Piše: Jurica Pavičić
Nemanja Kusturica nema pravo gunđati što ga se svodi ‘na jednu dimenziju’ jer on i danas uživa njezine plodove.
U svibnju godine 1945. u američku su vojnu bazu Lavagna kod Genove talijanski partizani priveli jednog postarijeg čovjeka guste, neuredne brade. Neobični čovjek proveo je u Lavagni tri tjedna kao uznik u kavezu pod vedrim nebom, da bi ga sredinom iste godine ukrcali u vapor i prevezli u Ameriku, da izađe pred sud. Među onima koji su tog proljeća u Lavagni čuvali čudaka u kavezu, rijetki su znali da je on jedan od najvećih genija modernističkog pjesništva.
Ezra Pound je bio važan pjesnik – anglisti će reći – možda i najvažniji u svom stoljeću. Ali, Ezra Pound je bio i fašist. Bio je američki ekspatrid, antisemit i antidemokrat, vjerovao je da je demokracija prevara “dem-liberala“, bankara i Židova. Smatrao je fašizam jedinom obranom od komunista i lihve, divio se Mussoliniju koji je “ozdravio Italiju“. Stoga je tijekom rata na rimskom radiju držao duge profašističke govore i pozivao Amerikanca da bace oružje. Poslije rata sudilo mu se za veleizdaju, ali je proglašen ludim i smješten u umobolnicu. I tamo je nastavio pisati, napisao je sijaset važne poezije, ali ga danas izvan anglističkih seminara ljudi pamte manje po poeziji, a više po tih nekoliko plamenih filipika na fašističkom radiju. Da nije umro star i polulud, Pound bi mogao reći: “Sveli su moju osobu na jednu dimenziju“. I bio bi, na neki način, u pravu.
Istu tu rečenicu – “Hoće me svesti na jednu dimenziju“ – izgovorio je ovih dana Emir Nemanja Kusturica, bošnjački renegat, francuski režiser i srpski nacionalist, i njome objasnio zašto je prekinuo intervju s Aleksandrom Stankovićem, fizički oteo snimljeni materijal i otjerao Hateveovu ekipu sa svog feudalnog posjeda na planini Mećavnik. Naljutilo je dvostrukog canneskog pobjednika to što ga je Stanković “provocirao“ i što ga “provociraju“ toliki novinari od Nikolaidisa u Podgorici do Cerovića u Parizu, pa mu postavljaju vazda ista pitanje, uporno i dosadno: zašto je izdao rodni grad? Zašto je podržao Srbe u Bosni? Zašto je potpaljivao masu na mitingu za Kosovo?
Zašto je na stejdžu pjevao u slavu Radovana Karadžića, pio viljemovku ili što već ne sa Slobodanom Miloševićem i od njega uzeo nemile novce da završi najskuplji europski film svih vremena, “Underground“? Ta pitanja Kusturici ne postavljaju u Parizu i Rimu: samo mi provincijski jugovićki mravi, nezahvalni što nas miluje njegova veličina, postavljamo ta dosadna pitanja, nanovo i nanovo. Čudi se Kusturica da je tomu tako, no nalazi i razlog: Sarajevo je tomu krivo, ono je okolne zemlje zatrovalo krivnjom, jer je taj grad, veli emir drvengradskog emirata, “guzno crijevo“, a njegovim su stanovnicima “grad i ideje propale“, za razliku od njega koji je uspio.
Osim što su obojica bili daroviti i osim što su se obojica vrzmali tiranima pod repicom, Ezra Pound i Kusturica imaju još ponešto sličnosti. Za početak, i jedan i drugi mrzili su iste stvari: Englesku i Ameriku, zapadne demokracije, kapitalizam. I jedan i drugi vjerovali su da je čak i tiranin dobar, ako je protuotrov za angloameričke novčare. I jedan i drugi vjerovali su da mačističko divljaštvo po nekom čudu oplemenjuje. Pound je Mussolinija slavio što je otpuhao prašinu iz talijanske zemlje muzeja, što je dekadentnoj naciji štukatura i ulja na platnu ulio vitalnu, razbojničku krv.
Kusturica je u filmovima isfabricirao lažni, neiskreni Balkan kao zdravu protutežu “truloj“ Europi, Nijemcima, “nacističkim satelitima“, bečkim konjušarima i operi. U toj dihotomiji, Slovenci, pa Hrvati i na koncu Bosanci tek su varijacije istog otpadništva od zdrave, barbarogenijske balkanske korjenike koja truli u gradu i cvate na gorskom zraku. Stoga je Kusturica i načinio svoj pseudobalkanski Neuschwanstein, izmišljeno kič selo iz kojeg sada daje zapaljive intervjue odjeven u kožuh sa šubarom od nekog papkara na glavi.
Najveća Kusturičina travestija stoga nije to što je od muslimana iz komunističke obitelji postao pravoslavni desničarski šoven, nego to što se kao klinac s titovskog asfalta pretvara da je neiskvareni čoban. A nije: jer, čobani nemaju njegove milijune i nekretnine, njegovu moć i canneske koktele, ne posjeduju čitave feudalne posjede i ne razmjenjuju pred kamerama dresove s Koštunicom.
I tu je točka na kojoj poveznica Pounda i Kusturice prestaje. Jer, kad je potkraj života tumarao kao sumanuti starac mletačkim San Trovasom, Pound je možda i mogao reći “ne svodite me na jednu dimenziju“. Ono što je ostalo iza pokislog fašista, naime, šaka je nezaprljane poezije i jedan u stvari strašno nesretan život: poniženje u đenovskom kavezu, dvanaest godina ludnice i osamljenička starost u mletačkoj umideci. Emir Nemanja Kusturica nema pravo gunđati što ga se svodi “na jednu dimenziju“, jer on i danas uživa plodove te svoje “dimenzije“.
Dok u tom famoznom “guznom crijevu“ njegovi bivši sugrađani nastoje sastaviti kako-tako funkcionalnu zajednicu, on je iz sve te krvi i olova izišao poput blistavog ratnog profitera, proslavio se filmom koji su mu platili Dušan Mitević i Sloba, nagrabio je nekretnina poput pravog tranzicijskog tajkuna i, kako je rekla jedna moja beogradska znanica, “ocedio te dve jadne države do zadnje kapi“ – da bi danas glumio ideologa antikapitalističke sirotinje iz fotelje gorskog feudalca u drvengradskom burgu.
Ali – postoji još jedan razlog zašto je posve deplasirano u njegovom slučaju “odvajati umjetnika od djela“. Kusturičino djelo je, naime, s vremenom postalo upravo onakvo kakav mu je i lik, i kakva mu je politika. Već podulje vrijeme, naime, Kusturičini filmovi i nisu drugo doli ideološke ilustracije njegove nevješto nabiflane uloge pravoslavnog integrista. Naslušali smo se i načitali u Hrvatskoj konzervativno-klerikalnih budalaština, no čak i u ovoj našoj bizarnoj duplji teško je naći film ili knjigu u kojoj se tako dosljedno zagovara konzervativni rustikalni kič kao, recimo, u Kusturičinu “Zavetu“. U tom filmu Kusta nas lijepo uči da unuk ima slušati djeda, da je u životu važno oženiti se i kupiti kravu, a da je grad prijetvorna Sodoma kojom koračaju urbani zlikovci s rokerskim jaketama.
Umjesto euroameričke kapitalističke prevare mećavnički emir stoga nudi gorsku patrijarhalnu bukoliku, spoj ovčjeg sira i kandila: u “Zavetu“ tako djed dirljivo plače dok na TV gleda gimnastički prijenos i sluša rusku himnu, a drveni se crkveni zvonik transformira u mitraljesko gnijezdo. Taj galimatijas neokonzervativnih budalaština ono je što je danas ostalo od čovjeka koji je bio redatelj “Dolly Bell“.
I zato Kusturica nikom, pa ni Sarajevu, ne može superiorno popovati da je “propalo“. Ništa u “zemlji koje više nema“ – ni izbužano Sarajevo, ni spaljeni Mostar, niti sravnjeni Vukovar – nije propalo tako nepopravljivo i neumitno kao što je propao Emir Kusturica.
(jutarnji.hr)