Piše: Jusuf Trbić
Za novinarstvo kažu da liči na vilinog konjica, rijetkog insekta koji svoj blistavi život živi samo jedan dan, od jutra do večeri. Jer, novinarska djela obično traju samo do sljedeće vijesti, do sljedećeg dana, a život neumoljivo teče i ono što je bilo važno juče, već sutra gubi sjaj. Novinari ispisuju hroniku svog doba, bilježe ono što je važno i ostavljaju trag stvarnosti na papiru, a već sutra život se ulijeva u neka nova korita i ništa više nije kao što je bilo. Drugi ubiraju lovorike, čast i slast, a novinari su, nekako, uvijek na margini, nikome nisu po volji, niko ih ne pazi i ne mazi i malo kad se dogodi da neko od njih dobije zasluženo priznaje za svoj rad. U današnje doba sveopšte površnosti i neznanja, interneta i telefonske komunikacije, nestaju polako pravi novinari, kao posljednji dinosaurusi pisane i izgovorene riječi. I samo rijetki ostanu zabilježeni u sjećanju po onome što su uradili i darovali drugima.
Zato me iskreno obradovala vijest da je stari bijeljinski novinar Halid Rifatbegović od Udruženja novinara BiH dobio Nagradu za životno djelo. Neko je ipak prepoznao pravu vrijednost, neko se najzad sjetio i novinara čije djelo traje, evo, već decenijama.
……………………………
Bijeljinski kraj je dao dosta poznatih novinara. Blagoje Komljenović, Adil Hajrić, Vlado Mrkić, Nedim Rifatbegović, Fadil Ademović, Dragan Stanojlović, Asim Gruhonjić, Husein Zakomac, Omer Zorabdić, Husref Muharemagić, Tihomir Nestorović, Petar Ilić…Halid Rifatbegović je jedan od njih.
……………………..
Poznajem dosta novinara, mnogi od njih su istinski zaljubljenici u svoju profesiju, ali samo za Halida Rifatbegovića mogu reći da je rođeni novinar. Neko kome ta profesija teče kroz vene, i bez koje ne bi mogao živjeti. U Bijeljini je bilo dovoljno reći : Halid, novinar, i svi su znali o kome se radi. Bio mi je urednik kad sam zakoračio u novinarski posao i zaplivao u toj dubokoj, nemirnoj vodi. I tada, kao i danas, njemu je novinarstvo i zanimanje, i odmor, i obaveza i ljubav. I znam da od toga neće odustati sve dok bude disao.
Novinarstvom se počeo baviti kao student filozofije u Sarajevu. Tada je počeo da piše za Studentski list, a pravo novinarsko iskustvo sticao je u JNA, kao novinar armijskog lista Borac. Po povratku u Bijeljinu sarađivao je sa sarajevskim Oslobođenjem, a profesionalnu karijeru započeo je u Radio-Bijeljini, gdje je radio kao novinar i odgovorni urednik, a zatim kao urednik Semberskih novina. Radio sam s njim od 1976. godine, i kasnije ga naslijedio na mjestu urednika u jedinom semberskom listu toga vremena.
Halid je dugo bio profesionalni dopisnik Oslobođenja i TV Sarajevo, a sarađivao je s brojnim glasilima širom Jugoslavije. Kad je počeo rat protiv Bosne, otišao je u Hrvatsku, ali se brzo vratio i bio ratni izvještač sa brojnih ratišta širom BiH. Tada je, zajedno sa Uzeirom Bukvićem, poznatim brčanskim novinarom, objavio dvije knjige ratnih reportaža, a zatim i knjigu o ženama silovanim u ratu pod naslovom “Silovane”. Bili su to prvi autentični tekstovi o ovoj temi, a knjiga je odmah štampana u Italiji, gdje je doživjela izuzetan publicitet. Prikaze knjige i razgovore s autorima objavile su svi veliki italijanski listovi, a neki od njih su tražili da knjiga uđe u školsku lektiru u Italiji.
Halid Rifatbegović i Uzeir Bukvić skrasili su se, nakon svega, u dalekoj Norveškoj, ali nisu mirovali. Zajedno su snimili dokumetarne filmove “Tetovirane duše” i “Dženeta”, koji su obišli svijet i učestvovali na nekoliko filmskih festivala. Činilo se da je to kruna jedne bogate karijere, ali nije bila.
Halid se ubrzo vratio u Bosnu i počeo raditi u Informativnom programu Federalne TV. Bio je šef dopisništva te televizije u Tuzli, a odatle je prešao u Dokumentarni program FTV, gdje je ostvario izuzetne rezultate. Autor je TV emisija, filmova i serija, a posebno su bile zapažene njegove emisije i filmovi o vjerskom i kulturnom životu Bošnjaka u zemlji i inostranstvu. Film “Kur*anske poruke” preuzele su brojne TV kuće i portali u svijetu. Odlično su primljeni i filmovi “Čuvari Allahove knjige”, “Kuća Kur*ana”, “Kurra hafiz”, “Neimar Muharem i njegovih 200 munara”, a pogotovo film “Islam i muslimani u Hrvatskoj”. Uradio je i izuzetnu televizijsku seriju o Srebrenici, kao i filmove “Čovjek je čovjeku čovjek”, “Robinzon sa Ponijera”, “Svjedok historije iz tuđine” i “Zaboravljeni čuvari bosanskog jezika”, a njegova TV serija o Bošnjacima u Turskoj dobila je brojna priznanja. Za svoje autorsko stvaralaštvo dobio je godišnju nagradu FTV za najboljeg novinara, a kao urednik Dokumentarnog programa ostvario je izuzetne rezultate u razvoju tog dijela programa. Za svoj rad dobio je i godišnju nagradu Udruženja novinara BiH, a sada, evo, i najveće priznanje – Nagradu za životno djelo.
Kako i dolikuje istinskom novinaru, čak ni u penziji nije prestao da radi ni jedan jedini dan. Bio je dugo autor i urednik serijala “Naša snaga”, koji govori o oružanim snagama BiH na putu za NATO, a emituje se na 18 TV stanica i portalima Ministarstva odbrane, NATO-a i EUFOR-a.
Uz sve to, Halid Rifatbegović je stalni i nezamjenjivi član našeg “Preporoda”, i bez njega nije protekla ni jedna naša važnija aktivnost, od promocija u Tuzli do “Ljetnih večeri” u Janji. Pored ostalog, organizovao je svojevremeno i naše izuzetno uspjelo gostovanje u Islamskom centru u Zagrebu. Ja sam bio gost njihove tribine, Adi Rifatbegović je postavio izložbu starih fotografija Bijeljine, a Halid o svemu snimio film. Bilo je to nezaboravno iskustvo.
BZK “Preporod” Bijeljina-Janja uručio je Halidu Rifatbegoviću posebno priznanje za sve što je do sad učinio za svoj zavičaj. Meni ostaje samo da mu još jednom izrazim svoju zahvalnost i poštovanje i da mu poželim da traje i radi još dugo, zbog Bijeljine, zbog svih nas.