ODLAZE PRAVEDNICI

Piše: Jusuf Trbić

Odlaze pravi ljudi, kruni se dobrota svijeta. Nedavno nas je napustila Svetlana Broz, Titova unuka, velika ličnost novije istorije ovih prostora. Upoznao sam je kad je dolazila na promociju knjige Lazara Manojlovića, bila je vedra, pametna, elokventna. I dobra. Kao da nije pripadala ovom svijetu. Njen osmijeh zauvijek je zarobio sve nas koji smo je upoznali. Kontaktirali smo, razmjenjivali novosti, nedavno mi je poslala svoju posljednju knjigu o svom porodičnom životu, pod naslovom “Moji”. Bila je građanin svijeta, obrazovana, hrabra, otvorena. Osnovala je i vodila nevladinu organizaciju Gariwo Sarajevo, kroz koju je, među prvima u Evropi, uvela sistematsko obrazovanje o građanskoj hrabrosti, organizujući javna predavanja, Školu građanske hrabrosti i izdavačku djelatnost s više od 60 objavljenih knjiga. Utemeljila je nagradu “Duško Kondor” za građansku hrabrost, o čijim je dobitnicima snimila više od 40 dokumentarnih filmova.

Bila je ljekar, kardiolog na VMA u Beogradu. Ali, kad je krenuo rat protiv Bosne, 1992. godine, prijavila se kao volonterka i pružala medicinsku pomoć u ratom pogođenim područjima. Inspirisana pričama pacijenata koji su preživjeli, zahvaljujući ljudima koji su se suprotstavili etničkom nasilju, počela je prikupljati njihove ispovijesti, što je rezultiralo knjigom “Dobri ljudi u vremenu zla”, objavljenom u BiH 1999. godine. Ta je knjiga prevedena na desetak svjetskih jezika i doživjela je kod nas sedam izdanja. Bila je i koautor brojnih tekstova iz oblasti mirovnih studija i autor još dvije zapažene knjige. Svetlana Broz je predavala na 52 univerziteta u SAD-u i na 80 evropskih univerziteta. Za humanitarni rad tokom rata u Bosni i Hercegovini proglašena je počasnom građankom Tuzle. Dobila je i francuski Nacionalni orden za zasluge, Zlatnu vrpcu za obrazovanje “Margherita Zoebeli” u Italiji, a u Milanu je stekla titulu pravednice u Svjetskom parku pravednika.

Kad joj je postalo tijesno u Srbiji, pod nacionalističkim režimom koji je mrzio sve što je bolje od njega, a pogotovo njeno prezime, otišla je u Hadžiće i tamo živjela u kući svoje bake. Radila je u Sarajevu, a Sarajlije su je znale i pozdravljale s poštovanjem. Kad se vratila u Beograd, krenula su tamna vremena. Bolest i borba sa silama zla, u “zverinjaku”, kako je zvala sredinu u kojoj je živjela. Tamo je sklopila oči i zauvijek ugasila svoj neuništivi osmijeh. Slava joj i hvala za sve što je činila, za sve što je sanjala i htjela. Za svu ljubav koju je nesebično dijelila. U ime svih nas kojima je darovala dobrotu i snagu da se odupremo ovom uzburkanom vremenu.

…………………….

A ovih dana navršilo se i devet godina od smrti Lazara Manojlovića, velikog, uspravnog čovjeka koji je prkosio nacionalističkoj oluji i u istoriji Bijeljine ostavio neizbrisiv trag. Bio sam s njim do posljednjeg dana. Kad sam pričao drugima o njemu, govorio bih: “Moj Lazo”. Volio sam ga kao rijetko koga u svom životu. On je to znao, i kad je odlazio, ostavio je meni da obavim za njega posljednji posao: da objavim posmrtnicu u listu Oslobođenje, s kojim je sarađivao godinama, a taj tekst je on sam napisao. Dodao sam tome i moje sjećanje na časnog, hrabrog i pametnog čovjeka, jednog od onih ljudi koji su bili moralni svjetionici za sve na našim prostorima.

U tekstu kojim sam se oprostio od njega napisao sam i ovo: “U vremenu mraka i opšteg saginjanja, kad se moral ruši u prašinu a uspravni ostaju samo spomenici, ljudi nesavitljive kičme prava su rijetkost. Oni primaju na svoja ramena sve što drugi ne mogu, i ostaju zapamćeni kao baklje koje gore, i svijetle, da sačuvaju obrise ljudskog lica u tami koja sve obuzima. Jedan od takvih ljudi je Lazar Manojlović.”

Bio je jedan od najugledniji prosvetnih radnika u Jugoslaviji, dobitnik brojnih priznanja, poznati publicista i pisac, saradnik Oslobođenja, beogradske Republike i drugih listova, autor nekoliko izvanrednih knjiga, borac protiv nacionalizma i diskriminacije, ratnik istine, koji nikad nije saginjao glavu. Znali su ga svi koji drže do morala i građanske hrabrosti, još od vremena kad se usprotivio bijeljinskim gospodarima zla i odbio da djecu dijeli po etničkoj pripadnosti i to rekao jasno i glasno pred kamerama britanske televizije, u vrijeme kad su glave padale ni za šta.  Zatim je odbio da svojoj školi promijeni ime u “Sveti Sava”, pa je izbačen s posla i ostavljen, praktično, na ulici. Ali, nije zaćutao. Pomagao je progonjenim ljudima koliko je mogao, a onda je perom i glasom počeo iznositi istinu koju niko drugi nije htio da kaže. Sarađivali smo godinama, i družili se, on je, uz Duška Tomića, bio recenzent moje dvije knjige “Majstora mraka”, koje govore o zločinima nad Bošnjacima Bijeljine i Janje. Bio je uz mene u svakom javnom nastupu, na svakoj tribini, u svakom aktu otpora, o njemu su brojni TV autori napravili emisije, a oni koji se nisu slagali s njim mogli su samo da ga mrze izdaleka. Jer, Lazar Manojlović nikada nije saginjao glavu i ničega se nije bojao.

Otišao je Lazar prije devet godina, sad je otišla i Svetlana Broz, i svijet je siromašniji za njihovu neizmjernu hrabrost, pamet i dostojanstvo. Proći će ovo olujno doba, jednoga dana, ali će, nadam se,  ostati vrijednosti za koje su se oni borili ne štedeći sebe, ne savijajući se na vjetru, ne sklanjajući se pred olujom,  ostaće slika dva uspravna života, kao svjetionik na nemirnom moru sutrašnjice.