PIJACA I VAŠAR
Prošlost živi u nama, gdje god da se nalazimo, i siguran sam da Bijeljinci, ma gdje da se danas nalaze, nose u duši slike svog zavičaja, kakav je nekad bio.
Sjećate li se Zelene pijace, kakva je nekad bila?
Sjećate li se onog šarenila, od raznovrsnog voća i povrća, do cipela i farmerki iz Italije i stare odjeće, u posebnom dijelu, gdje se danas nalazi Zanatski centar? Bio je to vulkan boja, mirisa i glasova, gdje se cjenkalo, nadvikivalo, gdje je blještao nakit i treštala najnovija muzika, prodavalo se sve, od rešeta do germe, i okretalo se “Kolo sreće”, a u čoškovima se “radilo” šibicama: ko će pogoditi ispod koje se od tri šibice nalazi kuglica? I sve je to odisalo radošću života, kakvu danas ne možemo nigdje sresti. Zadovoljni su bili i prodavci i kupci, a i oni koji su samo gledali i dangubili. Posebno su se isticali veseli, duhoviti i vrijedni ljudi iz Ulice 27. marta i okoline, koji su bili nosioci specifičnog bijeljinskog gradskog duha.
Voće i povrće je uglavnom dolazilo sa semberskih njiva i iz Srema. Sjećam se prodavca Adema, koji je imao nekoliko hastala na pijaca, i njegovog sina Mujketa. Adem je imao i “svog” taksistu Tomu, koji je uvijek bio spreman da mušteriju, koja kupi dosta robe, za čas prebaci do kuće.
U sjećanju mi je ostao i Beho, koji je prodavao kokoši, i to na veliko, a mušterije su mu bili i Ugostiteljsko preduzeće, kafane i restorani, pa čak i gradski hotel.
Posebna priča je bio onaj dio u kojem su se prodavale farmerke i razna “uvozna” roba, od češljeva do krombi kaputa. Tu, pored ostalih, radio i momak s nadimkom Mali, dok je Musa prodavao nakit za svaki ukus i usput davao savjete o svakodnevnom životu. Bilo je i prodavaca iz drugih gradova, na primjer iz Brčkog, kod njih se moglo naći sita za brašno svih veličina i vrsta. Šemso je držao “Kolo sreće” koje se bez prestanka okreće. Na njemu su bila raznobojna polja s imenima raznih gradova, staviš novac na koje polje želiš, pa šta ti Bog da. Na kolu je bilo i jedno upražnjeno mjesto, zvali smo ga “cicino mjesto”, i ako kolo tu stane, dobija Šemso. Nekim čudom, on je uglavnom dobijao, ali se niko nije ljutio zbog toga.
Ta se igra igrala i na čuvenom godišnjem vašaru za Pantelino, na koji je dolazio silan svijet iz cijele Semberije, ali i drugih okolnih mjesta. Vašar se održavao 7, 8. i 9. avgusta, i tada se sve treslo od muzike i pjesme, od uzvika i galame, vrtio se ringišpil, mamio je gledaoce cirkus, zvalo je “Bure smrti”, dijelio je obećanja “miš bijeli što sreću dijeli”, a bezbrojne tezge su bile pune šljaštave robe, od liciderskih srca, galona, balona i čivija, do staklenih očiju, italijanskih deka, svilenih gaća i minđuša za jednokratnu upotrebu. A iznad svega je vladala neopisiva živost, radost i veselje, kakve više nikad nigdje nisam osjetio.
Ibrahim Mešanović Oregon USA