Piše: Jusuf Trbić
U presudi od 14. aprila 2022. godine (broj 12 0 K 008568 21 K). bivši policajac Nebojša Narančić nije kriv što je 2. aprila odveo iz kuće Redžu Delića (1940) i njegova tri sina, Sulejmana (1958), Berzada (1961) i Beriza (1964), jer treba da ih sasluša, pa će ih vratiti, tako je rekao pred majkom Živanom i njenim kćerkama. Svi su ubijeni. Uprkos tome što nije umio objasniti zašto ih je odveo, po čijem naređenju i s kojim ciljem, sudsko vijeće, na čelu s Milenom Zorić, smatralo je da tu njegove krivice nema. Šta više, sud je rekao da nije dokazano da je u Bijeljini tih dana bio oružani sukob, dakle, nije bilo rata, pa samim tim ni ratnog zločina. A mogli su pozvati bijeljinsku boračku organizaciju, koja svake godine slavi Dan odbrane i oslobođenja grada, da ih pita šta to slave. Ili da pozovu neku od preživjelih žrtava da im objasni da nije rat samo kad dvije strane pucaju jedna na drugu, već i kad se organizovano i planski ubijaju bespomoćni ljudi.
Isto se dogodilo u slučaju mladića Faruka Bilalića i Mustafe Salkovića, koje je odveo policajac Dragan Čobić Čombe, on je to priznao, saslušani su svi odgovorni u policiji, ali, krivaca nema. Eto, desilo se, kao da je u pitanju elementarna nepogoda.
U mnogim slučajevima, na zahtjev porodica, za ubijene ljudi, mučene i masakrirane prije smrti, vlast je davala potvrde da su umrli prirodnom smrću. Dakle: ubijeni prirodnom smrću. Među njima je i petoročlana porodica Hamzić, čiji su članovi, u septembru 1995. godine, ubijeni za ručkom, svi metkom u potiljak. Pa porodica Bišanović, majka Bisera, dvije kćerke i 16-godišnji unuk. Ali, za stanarku, Srpkinju, koja je slučajno ubijena, napisano je u potvrdi da je “žrtva ratnih sukoba”. U mnogo slučajeva je policija, koja bi morala da štiti građane, odvodila ljude iz njihovih kuća ili sa ulice, da se više nikad ne vrate. Oni su morali imati službene zabilješke za sve što rade. Ima li tu posla za pravosuđe?
Specijalna policijska jedinica iz Banje Luke, pojačana bijeljinskim policajcima i današnjim generalom policije Goranom Sarićem, izvela je u noći 24. septembra 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić i odvela ih na obalu Drine kod Balatuna. Svi su pobijeni, a leševi bačeni u Drinu. Tri decenije se ovaj slučaj zataškava, a kad je najzad trebalo da započne proces, sve se oteže. Kažu: čeka se da umre teško bolesni Goran Sarić, da ne bi na sudu rekao nešto što ne treba da se čuje.
Policija je odvela u smrt i Hajrudina Limanija, i Mensura Ajetovića, i Mevka Halimija. Policijci su iz kuće u Janji odveli mirnog Jusufa Terzića, a vratili su ga mrtvog, razbijene lobanje i izmasakriranog. Dvojica bijeljinskih ljekara dala su službenu potvrdu da je on ubijen. Na zahtjev supruge Rabije Terzić da Tužilaštvo podigne krivičnu prijavu zbog ubistva, osnovni javni tužilac Nadežda Milošević, u uvjerenju pod brojem KTS 66/93, napisala je: …ocijenili smo da nema mjesta pokretanju krivičnog postupka”.
Pripadnici specijalne policijske jedinice iz Banje Luke pokupili su na 28. jula 1992. na ulicama 16 ljudi i odvezli ih u Policijsku stanicu. Nakon užasne, neljudske torture, ubacili su ih, polumrtve, u kamion, istovarili ih na obali Drine u Balatunu i poklali ih, jednog po jednog. Jedan od njih je čudom preživio i svjedočio o ovom strašnom zločinu, ali i on je, nažalost, umro. U knjizi “Majstori mraka” iz 2007. godine iznio sam saznanja do kojih sam tada došao: među ubijenima bili su i braća Sadik i Asmir Asko Omerović, a kasnije su identifikovani i Murat Merić (1951.) i njegov brat Asim Merić Mrki (1965.).
Salku Ljeskovicu su policajci odveli iz njegove kuće u Janji, a ubijen je u logoru Rtanj-Boljevac kod Zaječara u Srbiji. Trojicu mladića iz bijeljinske Tombak mahale – Himzu Ferhatbegovića (1963.), Izeta Kastratija ( 1964) i Nusreta Brkića ( 1959) odvela je policija iz avlije. Nikad se nisu vratili. Himzini i Izetovi posmrtni ostaci nađeni su na groblju u Sremskoj Mitrovici, od Nusreta Brkića još nema ni traga. Policija je odvela u smrt i Bijeljince Muhameda Sahačića, Mensura Ajetovića, Hajrudina Limanija, Mevka Halimija, Fadila Podruga, Dževada Muslijevića, Janjarce Begu Bukvića i Fadila Sinanovića, policija je u Janji ubila staru Đulzu Durgutović…Popis zločina nad bijeljinskim i janjarskim Bošnjacima nema kraja. Za sve to, policijski rukovodioci u Bijeljini dobili su visoka odlikovanja.
A bijeljinsko Okružno tužilaštvo, koje ima nadležnost na teritoriji od Brčkog do Srebrenice, nije našlo, po sopstvenom saznanju, ni jedan jedini slučaj ratnog zločina nad Bošnjacima, čak ni u gradu u kojem ima sjedište. Čak ni u Srebrenici. Niti je našlo i trunku krivnje za zločine Arkanove garde početkom aprila 1992, ili za rušenje džamija, za masovne progone bošnjačkog stanovništva, za ubijanja čitavih porodica. Po njima, očigledno, niko nije kriv zbog svega toga.
Nedavno je u Sudu BiH završen prvostepeni postupak u slučaju 11 policajaca iz Janje. Izrečene su minimalne kazne. I to je sve. Ostaje da čekamo da se makar riješi slučaj najvećeg pojedinačnog zločina u Bijeljini, ubistva članova porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, na koji čekamo više od dvije decenije i čiji se početak suđenja odgađa već duže od godinu dana. Ako i tu zločin trijumfuje, znaćemo da na pravdu više ne treba čekati.