Piše: Jusuf Trbić
Okružno tužilaštvo u Bijeljini već godinama podiže optužnice za ratne zločine isključivo protiv Bošnjaka iz Srebrenice, za koje se unaprijed zna da nisu krivi, procesi teku, a oslobađajuće presude, koje su se i očekivale, iznose se kao dokaz predanog rada Tužilaštva i Okružnog suda. Isti taj sud redovno donosi oslobađajuće presude za zločine nad Bošnjacima, čak i u slučajevima koji bi svuda u svijetu bili sasvim jasni, kao u slučaju logora Batković, za koji u Haškom tribunalu postoji mnoštvo dokaza. U tom slučaju (predsjednik sudskog vijeća je bio Mensur Džonlić) desilo se i nešto nezabilježeno u svijetu: tužilac Nebojša Jovanović nije uložio žalbu na presudu kojom su logor Batković i sve što se dešavalo u njemu proglašeni legalnom i dozvoljenom djelatnošću. Zločinci su nevini, a žrtve krive, pa moraju plaćati troškove suda. Za zločine u logoru Batković pred Sudom BiH osuđen je stražar Gligor Begović, zloglasni mučitelj, na kaznu od deset godina zatvora, zbog nečuvenih zvjerstava, od kojih su podlegla najmanje dva zatočena civila: Ferid Zečević i Husein Ćurtić Apaka. Uz tog jednog stražara osuđena su i dva logoraša, koji su, po nalogu logorske vlasti, mučili zatvorenike. Džemal Zahirović Špajzer dobio je 8 godina, jer je tukao, maltretirao i pljačkao logoraše, a pljačkao je i u okolini Bijeljine, pa sve to dovozio u Batković. Fikret Smajlović zvani Piklić dobio je pred Kantonalnim sudom u Tuzli četiri godine i deset mjeseci zatvora. Uprkos ovim presudama i haškim dokazima o zločinima u logoru Batković, oslobođeni su Đoko Pajić, upravnik logora od 11. januara 1993. do 6. juna 1994. godine, Petar Dmitrović, upravnik od 4. septembra 1992. do 11. januara 1993, Đorđe Krstić, zamjenik uopravnika, i Ljubiša Mišić, komandant čuvara. Nisu ni optuženi ostali upravnici, komandiri, stražari i drugi mučitelji. Na hašku A-listu stavljeno je još pet zločinaca iz Batkovića: Radovan Lazarević zvani Major, Milenko Lujić, Veselin Nikolić, Velibor Stojanović Veljo i Zoran Zarić, koji je u međuvremenu umro. Dvojica (Momčilo Despot i Mladen Tukodi zvani Mlađo) stavljeni su na prošireni spisak, na C-listu. Ali, ni protiv njih nema optužnice. Optužen je još samo Grozdan Savić, za mučenje logoraša na prinudnom radu u Koraju i Loparama. On je nakon rata pobjegao, ali je 2015. izručen iz Rumunije. Ipak, uprkos tome što je bio bjegunac, bijeljinski Okružni sud omogućio mu je da se brani sa slobode. Naravno, nije se pojavio na suđenu zakazanom za 9. mart 2016. godine. Opet je pobjegao i nema ga.
A kako su završeni procesi u slučajevima koji su pokrenuti i koji su slučajevi morali biti pokrenuti, a nisu?
Bijeljinsko Okružno tužilaštvo, koje ima nadležnost na teritoriji od Brčkog do Srebrenice, nije našlo ni jedan jedini slučaj ratnog zločina nad Bošnjacima, čak ni u gradu u kojem ima sjedište. Čak ni u Srebrenici. Niti je našlo i trunku krivnje za zločine Arkanove garde početkom aprila 1992, ili za rušenje džamija, za masovne progone bošnjačkog stanovništva, za ubijanja čitavih porodica. Ništa od toga. Ali je svojevremeno podiglo optužnicu protiv Fate Orlović iz Konjević Polja, jer se bunila zato što je u njenoj avliji, na njenoj zemlji, podignuta crkva.
Zločini u Bijeljini pominju se u presudama nekadašnjem ministru policije RS-a Mići Stanišiću (osuđen na 22 godine), Momčilu Krajišniku, nekadašnjem predsjedniku Skupštine RS-a (osuđen na 20 godina), Biljani Plavšić (11 godina), kao i Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću (obojici doživotna kazna). Potvrđena optužnica protiv Željka Ražnatovića Arkana nije realizovana, jer je Arkan ubijen u Beogradu. Na hašku A-listu stavljen je i Ljubiša Savić Mauzer, ali je i on ubijen. U presudi Karadžiću navodi se da “pred Vojnim sudom u Bijeljini nikada nije vođen ni jedan postupak za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva”. Suđenje o kojem sam pisao, za brutalna ubistva članova porodica Isić, Sajtović, Hodžić i Ćehajić, nije bilo suđenje za ratne, već za obične zločine.
Za zločine na području Bijeljine i Ugljevika do sad je, ne računajući nedavne prvostepene presude policajcima iz Janje na Sudu BiH, osuđeno osam pripadnika Vojske RS-a i dvojica pomenutih logoraša, kojima je dosuđeno ukupno 96 godina i osam mjeseci kazne. Polovina od toga odnosi se na prvo suđenje za ratni zločin u Bijeljini, koje je održano u Beogradu. Trojici pripadnika Vojske RS-a, zbog ubistva Rame Avdića i zločina nad njegovom porodicom (14. juna 1991. godine) određene su kazne: Draganu Joviću 20, Zoranu Đurđeviću 13 i Alenu Ristiću 10 godina zatvora. Oni su, zajedno sa Danilom Spasojevićem (osuđen pred Okružnim sudom u Bijeljini na 5 godina) upali u kuću bijeljinskog trgovca Rame Avdića, pa najprije pred ukućanima silovali dvije mlade žene, ubili su Ramu, a zatim opljačkali kuću, pa žene povezli ukradenim automobilom. Nakon torture njih su izbacili na cesti prema Ljeljenči.
Pred Okružnim sudom u Bijeljini na kaznu zatvora od osam godina (presuda je postala pravosnažna 2003. godine) osuđen je Rado Mihajlović, jer je u bijeljinskoj Kasarni ubio logoraša Enesa Tabakovića (Gnojnica, opština Lukavac). Istragu je najprije vodio Vojni sud, ali je odustao od tužbe, mada je zločin izvršen u vojnom objektu.
Za zločine u Ugljeviku pred Okružnim sudom u Bijeljini osuđen je Velimir Popović na kaznu od pet godina zatvora, jer je, kao pripadnik Vojne policije Istočnobosanskog korpusa VRS-a mučio zatvorene civile na načine koje je teško opisati. On je, u periodu od maja do juna 1992. ulazio u barake u osnovnoj školi u Starom Ugljeviku, gdje su bili zatočenici, i, kako se navodi u presudi, “tukao zatočene civile bošnjačke i hrvatske nacionalnosti rukama i nogama, gumenim i električnim palicama, letvama, kundacima, gasio im cigarete po tijelu, udarao i parao nožem, skalpelom urezivao krstove na čelo i druge dijelove tijela, tjerao ih da jedni drugima mokre u usta i ližu mu čizme.”
Do sad još nije optužen Vojkan Đurković, najpoznatiji “etnički čistač” iz Bijeljine, mada su ga haški istražitelji, kako navodi Izet Perviz u tekstu u časopisu “Stav” (4. aprila 2022), nakon dvije obimne istrage, stavili na hašku A- listu. Fond za humanitarno pravo iz Beograda identifikovao ga je kao vođu snaga koje su izvršile etničko čišćenje Bijeljine i Janje. “Protjerivanja su počela kada je Vojislav Đurković, odlukom vlasti s Pala, postavljen na mjesto predsjednika Komisije za razmjenu civila i ratnih zarobljenika za regiju Semberije”, navodi se u publikaciji Fonda “Pod lupom”.
(Nastaviće se)