Piše: Jusuf Trbić

     Svi su ljudi prolaznici. Gaze polako kroz vrijeme, kao da idu preko zelene livade, i trava se savija pod njihovim nogama. Kad prođu, trava se uspravi, sve postane opet kao što je bilo, a njih nema, nikada više. Samo izuzetni postaju ogledalo svog vremena, oni koji ostave dublji, neizbrisivi trag. Oni koji drugima ostave neko vrijedno djelo, na kojem počiva napredak, oni koji svojim stvaralaštvom uzoru brazdu u kolektivnom pamćenju.

Mnogi rođeni Bijeljinci razišli su se kud koji, pa su onda, u drugoj sredini, ostvarili nešto što ostaje. Ovdje će biti riječi o nekima od njih.

………………

U Bijeljini je 17. aprila 1934. godine rođen čuveni pozorišni reditelj Dejan Mijač, čovjek koji je svojim radom postavio nove standarde u pozorišnoj umjetnosti. Njegov otac Božidar bio je sveštenik, a majka Ružica iz semberske porodice Petrovića. Školovao se u rodnom gradu, ali je gimnaziju završio 1952. godine u Valjevu, gdje je njegov otac dobio novo namještenje. Studirao je režiju na Akademiji za pozorišnu umjetnost u Beogradu, u klasi Vjekoslava Afrića, i diplomirao 1957-me. Odmah je dobio posao u Tuzli, i tu je ostao do 1961. godine, kad se seli u Novi Sad ( 1967-74), pa zatim  u Beograd, gdje je radio u Jugoslovenskom dramskom pozoprištu, Ateljeu 212, Pozorištu “Boško Buha” i Zvezdara teatru, pa u Budvi i Somboru. Od jeseni 1974. godine predaje pozorišnu režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu.

Dejan Mijač je jedno od najuglednijih imena jugoslovenskog pozorišta druge polovine dvadesetog vijeka. Postavio je više od 40 predstava u Novom

Dejan Mijač
Dejan Mijač

Sadu, i mnogo više u Tuzli,  Beogradu, Zagrebu, Somboru i Nišu – ukupno više od 150. Najviše je, ipak, radio u Jugoslovenskom dramskom. Bio je primjer i uzor. Njegova postavka Sterijine “Pokondirene tikve” otvorila je nove vidike i nova poglavlja u jugoslovenskom pozorištu. Za više od pola vijeka rada postavio je na scenu sve značajnije svjetske i domaće klasike. Dobio je sve prestižne nagrade, među njima i osam Sterijinih nagrada i specijalnu nagradu za naročite zasluge na unapređenju jugoslovenske pozorišne umjetnosti i kulture.

Bio je i čovjek čija se riječ sluša. U jednom od posljednjih intervjua rekao je i ovo : “ Sretao sam Andrića, družio se s njim, razgovarao s Crnjanskim i Pekićem. Ne znam precizno kako stoje stvari na kulturnoj sceni, ali mislim da ovo vreme neće iznedriti nekog klasika. Ovo je vreme opadanja. Sadašnja ravnodušnost politike prema kulturi proizilazi iz opšteg silejdžistva, društvo nema rafinman ni prema čemu, vlada zakon jačeg,  bezobzirnijeg i bezobraznijeg.”

Živio je tiho, posvećen umjetnosti koju je volio. Treba li reći da u njegovom rodnom gradu malo ko  zna  za njega, a o nekom obilježavanju makar mjesta njegovog rođenja – nema ni govora.

………………….

Srđan Vuletić
Srđan Vuletić

U Bijeljini je ( 1971.) rođen i poznati bosanskohercegovački filmski reditelj Srđan Vuletić. Studirao je u Sarajevu, gdje je završio Akademiju scenskih umjetnosti, gdje danas radi kao profesor. Pročuo se najprije dokumentarnim filmovima “Pravoslavna crkva” i “Palio sam noge” za koje je dobio niz domaćih i međunarodnih nagrada. Snimio je i kratki igrani film “Troskok”,  autor je scenarija za dokumentarne filmove “ 10 minuta” (Ahmeda Imamovića) i “Made in Sarajevo”, a pravu afirmaciju stekao je svojim igranim filmovima, pogotovo prvim _ “Ljeto u zlatnoj dolini”. Za taj je film dobio nagradu “Tigar” na Međunarodnom festivalu u Roterdamu, kao i nagradu mladog žirija “Movie zone” na istom festivalu. Zapažen je bio i njegov drugi film “ Teško je biti fin”. Za oba svoja igrana filma sam je napisao scenario, a u pripremi je i treći film “Kraste”.

Bijeljina ima više kulturnih manifestacija, ali Srđan Vuletić nikada nije bio pozvan ni na jednu od njih.

………………….

Milivoje Mlađenović je rođen  1959. godine u Kojčinovcu kod Bijeljine. Upoznao sam ga dok je, kao gimnazijalac, radio honorarno u Radio-Bijeljini. Bio je pun energije, samouvjeren, elokventan. Nisam se ni malo iznenadio kad sam čuo šta je postigao.

Milivoje Mlađenović
Milivoje Mlađenović

Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao u Somboru, a doktorirao 2007. godine u Beogradu s temom “ Preoblikovanje modela bajke u srpskoj dramskoj književnosti za djecu.” Za pozorište i djecu ostao je vezan sve do danas. Bio je najprije novinar kulturne rubrike ( 1982-89.), pa direktor Narodnog pozorišta u Somboru ( 1989-2000.), onda urednik pozorišnih izdanja u ovom pozorištu, do 2002-ge, pa docent na Učiteljskom fakultetu u Somboru, upravnik Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, i najzad direktor ustanove Sterijino pozorje. Objavio je više radova iz oblasti metodike nastave književnosti, pozorišne i književne kritike, eseje, reportaže, scenarije TV emisija, bio je urednik, pisac aforizama i pozorišnih komada za djecu, putopisac…Objavio je više knjiga, među njima i “Putopisi iz pozorišta”, “Odljek dramske bajke”, “Skandalozna komedija”.

Za izuzetan doprinos razvoju pozorišne umjetnosti u Srbiji dobio je nagradu “Nikola Petrović Peca” za 1996. godinu, Zlatnu povelju “Laza Kostić” za najbolju novinsku reportažu (1979.), nagradu za pozorišni esej  (2002.). Osnivač je pozorišne manifestacije “Pozorišni maraton” u Somboru. U tom gradu radi danas kao dramaturg.

Dođe ponekad u Bijeljinu.

……………..

Ali, u svoj rodni grad ne želi da dođe Mirko Ilić, dizajner svjetskog glasa, ime znano na svim meridijanima. Rekao je da u Bijeljinu neće doći sve dok tu postoji Trg đenerala Draže Mihajlovića, zločinca. Jer, s Dražom – to više nije isti grad.

Mirko Ilić
Mirko Ilić

A Mirko Ilić je, nakon osnovne škole, otišao iz Bijeljine u Zagreb, i tu završio Školu primijenjenih umjetnosti. Pročuo se tada kao dizajner nekoliko poznatih časopisa, poput Poleta i Studentskog lista, a 1986. godine otišao je u Ameriku, da traži sreću. Njegov talenat je tu sreću našao u ekspresnom roku. Odmah je počeo da radi za čuveni njujorški magazine Tajm, u kojem je, nakon kratkog vremena, postavljen za umjetničkog direktora. Radio je i za Njujork tajms i mnoge poznate američke časopise. Danas živi na Menhetnu u Njujorku i vlasnik je studija za grafički dizajn, 3D, kompjutersku grafiku i filmske špice. Predaje postdiplomcima ilustracije u školi vizuelnih umjetnosti u Njujorku, i čest je gost fakulteta i umjetničkih akademija u cijelom svijetu. Autor je knjige “Genius moves : 100 icons of graphic design”.

…………………

U Americi je naučnu karijeru napravila i dr Aiša Sendijarević ( rođena Sejranović), danas jedan od najpoznatijih svjetskih eksperata u oblasti poliuretana. Rođena je 1949. godine u Janji, gimanziju je završila u Bijeljini, a hemiju na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu. Kao postdiplomac radila je u Institutu “Ruđer Bošković” u Zagrebu, u Rafineriji ulja Modriča, u “Soda-so” Tuzla. Magistrirala je 1978-me, a doktorirala 1985. godine u Zagrebu, pod mentorstvom dr Kurta Friša sa Univerziteta Detroit u Americi. Tada se i ona preselila u Detroit, gdje je na univerzitetu radila kao naučni istraživač, sve do 2011. godine, kad je osnovala vlastitu istraživačku laboratoriju, s mužem Vahidom, takođe naučnikom. Uskoro im se pridružio i sin Ibrahim, koji je doktorirao hemijsko inžinjerstvo, a zatim i kćerka Emina, pravnik – postdiplomac iz Dženeral motorsa.

Dr Aiša Sendijarević autor je preko 60 poblikacija i 14 patenata, potvrđenih u Americi, a specijalizovala se za razvoj materijala sa primjenom u medicini, avijaciji i svemirskim istraživanjima, automobilskoj industriji i transportnim sredstvima.

………………………

dr. Mahmut Nurkić
dr. Mahmut Nurkić

Još jedan čovjek iz Janje dostigao je nebesku granicu u nauci – prof. dr Dževad Šehić, profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, a

dr. Mithat Nurkić
dr. Mithat Nurkić

prije njega pročuo se svojim naučnim radom, ali i istorijskim istraživanjima o Janji, dr Mahmut Nurkić.  U Americi je naučnu karijeru napravio Bijeljinac Dževad Belkić, a  Jovan Marić, čuveni psihijatar, postigao je neviđenu slavu na ovim prostorima. Poznat je i dr Živan Maksimović, koji radi u Beogradu, kao i njegov drug s fakulteta dr Senahid Trnačević, profesor Medicinskog fakulteta u Tuzli. Njegovim stopama pošli su i Adi i Zijah Rifatbegović, kao i  Mithat Nurkić, sin Mahmuta Nurkića.

Duga je lista ljudi iz ovog kraja koji su uspjeli u drugim sredinama, i mi ćemo se truditi da tu listu dopunimo. Jer, to su ljudi koji su ogledalo vremena što teče, prolazi, juri i tutnji oko nas, i sve što još traje odnosi u zaborav.