Piše: Jusuf Trbić
Burni događaji na svjetskoj političkoj sceni, zaključno sa izborom Donalda Trampa za predsjednika SAD-a, ne ostavljaju mnogo prostora za čekanje da neko drugi riješi bosanske probleme. Za cijelu Evropu je kucnuo čas da konačno svoju sudbinu u potpunosti uzme u sopstvene ruke, za Bosnu pogotovo. Ali, kako to učiniti, kad se država već tri decenije cijepa na tri dijela i čini se da nema kraja tom procesu. Za dvije od te tri strane jasno je kakvu budućnost žele, pogotovo za srpske režime s obje strane Drine. Pitanje je: šta treba da urade Bošnjaci da bi, nakon decenija posrtanja, grešaka, zabluda i iluzija, pomogli svojoj državi da stane na vlastite noge?
Etnička podjela, koju su nesretni Bošnjaci sami pokrenuli, toliko je već ukorijenjena, da rasplitanje tog Gordijevog čvora izgleda kao nemoguć zadatak. Podsjetimo se da je osnovna politička ideja Alije Izetbegovića bila „dogovor naroda“, koji je stvorio tri zasebne teritorije, tri proklete avlije, u kojoj svaka politička oligarhija vlada neograničeno, u skladu sa jedinim dogovorom koji je mogao biti postignut između te tri strane: a to je trostruki sistem potpune neodgovornosti i nekažnjivosti. U skladu s tim, svaka od tri strane, zbog održanja na vlasti, kontinuirano proizvodi robovsku svijest, poslušnost, etničku homogenizaciju, nemoral i površnu religijsku svijest, i u tom društvenom blatu teško je probuditi makar iskru razuma. Teoretičari govore o tri bosanska nacionalizma, srpskom, hrvatskom i bošnjačkom, ali među njima postoje velike razlike. Prva dva spadaju u onu vrstu nacionalizma koje neki nazivaju banalnim nacionalizmom. Mogli bismo to nazvati i razjedinjujućim nacionalizmom. Karakteristika mu je da njegovi sljedbenici sebe smatraju superiornim u odnosu na druge, pa zahtijevaju državu ili teritoriju samo za pripadnike svoje etničke grupe, prema zahtjevu da se moraju poklapati etničke i političke granice, a da unutar te zajednice, praktično, postoji samo ta etnička grupa. To zahtijeva i cijepanje multietničke države, kakva je BiH, na tri monoetničke cjeline. Govori o tome i zvanični žargon sljedbenika velikosrpske ideje, po kojem je u Srbiji sve srpsko, a ništa nije srbijansko. Himna, zastava, grb i sve druge zvanične oznake pripadaju samo o srpskom narodu, koji ima prava kakva niko drugi nema, pa može da gradi takozvani „srpski svet“ u kojem nema mjesta za druge i drugačije. I koji traži i polovinu teritorije BiH. Potvrđuju to i masovni zločini i progoni u ratu protiv Bosne, urbicid, kakvog na ovim prostorima nikad u istoriji nije bilo, rušenje džamija, brisanje zajedničke prošlosti i prošlosti drugih, i skoro potpuna eliminacija nepoželjnog stanovništva. Takva ideologija je i danas potpuno nespojiva sa idejom bosanstva i hiljadugodišnjom istorijom multietničke Bosne, ali i sa pravilima savremenog svijeta.
Šta da radi bošnjački politički faktor u takvim okolnostima? Oni koji i dalje prate ideju Alije Izetbegovića o podjeli Bosne i stvaranju nekakve male džamahirije, moraju definitivno shvatiti da je to kancer koji razara ovo društvo. Stvaranje etnički homogene državice na četvrtini teritorije BiH pogubna je ideja, koju što prije moramo svi zaboraviti. Isto tako se mora zaboraviti stav Bakira Izetbegovića o vladavini bošnjačke etničke većine, koja će cijelu državu ustrojiti prema svojim pravilima, i besmislene tvrdnje o Bošnjacima kao „temeljnom narodu“, koji ima više prava na Bosnu nego drugi. Tim prije što se svi mi moramo uklapati u širi ambijent, jer BiH je stiješnjena između dva režima koji traže dijelove njene teritorije, i u srcu hrišćanske Evrope, koja neće dozvoliti nikakvo koketiranje sa dalekim islamskim despotijama. Među različitim vrstama nacionalizama postoji jedan koji se zove: ustavni ili državni nacionalizam, izrazit je, recimo, u Americi, to je ljubav prema zajednici ravnopravnih, slobodnih građana koji čine jednu jedinstvenu naciju, bez obzira na sve razlike među njima. To je objedinjujući, integrativni nacionalizam koji se zasniva na identifikaciji svakog građanina sa državom kao sopstvenom domovinom. U našem slučaju to se zove: bosanstvo.
Građani ove zemlje moraju konačno postati Bosanci po nacionalnosti, jer u svijetu je danas pravilo da je nacionalnost, zapravo, državljanstvo, a država – nacija. Pri tome, svako može biti i Srbin, i Hrvat, i Bošnjak, i Rom, i Jevrej i bilo šta drugo, to je porijeklo, što niko ne dovodi u pitanje. Kad bilo ko od nabrojanih dobije državljanstvo Švajcarske ili Amerike, on ostaje, privatno, Srbin, Hrvat ili Bošnjak, ali je sad po nacionalnosti Švajcarac ili Amerikanac.
Dakle, Bošnjak je činjenica porijekla, a Bosanac politički pojam pripadništva naciji. A nacija nije zajednica ljudi istog porijekla, iste istorije, religije, kulture, ili istog jezika, i nikad nije identična jednoj etničkoj grupi, što pokazuju primjeri skoro svih velikih država danas, nacija je, kako je nekad definisao starim mudrac Ernest Renan, „svakodnevni plebiscit“, to jest dogovor o zajedničkoj budućnosti. A Sud za ljudska prava iz Strasbura je u u više presuda potvrdio da se postojanju konstuitutivnih naroda bliži kraj, jer je takav koncept u suprotnosti sa evropskom praksom. To je nedavno jasno rekao i engleski ambasador na sastanku sa dužnosnicima HDZ-a.
Oni koji BiH smatraju svojom domovinom moraju odbaciti okove etnokratije, vladavine površne religije i prevaziđenih istorijskih obrazaca, i konačno postati ono što su bili hiljadu godina: Bosanci. Kako bi se to nekad reklo: bez obzira na vjeru, pleme, kulturu i običaje. To je jedini put kojim moramo krenuti, ako mislimo da preživimo ova olovna vremena.