Piše: Saud Grabčanović

Period odanosti sultanu 1802–1807, posljednji period Pazvanogluove vlasti

  Početkom 1802. godine potpuno nemoćna Visoka Porta je pregovarala sa predstavnicima austrijskog cara koje je molila da uvjere Pazvanoglu-a da se dobrovoljno povuče iz Vidina na teritoriju Austrije sa svojom imovinom i rodbinom. Postignut je dogovor po kojem je austrijski predstavnik von Hoenig otišao u Vidin kako bi ubijedio Osman-pašu da se povuče iz Vidina i da ga preda u ruke sultanu. Za to vrijeme je Osman-pašin vojni zapovjednik Manaf Ibrahim sa krdžalijama ponovo napao na Vlašku, i tako prekinuo pregovore između Hoeniga i Osman-paše, kao i daljnje pregovore između Osmanskog Carstva i Austrije. Ovaj veliki napad Osman-pašinih trupa na Vlašku zamalo nije izazvao opšti ruski napad na Osmansko Carstvo, jer je Rusija tada bila zaštitnikom  kneževine Vlaške. Visoka Porta je molila Osman-pašu da obustavi daljnje napade u zamjenu za ponovnu amnestiju  kojom bi mu sve njegove titule zvanično bile vraćene. Sultanu na kraju ništa drugo nije preostalo nego da se opet ponizi pred moćnim gospodarom Vidina i da mu ponovo sve oprosti. U avgustu 1802. godine sultan je zvanično Osman-paši ponudio novu amnestiju koju je ovaj prihvatio. U jesen 1802. godine sultan je izdao službeno naređenje o raspuštanju svojih trupa na Dunavu, efektivno napuštajući područje između rijeke i planine Balkan, koje je narednih nekoliko godina ostalo podijeljeno između Osmana Pazvanoglua na zapadu, i Ismaila Trasteniklioglua na istoku. U to su vrijeme ova dvojica samostalnih feudalnih gospodara započela sa međusobnim  neprijateljstvima i vojnim sukobima oko kontrole nad regijom Tarnova. U januaru 1803. godine Osman-pašin vojskovođa Manaf Ibrahim je predvodio novu pljačkašku kampanju u Vlaškoj, prikupivši značajne količine novca i namjernica koje je poslao u grad Nikopolj koji je Pazvanoglu tada trajno kontrolisao. Manaf se  iz Vlaške povukao u aprilu pred ruskom prijetnjom. Međutim, ubrzo je postalo jasno da Rusija neće u Vlaškoj vojno intervenisati kako ne bi izazvala presedan koji bi Francuskoj omogućio da zauzme Moreju, pogođenu anarhijom. Već u aprilu Manaf Ibrahim ponovo je bio u Vlaškoj, boreći se protiv vojnih snaga moćnog ajana Ismaila Trasteniklioglua. U ovim borbama je Manaf iznenađujuće lahko uspio osvojiti Ismailovu prijestolnicu Tutrakan, povezujući se tako sa dugogodišnjim saveznikom Pazvanoglu-a, silistrijskim ajanom Sulejmanom Jilakogluom. Nedugo zatim su se Manaf Ibrahim i Jilakoglu sukobili. Za to vrijeme su trupe Trasteniklioglua opkolile sa svih strana Manafove snage. Ne mogavši da se probije iz obruča, Manaf Ibrahim se predao sa svojim trupama Mustafi Bajraktaru, Trastenikliogluovom opsadnom zapovjedniku, koji je bio veliki simpatizer sultana Selima III i njegovih reformi. Tako se  glavni Osman-pašin zapovjednik sa glavninom njegovih trupa predao Ismailu Trasteniklioglu-u. Krajem te godine Manaf Ibrahim je bio ubijen po Ismailovom nalogu, a glava mu je bila poslana sultanu u Istanbul. Godina 1804. je označila početak niza neuspjeha Osman-paše Pazvanoglua. Poraz i smrt Manafa Ibrahima pratili su porazi njegovih saveznika Kurda u Trakiji od strane lokalnih ajana, te je  došlo  do zahlađenja u odnosima Pazvanoglua sa najpoznatijim kurdskim vođom Kara Fejzijem. Posljednja faza vladavine Osmana Pazvanoglua počela je 1804. godine izbijanjem Prvog srpskog ustanka. Vidinski pobunjenici su u početku podržavali Karađorđa Petrovića i kao podršku ustanku poslali im u pomoć vlastite trupe krdžalija, na čijem su čelu bile lokalne bugarske vođe : Hajduk Veljko i Konda Bimbaša. Postupno su se odnosi između Pazvanoglua i Karađorđa pogoršavali i na kraju je izbio rat između njih. Paša je gubio sve više kršćanskih pristalica, jer su njegovi bugarski podanici simpatizirali pravoslavne Srbe. Ovakav razvoj događaja nije odgovarao Osmanu Pazvanogluu, jer je gubio značaj kao politički faktor balkanske politike. On  je zato odlučio da se pridruži intervenciji osmanskih trupa protiv pobunjenika u Srbiji. Konjicu Pazvanoglua porazili su Srbi u bitci kod Đivđi Bare 1805. godine. Nakon ovog poraza, kao i masovnog prelaska njegovih kršćanskih vojnika u redove srpskih ustanika, Osman-paša Pazvanoglu se  sve više bojao kršćanske zavjere protiv njega. Po njegovom nalogu 16. januara 1806. godine u maloj vidinskoj crkvi Svete Petke bio je ubijen mitropolit Kalinik sa nekoliko sveštenika i lokalnih bugarskih poglavara, zbog sumnje u šurovanje sa Srbima. Ovaj očajnički čin nekadašnjeg zaštitnika kršćana  ostao je velika mrlja na njegovom imenu!

                                                 (Nastaviće se)