Piše: Jusuf Trbić

U državi bolesnoj od nacionalizma, etničke podjele, sveopšte korupcije, vladavine gluposti i primitivizma, čini se da je najveća rana ipak pravosuđe. Činjenica da još nikome nije suđeno za takozvanu “visoku korupciju”, za izborne prevare, za ruganje zakonima i Ustavu, za samovolju političara, za krupni kriminal, na svoj način prikriva ono najgore: nema pravde za žrtve ratnih zločina, ili je ima “na kašičicu”. Kad neki istraživač  zaroni u mutno more neprocesuiranja ratnih zločina, odjednom se nađe u močvari u kojoj se teško razaznaje šta je šta. Domaći sudovi su u ovoj oblasti radili isključivo “na guranje”, onda kad se moralo, pod pritiscima iz svijeta, a pravosuđe se potpuno ukopilo u mračni savez plemenskih ideologija i politika, koji je od naših života i države u cjelini napravio buvlju pijacu na kojoj se u bescijenje prodaju naša prošlost i budućnost, naša prava i naše sudbine. Stotine hiljada žrtava, kako se čini, uzalud čekaju pravdu, zločin se svakoga dana smije kazni, a ubice se nesmetano rugaju ubijenima. Iz mraka koji nam se sručio na glavu izranjaju ponosno najgori zlikovci, obožavaoci zločina podižu im spomenike, slikaju im murale, proglašavaju ih junacima i pravednicima, ustupaju im televizijske ekrane i školske katedre, daruju ih položajima i počastima. Kako je to moguće? I hoće li se ikad ovaj rat završiti, ako nema pravde za žrtve i istine za sve nas?

Na pitanje šta je sa suđenjima za ratne zločine, Tužilaštva i sudovi odgovaraju suhim ciframa iz kojih je teško razabrati da li je to malo ili mnogo. Ali, konstatacija da će biti potrebno najmanje deset godina intenzivnog rada da se završe samo oni slučajevi koji su u proceduri, govori sama za sebe. Potvrđuje to i podatak da je Tužilaštvo BiH,  u prvih šest mjeseci 2023. godine, u Odjelu za ratne zločine koji ima 24 tužioca, podiglo samo dvije optužnice za ratne zločine protiv tri osobe i raspisalo 17 potjernica. A u periodu 2017 – 2022. godine u Odsjeku za ratne zločine Tužilaštva TK nije podignuta ni jedna optužnica. Svakodnevna je pojava da osumnjičeni za ratne zločine nesmetano bježe u susjedne države. Kako kažu u Tužilaštvu BiH, u 123 predmeta nedostupno je 361 lice, i, kako sad stvari stoje, tako će i ostati. Susjedne zemlje su, kao što se zna, danas sigurne kuće za ratne zločince, a posebno se to odnosi na Srbiju. Kako vrijeme prolazi, domaća tužilaštva i sudovi se sve manje bave ratnim zločinima, svjedoci umiru ili odlaze u svijet, a trgovci našim životima zadovoljno trljaju ruke. Krvavi posao rasparčavanja Bosne i Hercegovine itekako im se isplatio.

Ta mračna slika dobija još tamnije tonove kad se pogleda sudska praksa: podignute su optužnice protiv onih koji su od zločinaca branili Sarajevo, Bihać i Goražde, a ni jedne optužnice nema protiv onih koji su te gradove napadali, ubijali, mrcvarili, i to pred očima cijelog svijeta. Sudski dokazana agresija dvije susjedne države na BiH otvoreno se odbacuje, a negiranju presuđenog genocida u Srebrenici nema kraja. A šta tek reći za ozakonjenu praksu da i osuđeni za ratne zločine mogu platiti kaznu umjesto da idu u zatvor? Osam osuđenih za krivično djelo ratni zločin na kaznu do jedne godine u Bosni i Hercegovini, zamijenilo je, u posljednjih pet godina, zatvorsku – novčanom kaznom. Slijedi, nakon ovoga, i pitanje na koje niko neće odgovoriti: kakvi su to ratni zločini koji se kažnjavaju manje nego saobraćajni prekršaji?

To je slika našeg pravosuđa danas.

A ako takvo stanje manje iznenađuje kad je u pitanju entitet RS, zbog politike koja otvoreno negira, pa čak i veliča i slavi i najgore ratne zločine, kako je moguće da nije ništa bolje ni u drugom dijelu države, recimo u Tuzlanskom kantonu? Činjenice iz istraživanja dr. Omera Hamzića kažu: u periodu 2017 – 2022. godine u Odsjeku za ratne zločine Tužilaštva TK nije podignuta ni jedna optužnica. Za proteklih dvadeset godina, od 2003. do 2023. podignuta je ukupno 21 optužnica i optuženo 55 lica. Na osnovu tih optužnica doneseno je 8 presuda u nadležnim sudovima. Ne računajući predmete koji su ustupljeni državnom Tužilaštvu, dva tužioca za dvadeset godina uspjeli su, zajedno sa svojim saradnicima, „dobiti“ na sudu svega 8 presuda ili u prosjeku nešto manje od jedne u dvije kalendarske godine (za 48 mjeseci rada). Za neke opštine, uključujući i Gračanicu, nije nikad podignuta ni jedna optužnica.

I dok, na državnom nivou, dobijamo, jednu za drugom, ponovo revidiranu strategiju procesuiranja ratnih zločina, stanje u pravosuđu sve bliže je potpunom haosu. Smjene glavnih tužilaca u Tužilaštvu BiH, afere sa sudijama, prikrivanje dokaza i beskrajna odgađanja suđenja otkrivaju kako tri nacionalističke politike na svim nivoima otvoreno štite svoje “krupne ribe” i sabotiraju svaku trunku pravde.

Kao što se zna, Bijeljina je bila prva na udaru agresije, tu su zabilježeni prvi masovni, planski i kontrolisani zločini, tu je počelo etničko čišćenje, po nalogu vojnog i političkog vrha Srbije, tu su se na djelu pokazale navodne paravojne, a zapravo jedinice specijalne policije Srbije, pod Arkanovom komandom. U Bijeljini je izvršena generalna proba rata protiv Bosne, tu su se Arkanove i Mauzerove jedinice javno postrojavale, fotografi su snimali zločine i sve je bilo jasno i vidljivo. Pa ipak, za zločine u Bijeljini niko, ili skoro niko, nije odgovarao. O mnogima od tih  zločina ja sam  pisao u svojim knjigama, posebno u dvije knjige “Majstora mraka”, Tribunal u Hagu je konstatovao mnoštvo dokaza o tome, još žive brojni svjedoci, sve se, manje-više, zna, ali pravosuđe je gluho i nijemo za sve to.

Kako danas izgleda slika procesuiranja ratnih zločina u našem kraju?

 

(Nastaviće se)