“Rata neće biti jer se u ovom trenutku rat ne isplati, toliko smo siromašni da se malo toga ima opljačkati. Toliko smo bolesni da nema ko ratovati i toliko smo etnički podijeljeni da se teško može neka nova teritorija zauzeti. Iz ovakve BiH ljudi bježe, a kako bi tek bježali da se zapuca”, kaže Srđan Puhalo za Buku.
Razgovarali smo sa Srđanom Puhalom, psihologom, blogerom, aktivistom, tviterašem, stranim plaćenikom i ko zna šta sve još. Teme? U razgovoru za BUKU dao nam je psihološki kroki svih nas, Donalda Trampa, ali i sebe. Zašto neće napustiti Bosnu i Hercegovinu, otkuda mu san o senatorima i kako to Međunarodna zajednica u sadejstvu sa domaćim političarima uništava zemlju, saznajte iz intervjua.
Kao psiholog, kako gledaš na histeriju koja se zove “rat”? Da li je ona samo medijski proizvedena, da li je politički centri moći povremeno vade iz džepa ili je tek uobrazilja naroda? Ili, pak ima nešto gore, istinitije?
Ja to vidim kao sinhronizovano, svjesno i ciklično sluđivanje naroda, ili je bolje reći udruženi zločinački poduhvat, od strane domaćih političara, a uz pomoć medija, a sve u cilju sprečavanja postavljanja pitanja da li se baš ovako mora životariti u BiH? Zašto imamo ovolišne plate i penzije, a ovoliku nezaposlenost, kriminal i korupciju? Zašto izumireno i zašto mladi odlaze? Zašto se zadužujemo, zašto nema novih fabrika i investicija? Naravno da to proizvodi strah kod ljudi, što opet sprečava racionalno promišljanje realnosti, podstiče etničku sabornost i mogućnost za neke incidente. Rata neće biti jer se u ovom trenutku rat ne isplati, toliko smo siromašni da se malo toga ima opljačkati. Toliko smo bolesni da nema ko ratovati i toliko smo etnički podijeljeni da se teško može neka nova teritorija zauzeti. Iz ovakve BiH ljudi bježe, a kako bi tek bježali da se zapuca. Osim toga, nema više jugoslovenskih rezervi, pa bi bilo neophodno da uzmemo kredit da bi ratovali, a ni dovoljno harizmatičnih vođa. Naravno, ratna sjećanja su još friška, pa je teško “naložiti” narod za rat.
Bavio si se i baviš u svom radu istraživanjem na temu predrasuda? Da li je neophodno bilo živjeti sa selefijama da bi se svijetu predstavili ovi ljudi u pravom svjetlu i zašto DA? I na kraju krajeva, kome je namijenjeno ovo tvoje istraživanje?
Selefije su top tema u zadnjih nekoliko godina u BiH i prosto je nevjerovatno da se niko do sada nije bavio njima, osim bezbjedonosnih službi i policije. Ne bih rekao da sam živio sa njima, što ne znači da ne bih volio, ali sam uspio da upoznam neke dijelove njihovih života i to onoliko koliko su mi dozvolili. Ja mislim da su bili iskreni u ovom istraživanju, jer im je po prvi put pružena prilika da pokažu ko su, kako žive, sa kakvim problemima se susreću i kako žive u Bosni i Hercegovini. Predrasude su ogromne prema njima i u velikoj mjeri netačne i zlonamjerne. Stekao sam utisak da su selefije odličan “žrtveni jarac” za plašenje Srba, Hrvata i Bošnjaka. Moj cilj je bio da napravim naučnu studiju o njima, ali i kako ih vide građani BiH i kako o njima pišu mediji. Ja sam zadovoljan kako je sve to ispalo, a mislim da i selefije nisu bile nezadovoljne mojim radom. Istraživanje je namijenjeno svima koji žele da objektivno i bez velikih emocija saznaju nešto o selefijama. Na promociji knjige u Sarajevu bili su prisutni profesori fakulteta, studenti, ambasadori, uposlenici međunarodnih organizacija, mnogo novinara, ljudi iz SIPA-a, selefije i to je jedan od velikih uspjeha ovog rada, da na jednom mjestu skupite tako raznoliko društvo, koji te pažljivo slušaju i postavljaju racionalna pitanja na pristojan način. U Banjaluci nije bila tolika posjećenost, niti je to bilo medijski dobro propraćeno. Da završim, najveći uspjeh je što je istraživanje uopšte urađeno i što sam uspio da poljuljam tu sliku o selefijama kao teroristima, samo zato što sam ih doživio kao ljude s pravom izbora.
Zašto te Banjaluka ignorisala?
Ne znam, i meni je to čudno, jer smo svjedoci da se o selefijama mnogo govori i piše, ali mislim da nisu imali hrabrosti, niti želje, da se suoče sa činjenicama koje nisu onakve kako bi oni željeli. Naravno, postoji mogućnost da javnost, mediji i akademska zajednica ne cijene moj rad ili mene ne cijene kao čovjeka i istraživača, ali to im je bila jedinstvena prilika da sve to na licu mjesta istestiraju. Interesantno je da su se na prezentaciji rezultata pojavili samo novinari Oslobođenja, Euro Blica, Monda, Buke, Frontala.ba, iako su svi mediji bili više puta pozvani. Izgleda da sam se džaba trudio i nikad neću postati ekspert za selefije kao Galijašević i Ćeranić.
Ima li nade za mlade? Ozbiljan sam. Ima li nade u svijetu mržnje, predrasuda, klišea, nacionalizma, vršnjačkog nasilja? Možemo li uljuditi BiH za naše potomstvo?
Mi smo jedno vrlo zapuštano društvo, društvo koje se već 25 godina svjesno urušava. Bosnu i Hercegovinu ubijaju s predumišljajem. Čini mi se da smo sami od sebe digli ruke, a to je poslednji stadijum propadanja. Svjedoci smo da roditelji tjeraju svoju djecu od sebe tj. iz ove zemlje. Tjeraju ih da se nikad nikad više ne vrate, svjesni da malo toga mogu da promijene.Tjeraju ih od neizvjesnosti, tjeraju ih zbog straha od rata, od nepotizma, partijskog zapošljavanja, siromaštva, nepoštenja, divljeg kapitalizma, vulgarnog nacionalizma i izvitoperene socijaldemokratije. Naravno da se možemo uljuditi i to veoma brzo, ali je potrebno da vratimo nadu u ovo društvo, da vratimo vjeru u pravdu, da ljudi počnu sebe da cijene sebe i vjeruju sebi. Biće nam bolje kada roditelji svoju punoljetnu djecu istjeraju iz kuće na ulicu da se bore, a onda im se ti isti roditelji pridruže na ulici u toj borbi. Nadu i vjeru treba da nam vrate neki novi političari, a dostojanstvo moramo da vratimo sami. Biće nam bolje kada se političari budu plašili građana.
Veliki si kritičar (ne)rada međunarodne zajednice, koja najčešće ne zna da li je pošla ili došla. Koji su njeni najveći grijesi u više od dvije decenije obitavanja u BIH?
Realno, međunarodna zajednica u BiH ne postoji, postoje države koje su više ili manje zainteresovane za BiH i koje imaju svoje interese ovdje. Ako se sa mojom tvrdnjom ne slažete i kažete da međunarodna zajednica postoji, onda je ona saučesnik u eutanaziji BiH. Da nije tih međunarodnih para tj. kredita, vlast u BiH ne bi mogla “kupovati” socijalni mir budžetlija. Međunarodna zajednica se pretvorila u boksersku vreću koja domaćim političarima služi da pokažu koliko su jaki i nedodirljivi. Vlastima u Republici Srpskoj međunarodna zajednica je alibi za mnoge neuspjehe, dok bošnjački političari čekaju da Incko i ostali riješe naše probleme u njihovu korist. Hrvati su za međunarodnu zajednicu potpuna enigme, jer nikako ne mogu da skontaju šta Hrvati žele i koliko su te želje velike. Ja bih, iskreno, volio da se oni što manje miješaju u domaću politiku, ali je moj strah od domaćih političara i njihovog rada mnogo veći.
Kako živi i funkcioniše jedan osvjedočeni izdajnik i Sorošev plaćenik u ponosnoj Republici Srpskoj? Hoćeš li ti zapravo biti predvodnik srpsko-američkog prijateljstva, sad kada su Amerikanci prešli na srpsku stranu?
Teško je pomirite sve te izdajnike u meni. Jedan dan sam američki čovjek, drugi dan njemački, treći Sorošov, četvrti Bakirov Srbin, petog dana sam autošovinista, a nakon istraživanja o selefijama postao sam i vehabijski lobista. Za sada uspijevam da sve te identitete pomirim i da normalno funkcionišem na silnu žalost sr(b)skih patriota. Ono što mislim kažem, a trudim se da se i ponašam u skladu sa onim što pričam. Sa promjenom predsjednika u SAD očekujem da se promijeni i percepcija prema američkim plaćenicima i da će, nakon vraćanja Kosova Srbiji, skidanja sankcija Dodiku i mene se sjetiti 9. januara, jer maštam da postanem senator Republike Srpske.
Sad ozbiljno, koji je to egomanijakalni poremećaj u naroda i njegovih vođa, koji ih tjeraju da zaista povjeruju, kako će se tamo neki Donald Tramp baviti nama i da smo mi neko bitno mudo na planeti?
Iskreno, ja mislim da su za takvo mišljenje najviše krivi mediji, bez kojih domaći političari ne bi mogli da kreiraju sliku o Trampu kao velikom prijatelju Srba. Oni nekritički prenose stavove političara, ali i tzv. analitičara, koji pojma nemaju o unutrašnjoj i spoljašnjoj politici SAD. Osim toga stavovi Trampa su veoma bliski domaćim nacionalistima i konzervativcima i oni očajnički žele da i on pokaže razumijevanje za njih, kad već to nisu pokazali Buš, Klinton i Obama. Osim toga, svaki narod na Balkanu ima tu iskrivljenu sliku sebe i sopstvene (geo)važnosti, kao i teritorije koju smo zaposjeli i koju kontrolišemo, a posljedica toga je egocentrizam i projekcija nerealnih očekivanja na druge osobe.
Kad smo kod Trampa, može li jedna brzinska dijagnoza istog?
Tramp je populista, kojeg su na vlast doveli očajni Amerikanci, žrtve globalizacije, nadajući se da će taj milijarder moći da ih razumije, da će se boriti i zastupati njihove interese.
Dabome da te pratim na tviteru. Koliko se ova mreža “zapatila” kod nas? Koliko vidim, u svijetu je referentna tačka po pitanju obavještavanja, iznošenja mišljenja, ali i informisanja. Nama je, nekako miliji taj estradni koncept iste.
Tviter je jedno od novih oruđa za komunikaciju i sam po sebi nije ni dobar ni loš, a kako ćemo ga koristiti zavisi od nas. Kao i sve društvene mreže, on pruža neograničene mogućnosti da iznosimo svoje stavove o mnogo čemu, da polemišemo, svađamo se i vrijeđamo, a da o tome znamo malo ili nimalo. Toga moramo biti svjesni, jer na taj način čuvamo svoje vrijeme i mentalno zdravlje. Meni pomaže da svoje stavove i blogove prenesem ljudima koji to žele da čitaju, preskačući klasične medije. Ja više nisam zavisan, niti ograničen, od vlasnika medija, urednika, oglašivača, političara ili novinara da bih nešto rekao i to je ono što je dobro na tviteru tj. na društvenim mrežama generalno. Meni ne trebaju skupe kamere, studija, zgrade da kažem šta mislim. Ja ne zavisim od vremena i prostora i svoje poruke mogu da šaljem 24 sata. S obzirom na stavove koje zastupam i ciljeve za koje se borim, meni tviter omogućava da preskočim medijsku blokadu u Republici Srpskoj.
Novo istraživanje? Na čemu radiš?
Trenutno maštam o nekim istraživanjima i nadam se da ću krenuti sa njihovom realizacijom na proljeće. Ko će ići na teren po ovakvoj zimi. Nadam se da ću nastaviti istraživati selefije i molim se da me u tome podrži Vlada Republike Srpske i da pare, jer mi je muka da više budem strani plaćenik, kad mogu biti domaći.
Vidi li Srđan Puhalo sebe za 10 godina na ovim prostorima?
Iskreno, kome danas treba sredovječni psiholog, nikome. Neću valjda u najboljim godinama ići u Austriju, Njemačku, Dansku, Australiju da perem sudove po kafićima, vozim kamion ili njegujem bakice i dekice po staračkom domu. Ne smijem ostaviti Bosnu i Hercegovinu kretenima, baba Radojka mi tu izdaju nikad ne bi oprostila.
(neznase.ba)