Izašla je nova knjiga Jusufa Trbića „Razaranje Bosne“. To je knjiga eseja o današnjem stanju bosanskog društva i mračnim silama koje dovršavaju mučni proces razaranja posljednjih ostataka smisla jedne hiljadugodišnje zajednice zasnovane na bogatstvu razlika. Uništavanje naših života, naše istorije i budućnosti odvija se pred našim očima, uz puno sadejstvo bošnjačkih političkih i vjerskih struktura, a mi sve to gledamo nezainteresovano, kao da nas se ne tiče. I zato smo, prije svih, krivi mi. Jer, kako je napisano u uvodu knjige, „…… svi smo, na svoj način saučesnici u dugogodišnjem porobljavanju svijesti i slobode, u ispijanju omamljujućeg vina etno-konfesionalne podjele, u masovnoj proizvodnji lažne stvarnosti i pristajanju na okupaciju pameti, morala, časti i istine, u ćutanju koje nas vuče u ponor nestajanja.
Prostački nacionalizam, teror političke religije i kolektivnih identiteta, primitivizam, glupost i kič, dobrovoljno ropstvo, arogancija neznanja – to su koordinate naših života koje smo prihvatili bez mnogo otpora. Iz jednog, u dobroj mjeri uređenog društva, mi smo se oduševljeno bacili u zagrljaj haosa, u sunovrat svih vrijednosti, u duhovnu i materijalnu bijedu, prihvatajući zov slijepih vođa koji nas vode sigurnim putem u provaliju. I (još) nemamo snage da stanemo, da pogledamo svijet oko sebe, da se uspravimo, da kažemo, da učinimo nešto da se ovo ludilo prekine. Umjesto hiljadugodišnjeg jedinstva u bezbroj različitosti pristali smo na psihologiju krda i strogu podjelu na plemena koja istrajavaju u gluhoj mržnji i okretanju glave od svih drugih i drugačijih, u unutrašnjoj istovrsnosti bezličnih jedinki koje piju vodu iz jednog mozga, u narcizmu malih razlika i strahu od svega što je više, bolje, uspješnije, otvorenije i slobodnije. Dok se u velikom svijetu otvoreni pogledi šire do najdaljeg kutka Zemljine kugle, dok se daljine pretvaraju u plodonosna raskršća, a svemir nam prilazi sve bliže, mi tonemo, dobrovoljno, u blato davnih dana, u sjećanje na ono čega nikada nije bilo, u tamnice izmišljenih identiteta, u besmisao koji nam otima živote.
Razaranje Bosne, koje predugo traje, voljom dvije velikodržavne ideologije bazirane na fašističkim projektima iz Drugog svjetskog rata, podržano samoubilačkim etno-konfesionalnim politikama žrtava, pretvorilo je bosansko društvo u bolesni organizam, u svijet kontrolisanog, mračnog haosa, u vulkan plemenskog ludila koji zatvara sve horizonte, u ludački ples novih divljaka opijenih svekolikim propadanjem. Prošlost je postala naša budućnost. Potopila nas je falsifikovana stvarnost, kao noć u kojoj više ne možemo naći sebe, sve vrijednosti su okrenute na glavu, mržnja je postala naša zastava, strah od drugih naša zakletva, a podanička svijest naša himna. Tri kratkovida, paranoidna etno-nacionalizma, preparirana površnom religijskom obnovom, krvavim makazama su isjekla bosanski univerzum, dijeleći na ga tri stada, tri proklete avlije, kojima upravljaju feudalni gospodari plitke pameti i duboke žudnje za vlašću. Oni su, uz burne aplauze sljedbenika, uništili sve što smo imali: hiljadugodišnje jedinstvo u razlikama, toleranciju kao modus vivendi, čitav koloplet kulture, morala, tradicije, znanja, umijeća, pretvarajući dan u noć, istinu u laž, čast u beščašće, red u nered, a čitav naš život u dugo pomračenje uma.
Bosna je danas tunel kojem se ne vidi kraj. Predio slikan krvlju, mrakom i očajem. Bježe odatle hiljade mladih, školovanih ljudi, da potraže sebe u stvarnom, vidljivom svijetu. Oni koji nemaju više gdje pobjeći, drže oči čvrsto zatvorene, u nadi da će se, sam od sebe, prekinuti taj mučni san u koji su potonule sve naše iluzije, svi naši snovi. Dok bijesni jahači Apokalipse s jedne i sa druge strane oštre koplja za konačni obračun, raznoseći konjima na repove jadnu zemljicu Bosnu, oni koji drugu domovinu i drugi život nemaju, mazohistički podržavaju vođe sopstvene propasti, bez volje i snage da se odupru, da budu drugačiji. Da kriknu, da se osvijeste, da ustanu, da krenu na put u normalnu, uljuđenu, demokratsku, građansku i sekularnu Evropu, kao sudbinu. Da odbace lance koji ih čine gomilom, krdom, slijepom masom, da razvale te zidove koji ih opkoljavaju, da budu ljudi. Da najzad budu ljudi.”
REKLI SU O KNJIZI
Prof. dr. Šaćir Filandra:
„U jednoj rečenici ću izreći svoj i početni i konačni sud o ovoj Trbićevoj knjizi: sjajan rukopis, izvrsna knjiga, zrelo autorsko ostvarenje, odličan znanstveno-politički uradak.
Rukopis „Razaranje Bosne“ Jusufa Trbića je intelektualno i spisateljski raskošna zbrirka političkih eseja koja odražava autorov kritički sud prema savremenom svijetu, a napose bosanskohercegovačkim ne/prilikama.
O čemu Trbić piše? O svemu onome što danas razara Bosnu, tako da je paletu pokrenutih i anliziranih pitanja, problema i fenomena teško i taksativno nabrojati, a kamoli prikazati. U knjizi se radi, jednom rječju, o našem intelektualnom, duhovnom i političkom primitivizmu, pa da li autor govorio o desekularizaciji društva, odnosu religije i politike, etnonacionalizmu, teroru identiteta, prekrajanju povijesti i restauratorskom duhu, konzervativizmu, populizmu, nacionalizmu, korupciji, kriminalu, antiliberalizmu, fundamentalizmu, u svim tim slučajeva do izražaja dolazi njegova sposobnost kritičkog suočavanja sa problemima i to na jasan i nedvosmislen autorski način.
Prof. dr. Senadin Lavić:
“Kada ljudi postanu zarobljenici politika identiteta kao nečega nad čim se može uspostaviti kontrola i vlast, tada su njihove “duše zarobljene”. Iz toga raste “cvijeće zla” u našoj avliji, širi se “mrak u glavi”, hiljade i hiljade ljudi postaju “dobrovoljni robovi”, a neznanje vlada nad društvenim kontekstom u kojem se humanum povija pod pritiskom nepravde, kriminala i razaranja društva kao smislenog okvira ljudskog postojanja. Sami ljudi u tome času postaju obezljuđeni jer gube slobodu koja je temeljna oznaka njihove egzistencije i utapaju se u kolotečinu prosječnosti s autoritarnim tendencijama koja otvara polje autokratskih diktatura bolesnih neofašista. U tome se pojavljuje strašno pitanje: zašto nasjedamo i pristajemo na “đavolji rječnik”? Šta se to slomi u ljudima da pristanu na gubitak svoje ljudske supstance i pretvore se u masu koju vodi neki ponerički obilježen vođa?
Sve ovdje navedeno, kao i ono što nije iskazano, kvalificira ovaj rukopis gospodina Trbića u orbitu osvijetljenosti naspram duha vremena koji odriče svjetlo, smisao, istinu, dobro, humanum, lijepo, pravdu. Trbić je pošao od stare ljudske slike kojom se čovjek kreće od tmine, od prostranstva mraka ka svjetlu, pokušavajući premostiti tu tešku provaliju. Put do svjetlosti je vječna metafora ljudskog života i borbe protiv mračnog koje izaziva nespokoj.”