Piše : Jusuf Trbić

Otišao je još jedan stari Bijeljinac, još jedan dobri čovjek, koji je znao i smio ostati uspravan i čistog obraza i u najtežim vremenima, kad se sve ostalo uprljalo. Otišao je moj divni prijatelj Đojo Krstić, čovjek koji je zaslužio mjesto u srcima svojih sugrađana. Otišao je tiho i dostojanstveno, kako je i živio, i to baš na dan najvećeg pravoslavnog praznika, na Božić. Nikada više ni grad, ni ulica, ni komšiluk neće biti isti. I eto slučajnosti : dok sam pisao ovaj tekst, moj prijatelj Ljubo Živkov, novinar i muzičar iz Beograda, poslao mi je snimljenu pjesmu Bulata Okudžave ( Ljubo  je pjeva jednako lijepo), koja je nastala povodom smrti velikog šansonjera i glumca Vladimira Visockog, uz napomenu da ta  pjesma baš i ne ide uz praznik. A u njoj stihovi : …”bijela roda moskovska u bijelo je nebo uzletjela, crna roda moskovska na crnu se zemlju spustila”… Pogledam kroz prozor : crno se nebo na ledenu Bijeljinu naslonilo.

Otišao je moj Đojo, čovjek beskrajne, dobre duše, koji svoje dostojanstvo, hrabrost i lični integritet nikada nije isticao. A imao je o tome šta reći.

Poznavao sam ga godinama, ali nikad nismo bili posebno bliski. Sve do najcrnje noći u mom životu. Pisao sam o tome mnogo puta, mnogo novinarskih ekipa, domaćih i inostranih, zabilježilo je tu priču, pa ću sad ukratko. Popodne 2. aprila 1992. godine u dvorište mog punca u tadašnjoj Ulici JNA, iza Bolnice, upadoše arkanovci, u svom ubilačkom pohodu po kućama i avlijama nedužnih Bošnjaka. Vojvoda Mirko Blagojević poveo me je iz kuće u trenerci, pored Bolnice u kojoj je sve bilo savršeno mirno, pa niz ulicu. Ispred kuće Redžepa mesara leševi civila, u džamijskoj avliji leš mlađeg muškarca, pokrivenog kožnom jaknom preko glave. Pa kroz Gradski park, u kojem se ni ptice nisu čule. U Kriznom štabu SDS-a, u staroj zgradi Urbanizma, pored Muzeja, počela je tortura, batinanje, izvođenje na streljanje, pa vraćanje, sve do ranih jutarnjih sati. Neko čudo me je spasilo i ja sam se, izubijan, krvav  i modar od glave do pete, nekako našao pred vratima kuće iz koje sam odveden. Tamo je bilo dosta ljudi iz komšiluka, među njima i Đojo i njegova žena Mara. Kad su me vidjeli, nisu mogli progovoriti ni riječi. Mara je zaplakala i tiho mi rekla : “Sramota me je što sam Srpkinja”. Rekao sam joj da nisu u pitanju Srbi, već zločinci, i da ne treba da plače.

Ujutro su komšije poslale kombi po nas i mi smo se najprije našli pred Kasarnom, neki su tu ostali, a ostale je Đojo poveo do kuće svog brata Drage, u blizini. Pred kapijom sam zastao, znao sam da će me tražiti, pa sam to rekao Đoji i Dragi, i pitao ih ima li ko poznat u komšiluku, da tamo idem. Đojo me je pogledao u oči i rekao mi odlučno : “Jusufe, ako u ovoj kući neko treba da pogine, prvo ćemo ja i moj brat, pa onda ti. Ti si naš gost”. Čuvali su nas i gostili kao svoje najrođenije, mene su liječili, a u nedelju, na prvi dan Bajrama, napravili su nam bajramski ručak i ispratili nas sa suzama u očima. To nikada ne mogu zaboraviti.

Poslije sam čuo da je Đojo spašavao i druge Bošnjake, sklanjao ih u svoju kuću, izvlačio iz logora, pomagao im da izađu. Kad je njegov sin Miljan ranjen na liniji i liječen u tuzlanskoj bolnici, mnoge bijeljinske Bošnjakinje dolazile su da ga obiđu i donesu mu štagod, koliko se moglo. Zvao sam tih dana Tuzlu iz Njemačke, gdje sam bio, i svi moji sagovornici rekli su mi isto : da su Đojo i njegova supruga divni ljudi i da zaslužuju i mnogo više.

Na žalost, nacionalistička vlast u RS-u, a i u cijeloj Bosni i regionu, ne dozvoljava da se govori o takvim ljudima i takvim gestama u prokletom ratnom vremenu. Mnogo puta pokušavao sam saznati detalje o slučajevima kad su jedni drugima pomagali ljudi uz različitih naroda, jer sam znao za takve primjere, ali, ljudi se se, jednostavno, bojali govoriti o tome. Jednom smo Đojo i ja pozvani na regionalnu konferenciju udruženja REKOM u Beograd, da iznesemo svoju priču, jedinu pozitivnu od svih koje su se tamo mogle čuti. Svi su bili iznenađeni. A najviše Đojo, jer se, eto, ljudi čude onome što je,valjda, najprirodnije – ljudskosti. Sjećam se i jedne promocije knjige našeg dragog prijatelja Lazara Manojlovića u hotelu “Drina”. Bili su  tu i Svetlana Broz, i pjesnik Pero Zubac, i Džonatan Mur, tadašnji šef OSCE-a. Prepuna sala. Dok sam govorio, vidio sam u publici i Đoju, pa sam ukratko ispričao našu priču. Odjednom su se ljudi ozarili i počeli da se javljaju za riječ, da govore kako su i oni pomagali prijateljima i komšijama Bošnjacima, a jedan čovjek iz Ugljevika je ustao i rekao : “ Đojo je išao sa mnom u školu, znamo se čitavog života, ali za ovo nisam znao. Đojo, ja sam ponosan zbog tebe”. Đojo je samo rekao da on nije učinio ništa posebno, već samo ono što svaki pravi i pošteni čovjek treba da učini. Samo to.

Pomislio sam tada da riječ čovjek, kad budemo govorili o ljudima kakvi su Đojo Krstić i Lazar Manojlović, treba pisati velikim slovom. Da se zna.

I dok završavam ovaj tekst, u večernjim satima na Božić 2019. godine, tama nad Bijeljinom je sve gušća. Da nema ljudi poput Đoje ili sjećanja na njih, ta bi nas tama možda jednom progutala. Ali, oni svijetle u sjećanju kao neki mali, topli svjetionici i ne daju nam da zalutamo.

Sve dok smo ljudi.