Piše: Jusuf Trbić
Nakon najave Rezolucije o genocidu u Srebrenici krenula je lavina rasprava o kolektivnoj krivici: ima li je, ili sve pada na leđa pojedinaca. Logična je tvrdnja da nema krivične odgovornosti naroda, ali onda ostaje pitanje: ako je za sve krivo nekoliko pojedinaca, šta je sa onima koji su masovno podržavali zločinačku politiku, koji su za nju glasali na izborima, koji su oduševljeno pozdravljali ubice? Šta je sa onima koji su se dobrovoljno svrstavali u odrede smrti, koji su poslušno slijedili ideologiju zločina, čak i onda kad to nisu morali učiniti, šta je onima koji su ćutali i okretali glavu i nisu se bunili, šta je sa onima koji su etničko čišćenje, to jest istrebljenje svojih dojučerašnjih prijatelja, drugova, komšija i rođaka prihvatili kao nešto normalno, šta je s onima koji i danas ćute i ni riječ neće da kažu o onome što se odvijalo pred njihovim očima. U Bijeljini (a ne sumnjam da je tako i u drugim sredinama) vlada nevjerovatna ravnodušnost prema zločinima nad drugima, čak i kad se radi o ubijanju djece od dvije, četiri ili šest godina, i na prste jedne ruke mogu se prebrojati Srbi koji su spremni javno reći išta o tome. Ćute o tome mediji, političari, intelektualci, sveštenici, ćuti i običan svijet, mada se o mnogima od tih zločina sve zna. U Bijeljini nikad nikakvog rata nije bilo, a počinjeni su strašni zločini i protjerano 35 hiljada ljudi. A ako to svi znaju i okreću glavu, kako se to zove?
„Preporod“ i Dječija ambasada Međaši godinama su organizovali komemoraciju na dan ubistva 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, među kojima je bilo sedmoro djece (osmi dječak tek je bio napunio 18 godina) i osam žena, od kojih su četiri bile starije od šezdeset godina. Taj slučaj je danas pred Sudom BiH. O tome se još od septembra 1992. sve zna, ali je ravnodušnost za te i druge nevine žrtve teža od olova. Političari ne smiju ništa da kažu, jer je stvorena atmosfera da je izdajnik onaj koji pomene zločince iz svog naroda. Ali, zašto ćute novinari? Na komemoraciju nikad nije došao ni jedan novinar iz bilo kojeg srpskog medija, ali jednom se desilo da su se tu našle ekipe RTRS-a i BN Televizije. Bilo mi je drago zbog toga, prišao sam da ih pozdravim i da im zahvalim što su došli. Ali, ispostavilo se da oni o tome nisu objavili ni jednu jedinu sekundu. Napisao sam tada otvoreno pismo njima, naslovljeno sa „Medijski fašizam“. Pitao sam ih da li bi se isto tako ponašali da su u pitanju srpska djeca. Ako ne bi, onda su oni fašisti, jer samo za fašiste ubijanje tuđe djece je beznačajano, a ubijanje „naše“ djece neoprostiv zločin.
Jugoslaviju je uništio srbijanski režim, jer je jedini on imao snagu i sredstva da tako nešto učini, a pri tome je imao skoro plebiscitarnu podršku naroda. „Onda, zašto bismo taj narod oslobodili krivnje“, pisao je Mirko Kovač još 1996. godine. „Milion Srba urlalo je 1989. pred Narodnom skupštinom u Beogradu tražeći oružje, a podržavali su ih „svi Srbi sveta“. A je li neko protestirao u Srbiji zbog masovnih srpskih zločina nad srebreničkom rajom? Štaviše, slavio se pad Srebrenice, a srpski su pjesnici pjevali u slavu tih krvavih ratnika.“
Ako se sve to može pripisati snažnoj ratnoj propagandi, šta danas znači slavljenje zločina i zločinaca kojem se, uz male izuzetke, niko se suprotstavlja? Nevjerovatna ravnodušnost prema žrtvama zahvatila je sve, pa se sve manje žale i žrtve iz vlastitog naroda – primjer je tragična sudbina Srba izbjeglih iz Hrvatske nakon operacije „Oluja“ i sistemska nebriga države Srbije za njih. Zar je onda čudno što je nacionalistička politika ubijedila svoje sljedbenike da su Bošnjaci glavna smetnja ostvarenju svetih ciljeva, da to nisu ljudi (tako su označavani i Jevreji u nacističkoj Njemačkoj) i da je njihovo istrebljenje ne samo dozvoljeno i poželjno, već je to stvar Božije pravde. Kreatorima velikosrpske politike bilo je jasno da bi, u slučaju stvaranja Velike Srbije mirnim putem, u toj planiranoj državi bilo samo malo preko 50 posto Srba, pa je plan podrazumijevao eliminaciju Bošnjaka, Hrvata, Albanaca i drugih, kako je to bilo zacrtano i u četničkom planu „Homogena Srbija“ iz Drugog svjetskog rata. Dobrica Ćosić je to nazvao „humanim preseljenjem naroda“. Agresija je bila prva faza, koju treba kasnije dovršiti u miru, kako je rečeno i u programskom dokumentu nazvanom Memorandum 2 iz 2011. godine, pa su zato u entitetu RS Bošnjaci i danas građani desetog reda i to je, u saglasnosti s druga dva nacionalistilčka vođstva, odavno normalizovano, pa se niko i ne buni zbog toga. Ali, ako se malo odmaknemo od zvaničnih politika, ostaje pitanje: šta je s običnim ljudima, saučesnicima u toj zločinačkoj zavjeri?
Knjiga Amerikanca jevrejskog porijekla Danijela Goldhagena svojevremeno je izazvala veliku buru i rasprave koje traju i danas. Njen naslov je rječit: „ Obični ljudi, Hitlerovi dobrovoljni dželati“. U knjizi se postavlja jednostavno pitanje: ako su za sve krivi nosioci nacisitičkog režima, šta je s običnim ljudi, koji su sa ogromnim entuzijazmom prihvatili tu mračnu ideologiju i iz dana u dan u praksi sprovodili genocid, a da ih niko nije silom tjerao na to? Režim je imao politiku, imao je plan, ali su građani to podržali u velikoj većini i sprovodili korak po korak. Od toga da okreću glavu na ulici od dojučerašnjih poznanika, do okretanja glave od zločina nad njima i direktnog učešća u tim zločinima. Sve se to događalo i nama u ratu protiv Bosne. Ta ćutljiva većina, koja pristaje na sve i podržava najgore metode, to je pogonsko gorivo svakog ekstremnog nacionalizma i fašizma, ti mirni, obični ljudi, koji, intimno, možda nisu pristajali na sve, ali su svojom ravnodušnošću raspalili mržnju, učinili da se zločinačka ideologija normalizuje i dali alibi ubicama. I taj alibi im daju i danas. Iza svakog zločinca i mrzitelja drugih i drugačijih stoje hiljade onih koji su ga podržavale, na ovaj ili onaj način i koji su okretali glavu od svega. Oni koji su ubijali nedužne i bespomoćne ljude činili su to jer su znali da imaju podršku, ne samo režima i vladajuće politike, već i običnih građana koji su voljeli da čuju kako se sve čini u njihovo ime. Tim prije što je sve snažno pomagala i Crkva. Ubijeđenost da su zločini opravdani u ime višeg cilja postala je opšteprihvaćena, ona i danas tjera obične ljude, pa čak i one čestite, pametne i obrazovane, da se klanjaju primitivnim zlikovcima. I da opravdavaju čak i najstrašnije zločine. Svojom ravnodušnošću i svojim ćutanjem oni sprečavaju suočenje sa istinom, kajanje i pomirenje.
Čuveni pisac Primo Levi, preživjeli logoraš Aušvica, zapisao je: „Uvijek će biti pokvarenih svinja. Čudovišta su oni koji stoje i gledaju.“