TEATAR-DRŽAVA

15

Piše : Jusuf Trbić

U Bosni danas nema šta nema : nema posla, nema para, nema reda i zakona, nema kulture ni morala, ni nade u budućnost, ni odgovornosti lidera i institucija, nema ni pameti i znanja, mnogo toga nema, ali najviše nema – života. Onog pravog, svakodnevnog, praktičnog života koji ljude čini ljudima i državu državom. Gdje god se okrenete, sve je privid i laž, čitav jedan region pretvoren je u svakodnevni karneval, u bezumno kolo ludosti u kojem se ljudi ispranih mozgova hrane maglom nacionalizma, i zatvorenih očiju, poput stada ovaca, jure, svako za svojim čobanom, ravno u propast. I još se i raduju tome. Čitava stvarnost je pretvorena u vituelnu pijacu na kojoj se, po bagatelnim cijenama nudi sve : jedinstvo u primitivizmu, jeftina religija, lažna nacionalna veličina, svježe okrečena herojska prošlost i budućnost od marcipana. “Sve velike reči : čast, patriotizam, rodoljublje, nacija, poštenje, ponos, bačene su na pijačne tezge, među polutrulo voće i povrće, među muvatore i dilere. Dostojanstvo, ta reč koja je trebalo da ima magičnu moć svetog Grala i da nosi mistiku starih ratnih zastava, završava na đubrištima po kojima ostatke hrane prebiraju gladni i poniženi” – pisao je još u toku rata Filip David. Od tada do danas ništa se bitno nije promijenilo, samo su pijace, u koje su se pretvorile bivše jugoslovenske države, postale veće. Najtraženija roba danas su vatrene riječi, neprijatelji i strah od drugih. Riječi koje oblikuje kolektivna paranoja, kako je nacionalizam definisao Danilo Kiš, neprijatelji kao tamna strana nas samih, i, naravno, strah od njih. Sve ostalo, čitav život, sveden je na skup kič-simbola, na jednodimenzionalni identitet ( ubilački identitet, kako kaže Amin Maluf), na falsifikovanu religioznost i psihologiju etničkog krda, na zatvor za pametne i raj za glupake. Nama je važnije šta govore naši lideri nego to što nemamo šta da jedemo, važnije su nam stare zastave nego nove fabrike, važnije nam je da komšiji crkne krava nego da mi sami nešto učinimo, a najvažnije nam je da sačuvamo ograde koje nas dijele od onih drugih, jer se bojimo svijeta i civilizacije, jer strepimo da ćemo se probuditi u stvarnosti u kojoj više nećemo moći da sanjamo naše crne snove.

Vjekoslav Perica, hrvatski istoričar i američki profesor, kaže da su ove naše državice “samo simboli, mitovi, rituali, i ništa više… Posuđujem koncept antropologa Clifforda Geertza, koji je, na primjeru jedne kolonijalne države u Indoneziji u devetnaestom vijeku, zaključio da država može funkcionirati i samo na bazi pompe i rituala. Upravo takve su postjugoslovenske etničke državice”, kaže on. I daje im ime : teatar-države.

Vladavina u tim našim tetar-državama svodi se na konstruisanje razlika u svemu i svačemu, od jezika do notornih istina iz prošlog rata. Svaka strana ima svoju verziju, a najviše prava na istinu imaju oni koji najviše lažu. Vidjeli smo to mnogo puta na primjeru zločina iz prošlog rata. Posljednji od njih tiče se skandala sa čestitkama za 9. januar.

Naime, na adresu Vlade RS, u povodu proslave 9. januara, stigla je, kao i prije dvije godine, čestitka na kojoj su ljudske kosti i poruka : ‘Ako obilježavate Dan Republike Srpske, ne zaboravite, ovo su njeni temelji’. Digla se velika halabuka, dežurni čuvari rodoljublja skočili su na zadnje noge i arlauknuli : “Ovo je morbidno”. Na isti način su, dakako, reagovali i patriotski nastrojeni mediji, pa je odigrana čitava nova predstava za narod, a banjalučki advokat Milan Petković, koji je i potpredsjednik NS RS, ističe da je sporna poruka morbidna, a iza nje stoje lica teško opterećena prošlošću, “koja ne žele suživot”. I poziva policiju i pravosuđe da reaguju na ovo širenje mržnje. “Ovdje neko želi da predstavi da je Republika Srpska nastala na zločinu, a što sigurno nije tačno”, istakao je Petković.

Poznati kolumnista Dragan Bursać reagovao je na sve to u svom stilu.               “Dakle, poruka je morbidna, a nepriznavanje srebreničkog genocida nije? Ljudi koji su izgubili sve ne žele suživot, a vlasti RS-a, koje se i po Srebrenici šepure sa Mladićem i koje se sprdaju sa genocidom, eto, one baš žele suživot? Kao da je genocid horoskop, a ne dokazan i potvrđen akt u kome je nastradalo 8372 čovjeka. Kosti mrtvih su morbidne, a nepodizanje spomenika za 102 ubijena prijedorska djeteta nije?

Kosti su provokacija i ratno huškanje, a ćutnja i negiranje od Tomašice do živih višegradskih ljudskih lomača  su – šta? Patriotski akt u nakardanoj sredini! Hajde da protjeramo i te kosti, kad smo već žive protjerali! Hajde da se držimo Zlatnog pera pisaca Vojvodine Ljiljane Bulatović Medić koja izgovori ovo za Potočare: “Ja tražim svojim istraživanjima, svojom budućom knjigom, da oni prenesu svoje mezare na njihovu teritoriju, jer je to plodno zemljište koje narod treba da obrađuje.”

Sad zamislite njemačku spikericu koja bi rekla da kosti Jevreja iz npr. Aušvica vrijeđaju njemački narod. Zamislite onda nekakvog pravnika, koji sa najviše instance u Bundestagu pojašnjava kako će hapsiti pripadnike židovskih udruženja, zato što su pomenuli kosti svojih, a koje su ugrađene u Treći rajh? I zamislite koliko bi sekundi voditeljica i pravnik obnašali svoje funkcije”.

Ali, u bosanskom krvavom teatru istina je najmanje važna – mnogo je važnije napraviti spektakl, isprovocirati, uvrijediti, natjerati ljude da se bave mržnjom, a ne stvarnim životom. I sama proslava 9. januara služi tom cilju. Nakon poznate sage sa odlukom Ustavnog suda BiH o ovom prazniku, pa referenduma, najzad i novog zakona o praznicima RS-a kojim je kobajagi uklonjena vjerska dimenzija praznika, koja je bila sporna za Ustavni sud, sve se nastavilo po starom. I entitet i sve opštine praznuju kao da su sami na svijetu, jer je važno samo da spektakl traje, da se šou za narod nastavlja dokle god je to moguće. A ovom narodu i ne treba hljeba, već samo igara.

Zanimljivo je, međutim, nešto drugo : tajming, što bi danas rekli mladi, odnosno hronologija. Beogradska istoričarka Dubravka Stojanović je napisala : “Dakle, ako se kaže da je RS nastala 9. januara, onda se kaže da je tog dana proglašena ta nova tvorevina, a na tlu prethodne republike – Bosne i Hercegovine. Time se priznaje da se radilo o aktu separatizma, da je RS otcepljena od BiH, da je tim činom 9. januara prestala da postoji BiH na ranije poznat način. Samo da podsetim – u tom januaru 1992. još nije bilo ni referenduma o nezavisnosti BiH, ni preporuke Evropske zajednice da se prizna nezavisnost BiH, a rat su mogli da predvide samo najcrnji pesimisti. Drugim rečima, slaveći 9. januar rukovodstvo u Banja Luci rešava pitanje kokoške i jajeta. Dakle: prvo je nastala RS, pa je onda, u aprilu, počeo rat.

To je zanimljiva hronologija, jer se obično govori da je RS nastala, kao što kaže patrijarh Irinej, „na prostorima koji su zaliveni krvlju i utemeljeni na kostima“, odnosno da je ona nastala kao POSLEDICA rata. U tom, ovde inače vladajućem narativu, „rat je izbio“ (tako – kao neka prirodna pojava, oluja takoreći), pa se u njemu kalila nova republika. Po toj hronologiji, ona je imala isključivo odbrambena svojstva – da u ratu zaštiti srpski narod od „nastupajućeg genocida“.

Ovako, sa 9. januarom, kao datumom koji se slavi kao dan nastanka RS, uspostavlja se sasvim suprotan redosled događaja i sasvim drugačija hronologija. Naime, ako je otcepljenje RS prethodilo ratu, ono više ne može biti njegova POSLEDICA. Sasvim suprotno, stvaranje RS postaje njegov UZROK. Time čelnici Republike Srpske, koji su sami baš taj datum izabrali, prihvataju hronologiju koja u potpunosti ruši njihovo sopstveno tumačenje rata u BiH.”

Ovaj stav poznate srbijanske istoričarke sigurno neće otrijezniti nastavljače politike Miloševića i Karadžića, ali bi možda mogao odigrati važnu ulogu u nekom budućem zahtjevu za ukidanje bosanskih entiteta ili barem njihovih imena. Jer, teatar može trajati dugo, jako dugo, ali se jednom ipak mora završiti, zar ne?