( istorija nastanka, prvi pomen i korijeni imena grada)

Piše: Saud Grabčanović

Uvod

 

       Vrijeme i način nastanka većine svjetskih gradova i naselja uglavnom su  obavijeni velom tajanstvenosti i nepoznanica i o tome najčešće nema sasvim pouzdanih informacija. U slučaju mnogih od njih postoje samo neprovjerene, a ponekad i kontradiktorne legende. Mi znamo imena tih poznatih svjetskih, evropskih, ali i naših bosanskih gradova i naselja, kao i sve sinonime po kojima ta naselja prepoznajemo i uzimamo ih kao takva bez analize. Rijetko ko postavlja pitanje kako su i kada ti gradovi dobili svoja imena i šta njihova imena u stvari znače? Koje i kakve priče, događaji i teorije nam mogu objasniti korijene ovih naziva? O nastanku našeg grada Bijeljine takođe nema nikakvih pouzdanih i relevantnih informacija. O izvoru i značenju imena grada Bijeljine do danas postoji nekoliko teorija i nijedna od njih nije utemeljena na čvrstim dokazima, nego su to samo pretpostavke. Ja ću u ovom  radu analizirati nastanak grada Bijeljine na osnovu poznatih istorijskih dokumenata i arheoloških nalaza, a posebno ću se osvrnuti na nastanak imena grada i značenje tog imena. Ovdje ću predstaviti moje teorije o nastanku tog imena sa argumentima. Na kraju ću pokušati analizirati nastanak imena našeg zavičaja – Semberije.

Nastanak grada Bijeljine – Predistorijski i rimski period

Kada je tačno u semberskoj ravnici nastao grad Bijeljina –  nema pouzdanih podataka. O tome se može samo nagađati. Sigurno se zna da su prije doseljavanja Slovena na ove prostore sembersku ravnicu naseljavali razni narodi u  kamenom, mlađem kamenom i bronzanom dobu. Dosadašnja arheološka i druga istraživanja daju nam sigurnu sliku kontinuirane naseljenosti Semberije još od praistorijskih vremena, odnosno, mlađeg kamenog doba, oko 5.000 godina p.n.e. Uprkos brojnim seobama, ratovima, epidemijama, gladi, smjenama različitih državnih i upravnih sistema u kasnijim istorijskim periodima od vremena Rimskog carstva do savremenog doba, Semberija nikada nije u potpunosti opustjela. Najstariji potvrđeni tragovi života ljudi na prostoru današnjeg grada Bijeljine potiču iz mlađeg kamenog doba – neolita (5.000 – 3.000 godine p.n.e.). Takođe, pronađeni su i materijalni ostaci iz perioda bronzanog i ranog gvozdenog doba. Najviše nalaza iz perioda praistorije pronađeno je u atarima sela Ostojićevo, Batković, Glavičice, Dvorovi, Kojčinovac, Patkovača i Triješnica. Karakteristike grnčarije, oruđa i oružja nedvosmisleno potvrđuju kulturne veze prastanovnika Semberije sa vinčanskom neolitskom kulturom, sa kulturama bronzanog doba – vučedolskom, kostolačkom i badenskom. O ovome svjedoče arheološka otkrića i u samom gradu, kod gradske bolnice. Razni narodi i plemena, znana i neznana, u različitim su se epohama smjenjivali na ovim prostorima : Tračani, Iliri, Kelti… Iliri se mogu smatrati autohtonim stanovništvom Bosne i starosjediocima . Ilirski  narod  je naseljavao Bosnu sve do dolaska Slavena u 6.vijeku na ove prostore, sa kojima su se izmiješali i nestali sa istorijske pozornice. Semberiju su naseljavala dva poznata Ilirska plemena: Autarijati i Mezeji, kojih je najviše bilo u današnjoj Srbiji. Arheološki nalazi kopalja i keramike kod bolnice u Bijeljini  govore o prisutnosti Ilira na ovim prostorima i o njihovoj kulturi iz ranog željeznog doba. Iliri su bili vrsni ratnici i nosioci jedne napredne  kulture, kao i tvorci novog društvenog poretka. To je dovelo do stvaranja prvih plemenskih saveza na njihovom prostoru, iz kojih su potom nastale prve ilirske države.Tokom prvog tisućljeća prije Krista za bosanskohercegovačke Ilire dogodila su se tri velika događaja , koja su odredila njihovu daljnju sudbinu: dodir s Grcima, dolazak Kelta i na kraju prodor Rimljana. Od 7. vijeka prije Krista  počinju kontakti s Grcima. Vijek kasnije dolazi do velike invazije Kelta sa istoka Evrope. Kelti su bili veliki ratnički narod, koji je došao u Evropu iz Azije u toku seoba naroda. Kelti su samo prošli ilirskim prostorima koje su opustošili i nastavili su dalje svoju seobu ka Francuskoj i Britanskim otocima. Nakon Kelta, na Balkan stižu novi, organiziraniji osvajači – Rimljani. Zbog rimske ekspanzionističke politike dolazi 229. prije Krista do prvog rimskog rata protiv Ilira. Rimljani su imali za cilj pokoriti i podjarmiti ilirska plemena u Bosni. Ovo je bilo novo razdoblje u istoriji Ilira i tako je počeo stopedesetogodišnji rat protiv Rimljana, nakon kojeg Iliri bivaju pokoreni, i to tek u 1. vijeku prije Krista. Rimsko osvajanje predstavljalo je veliku prekretnicu za Ilire. Oni su pod rimskom vlašću ostali duže od 500 godina. Kroz to vrijeme, dijelili su sudbinu s pokorenim narodima u Rimskom carstvu. Rimljani su stigli i na prostore današnje Semberije i Bijeljine sa svojom civilizacijom i kulturom. Veliko Rimsko carstvo je počivalo na moćnoj i nepobjedivoj vojsci, a imalo je i jako dobro uređenu državnu organizaciju. Rimljani su gradili veleljepne gradove i puteve širom carstva, pa tako i u današnjoj Bosni. U ta je vremena u blizini grada Bijeljine prolazio veoma važan rimski put koji je vodio od grada Narone, današnjeg Metkovića, do grada Sirmiuma, današnje Sremske Mitrovice. Rimski putevi ili ceste (via)  bili su žila kucavica carstva i imali su prvorazredni značaj. Sirmium je bio glavni grad rimske provincije  Panonije. Jedno vrijeme, u doba takozvane tetrarhije, Sirmium je bio jedna od četiri prijestolnice carstva. Taj je rimski put bio veoma važan  za komunikaciju Panonije sa Dalmacijom i Rimom. Ovaj je put vodio kroz dio Bosne pored rijeke Drine, koja je zbog svoje brzine a i velikih poplava, predstavljala Rimljanima veliki problem pri prelasku na drugu obalu. Taj problem je posebno bio izražen u proljeće i nakon velikih padavina. Rimski put je od Narone kroz Bosnu vodio sve do grada Domavie, današnjeg Bratunca, gdje se  račvao, pa je jedan krak prelazio Drinu i koristio se kada je povoljna hidrološka situacija. Tim se  odvojkom  kroz današnju Mačvu direktno  stizalo do rimskog mosta na rijeci Savi i preko njega do Sirmiuma. Drugi krak ovoga puta je produžavao dalje pored Drine, pa je preko današnjeg Zvornika išao ka današnjoj Bijeljini. U ta se  vremena tim putem išlo na konjima , pješice a i u karavanima. Putovanje  je bilo dugo i mukotrpno, pa su Rimljani uz put napravili mnogo postaja za odmor i okrepu ljudi i konja. U Brocu i u Ćipirovinama kod Bijeljine  otkriveni su ostaci vila iz rimskog perioda, koji govore u prilog  pretpostavkama o rimskom porijeklu našeg grada. Bijeljina je mogla biti jedno od tih mjesta koje su Rimljani podigli kao svoje odmorište i vojnu postaju na tom putu. Ovaj je put dalje vodio iz Bijeljine prema Rači i tu se  na Savi završavao. Rimljani su tu imali dvije daljne mogućnosti za nastavak  putovanja. Prvo , brodovima su iz Rače mogli doći u Sirmium. Drugo, mogli su  skelom preći na drugu obalu rijeke Save i put nastaviti u pravcu limesa-granice carstva koja je bila u današnjoj Mađarskoj.

 

                                                           ( Nastaviće se)