja porijekla srpskog seoskog stanovništva Semberije
Svojim etnološkim istraživanjem porijekla stanovništva Semberije dr. Risto Jeremić (1869-1952.) je tridesetih godina prošloga vijeka došao do sljedećih zaključaka: „Crnogorci i Hercegovci, Nikšićani, Piperi Drobnjaci i Birčani naseljavaju srez bijeljinski“ ( Risto Jeremić „ O poreklu“ 151). Da napomenem, Risto Jeremić je bio pionir u ovim istraživanjima, on je inače bio jedan od osnivača Srpskog kulturnog i prosvjetnog društva „Prosvjeta“ u BiH. Nešto kasnije, sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka, vršena su obimnija i stručnija etnološka istraživanja porijekla semberskog seoskog stanovništva koja, manje ili više, potpuno potvrđuju navode iz knjige Riste Jeremića „ O poreklu“. U analizama koje je vršila dr. Radmila Kajmaković ispitano je 495 rodova semberskog seoskog stanovništva. Od toga je čak 177 rodova poznaje svoje porijeklo i sigurno je da je doseljeno iz Crne Gore i istočne Hercegovine, što predstavlja oko 36% ispitanika, 162 roda nisu potpuno sigurna u svoje porijeklo, odakle su se tačno doselili u Semberiju, da li iz Crne Gore ili istočne Hercegovine, što čini 33% ispitanika. 61 rod pamti samo svoju posljednju etapu preseljavanja unutar semberskih sela, ali se po njihovim prezimenima, porijeklu i slavama može sa sigurnošću zaključiti da i oni potiču iz Crne Gore i Hercegovine. Iz Posavine su se u Semberiju doselila 33 roda ili 6,7% ispitanika, a iz Srbije 26 rodova ili 5.3% ispitanika. Vrlo mali broj rodova u semberskim selima sebe danas smatra starosjediocima, radi se samo o oko 18 rodova ili 3,6%. Oko 10 rodova je doseljeno preko Save, a oko 8 rodova je porijeklom iz Like. Porijeklo stanovnika pravoslavne vjeroispovijesti na planini Majevici u sjeveroistočnoj Bosni ispitivao je Miljenko S. Filipović. Objašnjavajući kada su Srbi došli na Majevicu, on kaže : „Nema nikakvog pouzdanog dokaza ili jačih indicija da je na Majevici u srednjem vijeku bilo Srba. Prvi novi stanovnici Majevice, koje su dovodili Turci, bili su Vlasi tj. hrišćani u turskoj vojnoj službi. Ako i ima u toponomastici koji romanski element, njega su mogli imati i pozniji Vlasi. Prema tome, ni stećke nisu mogli podizati Vlasi, kako to misle neki istoričari“ (naglasio JM). O naseljavanju Srba u sjeverozapadnu i sjeveroistočnu Bosnu Vladislav Skarić je napisao izuzetno vrijednu studiju. O osmanskom naseljavanju Srba u opustjele krajeve Bosne sredinom 18. Vijeka on kaže: „Znajući da pravoslavnog elementa prije Turaka nije bilo u tim krajevima, osim nešto Vlaha, koji se javljaju ranije, prirodno je bilo misliti da se srpski pravoslavni narod pojavio u sjeveroistočnoj Bosni voljom ili dozvolom Turaka. Time je bilo rješeno kada se doselio pravoslavni narod“ (naglasici J.M). Na temelju opsežnih istraživanja porijekla pravoslavnog stanovništva na području bivše Tuzlanske oblasti, Risto Jeremić je došao do istog zaključka do kojih su došli Miljenko Filipović i Vladislav Skarić. Iz dugačkog popisa rodovskih prezimena zaključio je da su u sjeveroistočnoj Bosni tada bili zastupljeni skoro svi vlaški katuni te srpske grupacije i plemena sa područja Hercegovine i Crne Gore, ali i sva arbanaška brđanska /malesijska plemena.
Etnološki prikaz nastanka semberskih sela, naseljavanja i porijekla stanovništva
Na početku ovog dijela mog rada želim da napomenem da podaci koji slijede sadrže etnološka istraživanja koja su u BiH i Semberiji provođena prije devedesetih godina prošloga vijeka i posljednjeg rata. U toku i nakon posljednjeg rata etnička slika se u Semberiji i Bijeljini znatno promijenila. U migracijama u posljednjem ratu se u Semberiju i Bijeljinu naselilo još mnogo novih naseljenika pretežno srpske etničke pripadnosti, a došlo je i do velikog i trajnog iseljavanja ( pod pritiskom) bošnjačkog stanovništva iz grada Bijeljine, a dijelom i iz Janje. Mislim da bi nova etnološka istraživanja u Semberiji danas dala dosta drugačiju sliku od ove koju ću prezentirati.
(Nastaviće se)