Dobrotom u legendu

Piše: Emir Musli

Sedamdeset godina radio je kao kovač, u orkestrima svirao tamburu i saksofon, volio plesati Inglish valcer. Bio je spoj njemačke kulture i bosanskog šarma. Bijeljinski kovač Fric dobrotom je ušao u legendu.

“Dobro jutro. Bože pomozi, od tebe ne tražim ništa drugo osim zdravlja. Unaprijed sam ti zahvalan.”

Tako je svoj radni dan počinjao Fridrih Šumaher (Friedrich Schumacher), potomak Nijemaca koji su nakon 1878. u Bijeljinu došli iz Baden-Virtemberga (Baden-Wurtemberg). Rodio se augusta 1919. u porodici Barbare i Konrada i svojim životom i smrću ostao vezan za rodni grad. Od maja 2007. ne čuju se njegovi čekić i nakovanj ali ostaje radionica u muzeju i sjećanje na čika Frica.

Sjećanje na čika-Frica

Sjeća ga se i Zoran Midanović, kustos historičar Muzeja Semberije: “Bio je živa legenda bijeljinskih zanatlija. Značajan je i po tome, pogotovo za Muzej Semberije, što je zavještao kompletan alat iz svoje radionice i mi smo jedan dio toga izložili u okviru naše etnološke postavke, znači, redovne postavke.”

0,,15101883_4,00

Schumacher u svojoj kovačnici

Jusuf Trbić, predsjednik Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” Bijeljina o Ficu kaže: “Čika Fric Šumaher, moj prvi komšija, prijatelj moga oca, bio je jedan od posljednjih čaršijskih ljudi. Njega su svi ljudi u Bijeljini znali, svi su ga voljeli. Kad je umro, njegova sahrana je bila najmasovnija koju sam ja ikad vidio. Došao je i imam. I kad je ispraćen na vječiti počinak, ožalošćena je bila cijela Bijeljina.”

Zaljubljen u rodni grad

Bila je to posljednja Fricova želja, da mu na sahranu dođu sveštenici i imam. Došla je cijela Čaršija koja pamti i da ga je Drugi svjetski rat zatekao u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Šest mjeseci proveo je u zarobljeništvu, a potom većina semberskih Nijemaca odlaze u poljski grad Lođ. Fricova porodica zatim odlazi u austrijski Grac, gdje on radi u mehanizovanoj kovačnici. Nakon rata vraća se u domovinu uprkos odlukama država. Semberci ga dočekuju raširenih ruku. Bez imovine koja je konfiskovana, vrijedno radeći, za 90.000 ondašnjih dinara otkupio je očevu kuću, oženio se Vilmom i zauvijek ostao u srcima Bijeljinaca.

0,,15101899_4,00

Na sahranu Schumacheru došla je cijela čaršija

Žal za ljepotom

A kad su godine minule, pamti se i njegov žal za prošlim vremenom. “Eheeeej, kakvih sam ja zabava proveo. Ovo ništa ne valja. Da ti ljudi, isti ljudi, da ništa nisu ostavili od starine. Al’ kad ja nemam nikave moći, da sam ja predsjednik ja bih to malo da ostane, al’ zakasnio sam ja,” rekao je jednom prilikom.

Da li će se poboljšati vrijeme tranzicije u BiH, na to nije imao odgovor: “Nemam pojma, izvini. To ne ovisi od mene. Da ovisi od mene, ovdje bi ruže cvjetale na ćoškovima.”

Fridrih Šumaher bio je dokaz da ljudi cijene dobrotu, a dobrote je posljednji bijeljinski kovač imao napretek. Svojim životom i svojom smrću pokazao je šta spaja i ujedinjuje ljude.

 

(dw.de)