Majstori laganja

8

Piše: Jusuf Trbić

Godine su prošle od aprilskih događaja 1992. godine u Bijeljini, a velikosrpska propaganda ne prestaje da tutnji u glavama ljudi, pa i danas čujem pitanja koja me ostave u nevjerici. Na jedan od tekstova o zločinima u Bijeljini reagovao je čitalac koji je pitao : a šta su radili Hase Tirić i neki drugi, pa Zelene beretke u džamijskom dvorištu, pa barikade, pa otkud Bošnjacima oružje…Ja  sam na mnogo mjesta objašnjavao sve to, pa sad samo ukratko. Rat se pripremao godinama, a Bijeljina je izabrana za generalnu probu upravo zato što je tu SDS imao potpunu vlast, u svemu, tu su bile brojne jedinice JNA povučene iz Slovenije i Hrvatske, Teritorijalna odbrana, policija, razne paravojne formacije, u Bijeljini ni bošnjačka ptica nije mogla da proleti nebom. Srbi, naročito po selima, bili su naoružani do zuba, a krizni štabovi su pripremili sve, do posljednjeg detalja. Uveče prije dolaska arkanovaca postavljene su barikade na svim prilazima gradu, sa mnoštvom naoružanih ljudi, niko više nije mogao ni da uđe, ni da izađe. U takvoj situaciji i Bošnjaci su, u strahu, pokušali postaviti improvizovane barikade na ulicama, sastavljene najčešće od kontejnera, drvenih klupa, ručnih kolica… Na vijest o dolasku Arkanove jedinice, dosta mladih skupilo se u dvorištima džamija, da vide šta će. Ali, pomoći nije bilo, niti je moglo biti. Nikakvih tu Zelenih beretki nije bilo, niti su mogli doći, što se vidjelo sutradan. Kad je ubijanje prestalo, utvrđeno je da su ginuli samo civili, i da ni jedan borac, ni na jednoj, ni na drugoj strani, nije ni poginuo, ni ranjen, ni zarobljen, a nikakvi muslimanski bojovnici nisu ni viđeni. Dokazuje to, pored ostalog, i spisak Kriznog štaba SDS-a. Oni su, valjda, znali šta rade. I do dana današnjeg niko nije pokazao ni najmanji dokaz o bilo kakvim sukobima u Bijeljini.  Uostalom, pitao sam mnogo puta : ako su zaista bile borbe, zašto su onda arkanovci išli po kućama i ubijali civile, što se nisu borili s tim napadačima? Šta je bilo s tim muslimanskim borcima, ima li im ikakvog traga? I zašto su “oslobodioci”, kad su već odbranili Bijeljinu, nastavili da je “oslobađaju” na isti način, sve do kraja 1995. godine? Zašto su porušene sve džamije, jesu li i one napadale Srbe?

U jednom intervjuu beogradskoj Politici, neposredno nakon rata,  Ljubiša Savić Mauzer je rekao da su Muslimani u Bijeljini  imali nešto lovačkih pušaka i pištolja, koje su morali da vrate, a da su izvjestan broj pušaka kupili uoči samog rata od Arkanovih ljudi u Srbiji, pa su sve to morali da daju nazad, jer je Arkan donio spisak s registarskim brojevima tih pušaka. Ali, i da su posjedovali ne znam kakvo oružje, ne bi imali ni najmanje šansi pred trećom vojnom silom u Evropi, pojačanoj ogromnim brojem ostalih formacija i naoružanim narodom. A onaj ko pita otkud Bošnjacima i to malo oružja, morao bi odgovoriti na pitanje : otkud Srbima toliko oružja, i zašto im je to JNA dijelila kapom i šakom, kad je to bila armija svih nas? Tvrdnja da su Srbi bili “ugroženi” i inače nije tačna, a u Bijeljini posebno. Tu su SDS-ovi Srbi imali apsolutnu vlast i bili gospodari života i smrti. Što su i pokazali.

Prošle godine je, u moru laži o nekakvim borbama u Bijeljini, izmišljena još jedna : muslimanske borce je, kažu,  vodio Hase Tirić, komandant elitne jedinice Armije BiH Crni labudovi. A ko god je htio, mogao je lako provjeriti : ta je jedinica formirana u jesen 1992. godine na sarajevskom ratištu, i nikad nije prišla ni blizu Bijeljini. Hase Tirić je u to vrijeme bio običan omladinski aktivista SDA, a odmah po dolasku arkanovaca uspio da se izvuče i u svoj rodni grad nikad više nije došao.

Da se razumijemo : priča o navodnim borbama u Bijelini služila je tada verlikosrpskoj propagandi da opravda pokolj civila, a zločini u Bijelini počinjeni su po modelu koji se kasnije ponavljao i u svim drugim gradovima koje su opustošli Karadžićevi sljedbenici. Ali, priča o borbama nije više ponavljana, jer im više nije trebala. A u Bijeljini su, nakon kratke pauze, zločini nastavljeni, bez prekida, sve do kraja 1995. godine. Ubijane su čitave porodice s djecom ( Sarajlići, Malagići, Sejmenovići, Isići, Sajtovići, Hamzići…) i to više niko nije pravdao nekakvim borbama. Današnja priča o borbama i “oslobađanju” Bijeljine služi nekim samozvanim borcima da pokažu kako su bili važni, kad već ne mogu da se pohvale nikakvim uspjesima na ratištu. Pa, neka kažu protiv koga su se borili, gdje su ti njihovi neprijatelji, šta je bilo s njima, i kako to da su ginuli samo civili, koje su pobili arkanovci? Ako su već bili borci, zašto nisu ratovali na bojištu, već po kućama, protiv žena i djece, protiv televizora i zamrzivača. Plus zlato i gotovina.  Neka kažu : zašto su četiri godine ubijani i progonjeni nevini ljudi, zašto su odvođeni u logore i na prisilni rad, zašto su ubijana djeca, i hoće li iko, nakon toliko godina, pokazati makar mrvu poštenja i stida zbog svega toga?  Umjesto toga, slušamo i danas iste laži i pravdanja, kao i prije više od dvije decenije. A kad bismo, poštovani čitaoče,  mi danas javno rekli : dobro, nećemo više govoriti o tim navodnim borbama, neka vam bude, ali iznesite i vi javno makar trunku poštovanja prema nevino ubijenim i progonjenim ljudima, makar trunku kajanja zbog ubijene djece, makar zrno stida zbog srušenih džamija, ili zatražite da se kazne zločinci, da se vidi ko je kriv a ko nije, šta mislite : koliko bi se njih odazvalo i to učinilo?

Nešto o tome može nam reći svjedočenje nekih poznatih bijeljinskih Srba na suđenju Radovanu Karadžiću u Hagu.

Bilo je to krajem marta 2013. godine. Cvijetin Cican Simić, nekadašnji predsjednik opštine, kao svjedok Karadžićeve odbrane, mrtav hladan pričao je kako su paravojske koje je formirala SDA počele “oružanu pobunu protiv legalnih vlasti”. A SDA je, u to vrijeme zvanično bila na vlasti, zajedno sa SDS-om. Nisu valjda digli oružanu pobunu protiv sebe? I kako su to učinili? To on nije objašnjavao. A znate li kako je Simić zaključio da je SDA željela da započne sukob? Pa, tako što je lokalni lider SDA, kako je Simić naveo,  zatražio putem štampe da u grad dođu posmatrači UN! To je,eto, bio način da se izvrši “oružana pobuna priotiv legalnih vlasti”. Kad su ga pitali ko je pozvao Arkana i zašto su pobijeni toliki civili, Smić je rekao da ne zna I  da je sve bilo spontano. Kad su mu tužioci pokazali TV snimak na kojem sam Arkan kaže da ga je u Bijeljinu pozvala Teritorijalna odbrana Bijeljine, Simić je bubnuo : “Ali nije Skupština opštine”. Kao da to nije bilo jedno isto, jer je ta oblast bila pod ingerencijom Skupštine opštine. Simić je rekao da ne zna ništa o zločinima, ali je znao da su bile borbe, mada opet nije znao objasniti kakve su to borbe, kad u njima ni jedan borac nije ni okrznut, ni zarobljen, ni priveden. Nije objasnio ni zašto on, kao prvi čovjek opštine, nije tražio istragu zbog zločina nad njegovim građanima, ni zašto se čitava njegova opštinska služba stavila pod Arkanovu komandu, ni šta se dešavalo u gradu. Ali je izrekao jednu nevjerovarnu laž : tvrdnje medija ( koji su, kako je rekao, bili pod kontrolom Muslimana) o tome da su arkanovci došli u grad i izazvali velike civilne žrtve, nazvao je “medijskim lažima”. Zamislite : medijska laž su svi ti mezari, sve te nevine žrtve ( i one sa spiska Kriznog štaba, čiji je i on bio član), medijska laž je i bol majki i porodica, i mrtva Tifa Šabanović koju šutira arkanovac, i sinovi Živane Delić, i Ćosa, i Bišanovići, i mali Damir Danović, i braća Belkići, i troje članova porodice Pajaziti, i Asim Fidahić, i Mustafa Komšić i njegovi sinovi, i stara Majda Izić, i svi ubijeni i unesrećeni, sve je to, za Cvijetina Simića “medijska laž”! Pa čak i snimci TV kamera i fotografije koje su obišle svijet. Za takvu ljudsku i moralnu bijedu, poput Cvijetina Simića,  ja još nisam čuo.

Ali, nije Simić bio jedini. Dr Milivoje Kićanović, poznati bijeljinski ljekar, lagao je još otvorenije. Nakon sudske zakletve da će govoriti istinu, rekao je da on nije ni bio u Bijeljini sve do 3. aprila i da tih dana nije ni vidio arkanopvce. A sjedio je preko puta mene u Kriznom štabu, zajedno s Mauzerom, 2. aprila popodne. Bio je u novoj šarenoj uniformi, nadmen,  i ljutito mi govorio kako smo mi, Muslimani, loši ljudi, kako su muslimanski ekstremisti zauzeli Bolnicu i ne daju im da rade. A ja sam malo prije toga proveden pored Bolnice, u kojoj je stanje bilo potpuno normalno. Nikakvih tu borbi i zauzimanja nije bilo ( a i zašto bi iko zauzimao Bolnicu), što su potvrdili i mnogi drugi, među njima i Ron Haviv. Poslijeratni načelnik opštine Dragomir Ljubojević izrazio je divljenje prema “humanitarnim naporima dr. Karadžića”, koji je, kao “častan čovjek, humanista i legalista”,  zaslužan što su “ izbjegnute mnoge nesreće”. Vjerovatno je Ljubojević smatrao da je ubijanje, proganjanje, mučenje i pljačkanje Bošnjaka human posao, koji je Karadžić obavio zaista uspješno. Uz to, Ljubojević je izjavio da vlast nije odobravala iseljavanje, koje je on nazvao “humanim preseljenjem”, i da nije u tome učestvovala.

Svetozar Mihajlović bivši predsjednik Izvršnog odbora Skupštine opštine, poznat i po tome šro je potpisao odluku da se 11 otetih bošnjačkih kuća u centru grada pokloni Kačavendi, izjavio je da su za sve krivi Muslimani i Arkan, za koga Karadžić nije ni znao i nije htio da se sretne s njim. Kad mu je pokazan snimak na kojem Karadžić i Arkan, zajednički, vrše smotru, nakon čega Karadžić svečano uručuje orden Arkan a  nekim čudom se tu našlo i neko odlikoivanje, pa eto, desilo se…I on je trtvdio da su se  Muslimani “spontano iseljavali”, a lokalna vlast je činila sve da spriječi zločine. Tada su mu pokazali otvoreno pismo petorice uglednih Srba, među kojima je bio i on, koji osuđuju Vojkana Đurkovića i njegove saradnike, jer su “ bez znanja i odobrenja odgovornih predstavnika opštine Bijeljina u noći između 22. i 23. 07. 1995. godine nasilno odveli preko Majevice oko 50 lica muslimanske nacionalnosti.” Povod za to pismo bio je sukob Đurkovića s potpisnicima, zbog kojeg je Đurković jednom od njih, Dragoljubu Mićiću, zaprijetio da će i on “ zamutiti Drinu”, kao i toliki Musdlimani prije njega. Iz pisma se jasno vidi da su deportacije vršene uz znanje i odobrenje vlasti, ali, eto, ta jedna nije, pa su se oglasili.

Živan Filipović, šef bijeljinske Teritorijalne odbrane, izjavio je takođe da je Arkan došao samoinicijativno, niko ga nije zvao. I njemu je onda pokazan snimak na kojem Arkan kaže da ga je zvala Teritorijalna odbrana, na čijem je čelu bio Filipović, ali on nije mogao da se sjeti toga. A nije mu bilo poznato ni da je Arkan vršio smotre pripadnika te njegove Teritorijalne zaštite, niti je znao zašto, nakon svega, nije izvršena istraga. Zaboravio čovjek.

Bivši policajac Dušan Spasojević ne trepnuvši je izjavio da je polovina žrtava izginula na barikadama, pružajući otpor “oslobodiocima”, iako to ni ne pominju tadašnji izvještaji njegove policije. Osporavao je i to da je u Bijeljini izvršeno etničko čišćenje u ubijanje Bošnjaka, pa mu je tužilac pokazao njegov vlastiti izvještaj o strašnom zločinu nad porodicom Rame Avdića, poslije kojeg su zločinci odmah pušteni na slobodu. Spasojević nije imao komentara.

Ipak, čini mi se da je najupečatljivije bilo svjedočenje poznatog demografa Steve Pašalića, koju danas uređuje obrazovni sistem u BiH. On je takođe osporio etničko čišćenje,  kao i nalaze o broju žrtava u Srebrenici, jer, kako je rekao, nije uzet u obzir prirodni mortalitet stanovništva. Eto, Bošnjaci su baš tada navalili da umiru prirodnom smrću, samo da bi napakostili Srbima. Pašalić je tvrdio i to da Srbi nisu gađali Sarajevo, već svi izvještaji o tome “medijske laži”.

Šta reći na sve to? Sjećam se tvrdnji Pere Simića kako su Muslimani pucali s munare Atik džamije, a stare žene nosile municiju u dimijama, sjećam se  i priče Slobodana Miloševića u Hagu kako su Zelene beretke imale kamp za obuku na Obriježi, pored ceste za Tuzlu, i kako su iskopali bunker u Gradskom parku, pa priče nakon zločina nad Sarajlićima kako su djeca u tim kućama ( tada je. pored ostalih,  ubijeno sedmoro djece i osam žena) imala radio-stanice,pa su zato stradali, a na jednoj izložni u holu bioskopa, uz obilježavanje “Dana odbrane i oslobođenja Bijeljine”, bila je svojevremeno postavljena izložba fotografija mrtvih Bošnjaka na ulicama, a ispod fotosa je pisalo da su to ubijeni nedužni Srbi. Bila je tu i fotografija mrtve Tife Šabanović, a dolje je pisalo : “ A poslije su uslijedile i druge nevine srpske žrtve”.

Lista nevjerovatnih laži tog tipa nema kraja. Danas je proširuju nekakvi navodni borci, koji su, eto, “oslobodili” Bijeljinu. “Oslobodili” su je od Bijeljinaca, od njihovih života i imovine, od njihovih džamija i sjećanja, od svega njihovog. A ni danas ne posustaju u tome.

Ipak, nisu svi isti. Ima ljudi koji su u stanju da ustanu i kažu istinu, ne gledajući na cijenu. Takav je Mićo Davidović, Bijeljinac, časni, hrabri čovjek koji je u Hagu svjedočio i o događajima u Bijeljini. Izvode iz njegovih svjedočenja možete pogledati i na stranici našeg “Preporoda”. Takvi su i (danas pokojni)  Lazar Manojlović, i neumorni Duško Tomić, i mnogi drugi. Treba čuti i njih.

Na kraju, da kažem mom čitaocu i ovo : o zločinima treba govoriti i zločince treba kazniti, da se krivica ne svali na leđa čitavog naroda. Treba govoriti o svemu, bez ustručavanja. Ako ja nisam u pravu, neka neko drugi napiše istinu, ali  hajdemo da svi zajedno zatražimo istrage o svim zločinima, pa neka sud utvrdi šta jeste, a šta nije. Možemo li se bar u tome složiti?

 

(Sutra: Poruka “oslobodiocima”)