Piše: Jusuf Trbić
Strašni zločin u osnovnoj školi u Beogradu izazvao je nezapamćenu lavinu polemika na svim stranama, a ulicama Beograda krenuli su protesti zbog nasilja, kakvi odavno nisu viđeni. Obični, uplašeni i frustrirani ljudi izlili su na javnu scenu svoj strah, beznađe, izgubljenost u mraku totalitarne vladavine i zasićenost kulturom laži koja se njima, ali i svima koji žive na nesretnom prostoru ovog dijela Balkana, servira već više od tri decenije. Građani BiH to dobro znaju. Dugogodišnje njegovanje ideologije nasilja, netrpeljivosti, mržnje prema drugima i drugačijima, sistem koji laž izdiže na pijedestal vladajuće istine, korupcija i kriminal kao suština političke moći, nemoral kao nova paradigma opšteg kulturnog modela, svekolika materijalna i duhovna bijeda kao način života, hiperprodukcija razlika, beskruplozno prekrajanje istorije u svrhu opravdavanja terora nad (svojim i tuđim) građanima, sve je to dovelo do masovne idiotizacije naroda, koji mirno prihvata sva zla koja mu se nude kao vrhunsko dobro. Tri decenije ispiranja mozgova i homogenizacije etno-religijskih skupina okrenutih jedna protiv druge, sistematsko i sveobuhvatno produkovanje plemenske, primitivne, zatvorene i zamračene svijesti, od obdaništa i škola do svakodnevnog života, apsolutna dominacija zaostale, grabežljive i sa kriminalom povezane politike, površna religija koja vjernicima sputava i ruke i glave, sve je to dovelo do beznadežnih zidova među ljudima, zidova kojima se dijele ne samo obični životi, već i ideje, riječi, misli i osjećanja. Svako stado žali svoje žrtve i slavi svoje zločince, svako od njih ima svoju sopstvenu istinu, koja nipošto ne smije ličiti na „njihovu“ istinu. Čitav svijet je podijeljen na „nas“ i „njih“, a stvarnost protjerana s ovih prostora, pa umjesto života živimo cirkusku predstavu u kojoj je sve lažno, samo su suze prave.
Srbijanski zvaničnici i njihovi pridruženi mediji, intelektualci i profesionalni rodoljubi jedinstveni su u stavu da niko od njih nije kriv za strašnu tragediju, krivi su, kao i obično, oni drugi, krivi su Zapad i njegove vrijednosti, krive su društvene mreže, krivi su neodgovorni roditelji, kriva je škola, svi su krivi, samo nisu oni koji tri decenije slave zločine i zločince, koji prijete svima u komšiluku, oni koji predano njeguju kulturu rata i ubijanja i čuvaju murale najvećeg masovnog ubice u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Nisu krivi oni koji rehabilituju četničke koljače, koji dočekuju svoje zločince s buketima cvijeća i pjesmom i slave ih kao heroje, nisu krivi oni koji lažima sa najvećih TV stanica ubijaju pamet i savjest miliona gledalaca, niti oni koji nikako ne žele da se suoče sa istinom o tome šta su radili u posljednjim ratovima. Krive su, kažu, društvene mreže i video-igrice, kao da toga nema svuda u svijetu! Milioni djece igraju te igrice, pa se malo njih odlučuje da ubija drugu djecu. Kriv je truli Zapad, kriv za raspad Jugoslavije, za bestijalne zločine, pogotovo u Bosni, za domaće krize, za bijedu građana, kriv za sve. Ali, gdje smo mi tu?
Za početak pitanje: kome je suđeno u Hagu zbog ubijanja, ko priželjkuje nove ratove i hvali se oružjem i silom koju posjeduje, ko ponovo traži tuđe teritorije i tuđe živote? Srbijanski istoričar Aleksej Kišljuhas kaže: „Najzad, i bolno ironično, vrednosti „Velike Srbije“ su te koje zapravo inspirišu mnoge masovne ubice na Zapadu. A ne obrnuto, da zapadne vrednosti inspirišu ubice u Srbiji.
Naime, masovne ubice Anders Brejvik iz Norveške (77 mrtvih) i Brenton Tarant sa Novog Zelanda (51 mrtvih) otvoreno navode da su u svojim masakrima bili inspirisani i islamofobnim vrednostima Radovana Karadžića.”
Znam da će se mnogi namrštiti, ali mi, žrtve iz proteklog rata protiv Bosne, imamo pravo pitati: ko je kriv za toliku ubijenu djecu u BiH, za koju ovdje niko neće ni da čuje? Ko je kriv za dvadesetoro djece ubijene u Bijeljini, u gradu u kojem nije bilo nikakvog rata? I kako to da niko u ovom dijelu BiH, ni političari, ni mediji, ni crkveni ljudi, pa čak ni obični građani nikad nisu postavili to pitanje i tražili odgovor? Ko je kriv za preko stotinu ubijene djece Prijedora, za 1.600 ubijene djece Sarajeva, za živu spaljenu djecu u Višegradu i Foči, za ubijene u Ahmićima? Kako je moguće da za sve ove godine nikoga nije briga za tolike ubijene dječije živote, pa čak ni pravosuđe? Ko je kriv za jedini genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, ko je planirao, naređivao i izvršavao nebrojene zločine u Bosni, u Hrvatskoj, na Kosovu, ko je punio masovne jame širom BiH, ko je organizovao hladnjače za prevoz leševa civila, žena i djece s Kosova, ko je čuvao i branio zločince koji danas komotno žive u Srbiji i RS-u? Ko je te ubice inspirisao, nisu to valjda bile “zapadne vrijednosti”? I šta znači to višedecenijsko ćutanje, ili, još gore, slavljenje ubica?
Mi, koji ovdje živimo, znamo šta to znači.
I znamo: nema ozdravljenja i nema normalnog života na ovom prostoru dok se svi ne suočimo sa istinom o nama samima, o onome što smo radili i što danas radimo. I nema važnije stvari od istine, od istine nije važnija ni država, ni politički sistemi, ni ideologije, ni prošlost, ni sadašnjost, ni sudbina bilo koga od nas. Svi naši životi će proći, a istina će nas nadživjeti.
Tako mora biti, inače ništa više ne bi imalo smisla: ni svijet, ni ljudi, ni Bog, ni svemir cio, ništa. Sve naše svađe, sve podjele, mržnje, sva bijeda, sve laži, sve što činimo jedni drugima, sve to može stati u jednu jedinu dječiju suzu, u jedan uzdah, u jedan vrisak. U jedan mrtvi san djeteta kome nismo dozvolili da odraste.
Ubijena djeca gledaju nas iz mraka, iz crne zemlje, iz neznanih grobova, i pitaju: ko je kriv? Šta da im kažemo?